Vlaška šaka za petaka
Za scenski izraz koji nazivamo performansom možemo reći da je kvantitativno nešto manje od teatra, ali da je po intenzitetu često puno više od predstave. To “nedovršeno kazalište” jakog naboja često služi da bi se izrekla neka radikalna umjetnička istina ili hrabra politička poruka. Zato performansi niču od ruske avangarde preko francuskog nadrealizma do Vijetnama i naših dana.
Nakon pokojnog Toma Gotovca i legendarnog Damira Bartola Indoša, čiji su scenski rukopisi već dobro poznati, centralno mjesto društveno angažiranog performera u Hrvatskoj posljednjih godina zauzima Siniša Labrović. Momak rodom iz Sinja, koji je kao profesor književnosti obijao pragove, uvijek “na određeno vrijeme” u desetinama škola diljem Hrvatske u olovnim devedesetim godinama, jako dobro zna što su provincija, umjetnost i borba za goli život. Želja da o svemu tome nešto kaže spojila se kod Labrovića s rafiniranim poetskim nervom i nekim egzistencijalnim prkosom intelektualnog proletera s margine.
Poštenom borbom do fotelje
– Nisam želio da se umjetnost događa samo drugima – u svom stilu kaže Labrović.
Jednom se njegov nastup sastojao u tome da pojede kilu janjetine i obriše usta hrvatskom zastavom, drugi put je popio vlastitu mokraću i ostao na nogama. U slučaju zastave, htio je pokazati spoj tzv. domoljublja i koncepcije “u se, na se i poda se”, a u slučaju mokraće, htio je na glavu okrenuti stav da se u trenucima krize “moramo okrenuti vlastitim snagama”. Sve u svemu, njegovi performansi u posljednjih deset godina bave se ili društvenim i političkim fenomenima podvučenim lucidnom ironijom ili zapitanošću do metafizičkih razmjera nad sudbinom individue u (našem) vremenu i prostoru.
Ovih dana on je pred Glavnim kolodvorom u Zagrebu izveo performans, bolje rečeno “boksački meč za titulu ministra kulture Republike Hrvatske”. Pod parolom “Gori sam od Biškupića i zato zaslužujem biti ministar”, Labrović je izazvao aktualnog ministra Božu Biškupića da se ogledaju u pravom ringu, uz prisustvo sudaca, fotoreportera i publike. Uvod u ovaj “meč” odvijao se u tipičnoj ikonografiji podizanja adrenalina, uz urlajuće pjesme koje govore o odbijanju bubrega i uz senzacionalističkog spikera u ringu s leptir-mašnom. Za ovu priliku bio je to glumac Vili Matula u smokingu, koji je najavio “borbu čovjeka s ulice protiv kolekcionara iz salona”, iliti sasvim u duhu boksačkog glamura, “sudar vlaške šake Labrovića i Bishop Kolektora”, aludirajući na Biškupićevu strast za kolekcioniranjem umjetničkih djela. Naravno, meča nije bilo, zbog toga što se Biškupić nije pojavio jer je, kako je objasnio najavljivač, “sramno predao meč zato što se ne usuđuje svoju fotelju braniti u ringu”.
Čitava kritičko-poetska arhitektura Labrovićevog rada smišljena je tako da društvena ironija djeluje prije i poslije samog čina performansa i da uključuje znanje o aktualnim junacima i prilikama naše društvene stvarnosti. Tako je Labrović, nakon što je osvojio titulu ministra kulture, mrtav ozbiljan najavio novinarima rekonstrukciju kabineta u kojem će ostaviti one koji su radili loše, uz obavezu zapošljavanja članova obitelji, vlastitog mesara i automehaničara. Aluzija na Biškupića je u tome što on slovi kao nepromjenjivi ministar u svim HDZ-ovim vladama, što je od Ministarstva kulture učinio jedno dozlaboga dosadno mjesto i što je trošio novac uglavnom na lickanje nacionalne baštine. Ovim performansom Labrović nije ostao dužan ni provincijalnom duhu nacionalnog busanja u prsa, pa “boksački meč za titulu ministra kulture Republike Hrvatske” odražava Labrovićev stav o ratobornoj nekrofilnosti hrvatskog društva i kulture.
– Mi smo mrtvo društvo koje bi se stalno s nekim htjelo tući – kaže Labrović.
Svoj umjetnički prosede on stvara komentirajući tugaljive fenomene suvremenog hrvatskog društva, ne libeći se da radi društvenog angažmana često vlastitu kožu stavi na bubanj. Tako je u rodnom Sinju, nakon što je eksplozivom demoliran spomenik NOB-u, Labrović javno spomeniku previjao rane, pred kosim pogledima stanovitih grupa okupljenih građana.
Umjetnik koji ne štedi ni sebe ni druge
Drugom prilikom, na bijenalu u Istanbulu, Labrović je proširivao vlastiti osmijeh skalpelom, predstavljajući vlastitu knjigu-priručnik za današnje kriminalce i ubojice, a na Trgu bana Jelačića ispjevao je, uz gusle i na desetercu, kompletni tračerski sadržaj magazina “Gloria”. I naravno, pod motom “Mogu li ovce u 12 dana postati slavne” kreirao je reality show s ovcama, aludirajući na medijske sapunice koje zaglupljuju narod u neograničenim količinama.
Vrijednost Labrovićeve poetike u tome je što ona na zadanu temu ne ide na prvu loptu, već je rafinirana, domišljena, zrela i lucidna. Društveni značaj Labrovićevog opusa počiva na činjenici da on ne štedi ni sebe ni druge u ozbiljnoj kritici hrvatskog društva, za što gomila drugih nema petlju. Konačno, u ljudskom smislu Labrović zaista jest onakav kako ga je opisao kolega Damir Karakaš: pošten, iskren, čestit i hrabar. Bravo, majstore!