Užitak za oči i malo što drugo

Zasigurno najpoznatije ime suvremene talijanske kinematografije ono je Sicilijanca Đuzepea Tornatorea, čija je zvijezda silno zasjala potkraj osamdesetih ostvarenjem “Novo kino Raj”, no kako je zasjala tako je i izblijedjela, jer Tornatore se nikad kasnije ni izdaleka nije približio uspjehu koji je postigao tim uratkom. A znalačkiji dio kritike ionako “Novo kino Raj” – priču o djetinjstvu, mladosti i zreloj dobi filmskog režisera sicilijanskog porijekla – nije smatrao kvalitativno velikim filmom, nego prije fenomenom usporedivim s Felinijevim najpopularnijim, ali ni u kom slučaju najboljim djelom, “Amarkordom” (s kojim je dijelio nostalgijski prikaz autorova zavičaja u epičnom modusu, odnosno pučki senzibilitet povezan s naglašenim stilizmom).

U većini kasnijih filmova Tornatore je, načelno govoreći, slijedio recept “Novog kina Raj”: radnja je uglavnom bila smještena na Siciliju i redovno u prošlost, nerijetko se prostirala kroz dulji vremenski period, sukladno tome narativno izlaganje često je bilo izrazito epizodično, značajan udio imali su dječji (dječački) pogled i nostalgična intonacija, a obično bi bila prisutna i kakva privlačna djevojka ili mlada žena kao ono za čime se erotski čezne odnosno žudi. Pri svemu tome Tornatore je inzistirao na raskošnoj ljepoti filmske slike koja do punog izražaja može doći samo u širokom formatu i na velikom kino-platnu, stoga su njegove produkcije računale na znatne proračune. Sve ove sastavnice prisutne su i u zadnjem autorovom ostvarenju “Baarìa”.

Raskorak između ambicije i realizacije

Baarìa je žargonski naziv za mjestašce Bageriju kraj Palerma, gdje je Tornatore rođen. Film počinje u šezdesetim godinama prošlog stoljeća, kad lokalni dječak, lijepa i osobito izražajna lica, trči kupiti cigarete kako bi dobio novčanu nagradu od čovjeka koji je cigarete naručio. U tom trku kroz mjesto dječak naposljetku poleti, vine se nad kuće i ulice, a radnja se premješta u tridesete godine kad jedni kliču Dučeu, a drugi ga ismijavaju i sukobljavaju se s veleposjednicima. U središtu narativa sad je drugi dječak, drugačijeg ali podjednako lijepog i izražajnog lica: to je Pepino čiju ćemo životnu priču pratiti sve do sedamdesetih godina, od djetinjstva preko priključenja komunističkoj partiji, prve ljubavi i osnivanja obitelji, do pokušaja ozbiljnije političke karijere i napokon stjecanja sijedih vlasi. Tornatore iznimno brzim tempom i s prilično efektnim montažnim rješenjima prolazi kroz Pepinovo djetinjstvo i prvu mladost, da bi ritam filma počeo zapinjati od trenutka kad protagonist zasnuje obitelj. Svojevrsno oblikovno “nomadstvo” tad smjenjuje daleko statičnija, “sjedilačka” dramaturgija, koja dinamiku ne nudi ni na užesadržajnom planu.

Nekadašnji dječak interesantne fizionomije postaje dosadni muž i otac prosječna izgleda, te partijac s puno političke volje no slaba obrazovanja, koji vrlo polako napreduje kroz partijsku hijerarhiju. Ni na obiteljskoj ni na političkoj razini ne događa se ništa zanimljivo, naracija se odvija kroz niz uglavnom kratkih epizoda, kroz vinjete i anegdote kojima nedostaje zaokruženosti i efektnog poantiranja, brojni, skicozno profilirani likovi gledateljima ostaju daleki, iako se raspoznaje autorska namjera da ih uz njih emotivno veže. U takvoj konstelaciji iznimna vizualna komponenta, oslonjena na dojmljivu prosepijski toniranu fotografiju, kameru nerijetko velikog (kranskog i panoramskog) zamaha te dakako scenografsko-kostimografsku atmosferičnost, ali i na stanovitu očuđenost fotomontažne dimenzije, još više podcrtava raskorak između autorske ambicije i njezine realizacije.

U zamci kiča

Posegnuo je Tornatore i za autocitatima (scena u kinu u kojem se prikazuje Pastroneov nijemi klasik “Kabirija”), i za felinijevskim vitalizmom pučke kulture, odnosno u talijanskoj (mediteranskoj) tradiciji dobro znanom opozicijom pučke praktičnosti i komunističkih ideala, ali i pučkog praznovjerja i racionalizma, ima u filmu i “egzotičnih momenata” koji mogu podsjetiti na magijski realizam i Kusturicu. Naposljetku, a tu se već opasno zašlo na tlo kiča, kroz usta dječaka Pepina pita se nije li san zapravo java i obratno, a u trenutku kad se na ulici susreću dječak Pepino i dječak s početka filma, koji je zapravo Pepinov sin, na scenu stupa i “četvrta dimenzija”, Ajnštajn, kvantna teorija, što bi moglo biti zanimljivo da srodne ideje nismo vidjeli primijenjene (mnogo) ranije u neusporedivo boljim filmovima.

“Baarìa” jest užitak za oči, međutim ostali su slojevi filma suviše tanki da bi on kao cjelina mogao impresionirati. Velika autorska ambicija u neskladu s kreativnim mogućnostima samo je učinila još jasnijim ono što smo ionako znali – Đuzepe Tornatore u najboljem je slučaju sineast solidnih, ali limitiranih dosega.