Unijačenje hrvatske duše

A možda je Bog odredio da ja budem – ateist? – odavno je ovaj aforizam lansirao briljantni J. Lec. Ovih dana pomišljam, povodom promidžbene turneje Sv. Oca po Velikoj Britaniji i Škotskoj, kako se moglo dogoditi, nekim slučajem ili odlukom Providnosti, da se ova malenkost stvori baš tamo, u tim krajevima, u kojima se broji, navodno, čak 60 posto ateista! Nije moguće da ima neki tako normalan ljudski okoliš, pa stoga te zemlje s pravom zovu “najsekulariziranijima” na svijetu. Zamišljam, kako se nezavisno može živjeti u jednoj takvoj sredini u kojoj, dakako, ipak prevladava utjecaj jedno-crkvene doktrine (anglikanske), dok su katolici u zamjetnoj manjini (9,6 posto!).

Svašta je moguće, pa je tako moglo biti i u početku, kako spekulira Umberto Eco, u dopisnom dijalogiziranju s kardinalom Carlom Maria Martinijem (v. knjižicu Martini-Eco: “U što vjeruje tko ne vjeruje”; hrv. izd. “Izvori”, Zagreb, 2001.): ako je Bog već bio odlučio “da drugu personu Presvetoga trojstva utjelovi u Palestini. I u ono doba… vjerujem da nećete zanijekati da bi Krist, da se prema nedokučivomu božanskom planu kojim slučajem utjelovio u Japanu, blagoslovio rižu i sake, a otajstvo euharistije ostalo bi takvo kakvo jest”. Mudri kardinal lako je otpovrnuo, da “teologija nije znanost od mogućnosti” ili “onog što bi bilo kada bi bilo…”; ona ne može nego poći od sigurnih i povijesnih podataka o Objavljenju i nastojati ih razumjeti… (…)… treba prihvatiti “činjenicu da se Bog objavio na jedan određeni način i u jednoj određenoj pripovijesti i da nas ta pripovijest u svojoj jedinstvenosti i danas određuje”.

To mi je baš drago pročitati: Objava je pripovijest iliti priča, a Bog je mit, koji su nam utuvljivali u glavu od rođenja. Svi smo mi nasilno pokršteni – u Zapadnom svijetu djeca su divljaci koje treba produhoviti – i tek se s mukom odričemo tih “pripovijesti” kad odrastemo i sazrijemo, eventualno. Tek kad odustanemo pitati o Bogu (“kad me tražiš, već si me našao”, zlobni je filozofem, u ovoj stvari!), kad nas pitanje o apsolutu prestane zanimati, tek onda možemo odbaciti pelene nasilnoga pokrštavanja. Tako je i Papa samo stari muškarac koji ponavlja ono što su ga naučili u djetinjoj mu dobi (iz koje sam se ispilio tek nakon krizmanja u splitskoj mi Gospi od Pojišana, kad sam posljednji put blagovao iliti pojeo svoga Boga).

Nu, kako ovaj skromni stupac nije prostor za neznalačko uplitanje u vrhunska teološka pitanja (kojima nisam dorastao), samo da objasnim zašto onda unosim ovakvo privatno ispoljavanje. Stoga jer mi se pričinilo, kako je s unijatskim Papinim pohodom u “najsekulariziranije” zemlje (a o tome unijačenju stekao sam dojam listajući, ovih dana, novine kao “Le Monde”, “Corriere della Sera”, “La Repubblica”, “International Herald Tribune”…), sasvim u suglasju ono što ovih dana čitamo u razglašenoj knjizi dr. Tonča Matulića “Tužaljke kamenja hrvatske pustinje” (koju samo, nažalost, nespretno ekscerpiram, očekujući koju pravu esejističku recenziju). Naime, dr. Matulić je na svojevrsnome unijatskome pohodu kroz Hrvatsku, s time što više ne treba miriti zapadno i istočno kršćanstvo, nego samo (proročki?) unutar “hrvatske katoličke duše” dovesti do pomirenja između katolika i ateista/agnostika, a među potonjima, prvenstveno s onima koji su još zadržali “komunistički mentalitet”. No, gospodski velikodušno, dr. Matulić ima za svakoga razumijevanje: “Nedostojno je i neprihvatljivo da se u Crkvi bilo tko izražava pogrdnim riječima i izrazima na račun onih koji su kršteni (a rekao sam kako, umetak I. M.), a možda su se distancirali od bogoslužja i od same Crkve. Njihova ravnodušnost nije i apostazija” (jer, svaka je zalutala ovčica vrijedna pažnje, dodatak I. M.). Zato se pred pojavom “vjerskog indiferentizma”, naš proročki teolog pokajnički pita: “Zašto su se udaljili…” i “Jesam li ja odgovoran za to?” Hvala na zabrinutosti, gospodine, ali niste (ovime ujedno ispravljam tehničku greškicu u posljednjoj rečenici teksta na ovome mjestu u prošlome broju: trebalo je stajati “oslobađam ga”, a ne “oslobađam se” odgovornosti, no svejedno).

No, o kakvom to “pomirenju hrvatskog naroda” uopće može biti riječi, ako se trajno raspiruje anti-komunistička histerija, još i danas, strašno je reći, u duhu enciklike “Divini Redemptoris”, pape Pia XI iz 1937. g. (?!). Sotoni još nije zgažena glava, a kako bi se to i moglo, kad završni obračun tek predstoji u neizvjesnoj apokaliptičkoj budućnosti. Napisano je (str. 314): “Često se čuje pritužba da se komunizam još uvijek žilavo drži u mentalitetu i dušama njegovih nadživjelih pobornika.” Bilo bi smiješno, da nije žalosno, kako se hrvatska katolička duša ne može pomiriti s tom šačicom preživjele starčadi. A što će biti, uskoro, kad oni iščeznu, hoće li kamenje u hrvatskoj pustinji i dalje kričati svoje tužbalice? Što će onda naši bioetičari, kad više nikoga ne budu mogli pomirivati? Pa, krstiti – jariće!