Zatajena žrtva Gorana Alavanje

Tko je prvi pali hrvatski branitelj u Domovinskom ratu: je li to, kako nas službena politika uvjerava već gotovo dva desetljeća, Josip Jović, redarstvenik koji je poginuo tijekom “krvavog Uskrsa” 1991. na Plitvičkim jezerima, ili Goran Alavanja, izmitraljiran u policijskoj uniformi na službenom zadatku u studenome 1990. u blizini Obrovca? Riječ je o prijeporu koji latentno tinja već godinama i priči koja možda nikada neće biti do kraja rasvijetljena. Jer, već se uvriježilo da tužna titula poginulog prvoborca pripada upravo Joviću, kojemu svaka vlast 31. ožujka odaje dužnu počast.

Ne umanjujući nimalo Jovićevu žrtvu za Hrvatsku, valja se ipak prisjetiti Alavanje, 27-godišnjeg mladića iz Donjeg Karina kraj Benkovca, koji je poginuo u noći sa 22. na 23. studenoga 1990. na službenoj dužnosti i u službenoj odori Ministarstva unutarnjih poslova RH.   Te je noći s kolegama Stevanom Bukaricom i Jovom Graovcem iz Policijske postaje u Benkovcu, PU Zadar, sjedio u službenom policijskom automobilu na raskrižju prometnica za Zadar, Obrovac i Knin. Kako su međunacionalni sukobi već počeli, imali su zadatak kontrolirati područje i spriječiti moguće nerede i eventualna maltretiranja mirnih građana. Bilo je nevrijeme, pa nisu napuštali auto. Oko 1,30 iza ponoći, pod okriljem mraka, do policijskog se vozila prišuljalo nekoliko maskiranih terorista i zasulo ga rafalnom paljbom iz automatskog oružja. Alavanja, koji je sjedio na vozačkom mjestu, pogođen je sa sedam metaka i na mjestu je preminuo. Suvozač Bukarica je ranjen, a Graovac je prošao neozlijeđen. Ubojice su svu trojicu izbacili iz automobila, oteli oružje i pobjegli s vozilom.

Nelojalni policajac u Registru branitelja?

Dakle, činjenica je da je Alavanja poginuo u klasičnom terorističkom napadu obavljajući posao kao hrvatski policajac: usmrćen je hicima koje su na njega ispalili pobunjeni Srbi. Gdje je onda problem i zašto država ignorira činjenicu da je taj njezin policajac poginuo pet mjeseci prije Josipa Jovića? Zašto đaci u udžbenicima ne čitaju da je Alavanja heroj Domovinskog rata i prva žrtva za slobodu domovine? Odgovori na sva ta pitanja svode se na jedan jedini podatak – Goran Alavanja je Srbin! A može li Srbin biti heroj Domovinskog rata i još pritom prvi poginuli branitelj? Pitanje je, očito, i više nego osjetljivo i malo tko i danas, poslije 20 godina, želi o tome otvoreno razgovarati.

Jedan od onih koji se ne ustručava razgovora o Alavanji je Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata: štoviše, stalo mu je da se istina konačno otkrije. Jer, po njegovu mišljenju, problem nije u tome je li Alavanja Srbin nego je li bio lojalan hrvatskoj državi i MUP-u, čiju je uniformu nosio.

– Taj čovjek ne može biti hrvatski branitelj! Trebate znati da je Alavanja ranije radio kao policajac u Biogradu na moru, ali je odjednom, na vlastiti zahtjev, prebačen u postaju u Benkovcu, gdje su u većini bili Srbi. Ne znam je li u Benkovac otišao iz nekog straha ili zato što nije htio biti lojalan, ali posjedujemo potpise biogradskih policajaca koji tvrde da Alavanja nije bio uz hrvatsku vlast, da se bunio protiv novih hrvatskih zakona, odnosno nove vlasti. Apsurdno ga je smatrati prvom hrvatskom žrtvom, jer se u isto vrijeme vodi i kao prva žrtva tadašnje SAO Krajine, a od krajinskih je vlasti Alavanjina obitelj dobivala i novčanu naknadu za sina, poginulog krajinskog borca – tvrdi Nazor, ističući pogrešku tadašnjeg vodstva MUP-a koje je dopustilo da se pojedini policajci premještaju iz postaje u postaju po volji, bez prethodno potpisane izjave o lojalnosti hrvatskoj državi.

Unatoč Nazorovim tvrdnjama, koje potkrepljuje tek pismom nekadašnjih Alavanjinih kolega po kojima se ovaj suprotstavljao hrvatskoj vlasti i zakonima, činjenice govore suprotno. Prije nekoliko godina Jadranka Kosor, tada ministrica hrvatskih branitelja, izbjegla je uplitanje u širu polemiku izjavom: “Goran Alavanja je upisan u Registar, to je bitno.” Analogija je, prema tome, potpuno jasna: taj je ubijeni hrvatski policajac upisan u Registar hrvatskih branitelja i kao takav je prvi poginuli branitelj u Domovinskom ratu.

Nesuvisli alibi MUP-a

S takvim se zaključkom slaže i Fred Matić, i sam ratni heroj, danas savjetnik za branitelje predsjednika Ive Josipovića. Napomenuvši nekoliko puta da ne istupa u ime Ureda predsjednika nego isključivo u svoje osobno, pozvao se na svoje riječi od prije nekoliko godina.

– Ako je Alavanja u Registru, onda je on prvi branitelj poginuo u Domovinskom ratu. Očito postoje neka otvorena pitanja, ali njih bi, eventualno, trebao istražiti netko drugi. Međutim, tehnički gledano, sve je jasno i taj je čovjek prva žrtva Domovinskog rata – kaže Matić.

Čak je i Drago Krpina, koji je ratnih godina žario i palio benkovačkim krajem i cijelom sjevernom Dalmacijom, 2008. izjavio kako je “ubijen hrvatski građanin srpske nacionalnosti koji, poput mnogih drugih, nije pristao slijediti Miloševićevu politiku”.

Zašto, nakon svega, Goran Alavanja nije zaslužio da ga se slavi kao žrtvu, heroja i mučenika? To smo pitanje postavili i Ministarstvu unutarnjih poslova, čiji je pripadnik Alavanja bio. Nešto više o ovom slučaju zasigurno zna i sam ministar Tomislav Karamarko, koji je rodom iz Kruševa, samo nekoliko kilometara udaljenog od mjesta Alavanjine pogibije. Nedavno mu se s istim pitanjem otvorenim pismom obratio i novinar Drago Pilsel. MUP nam je kao odgovor poslao u najmanju ruku potpuno nesuvisli alibi.

– O toj temi Ministarstvo unutarnjih poslova nema namjeru polemizirati niti ulaziti u reviziju povijesti – vrlo kratko nam je telefonski izreferirala Aleksandra Ljuba iz Odjela za odnose s javnošću, citirajući, kako je rekla, svoga šefa Krunoslava Borovca.

No, i iz takvog se odgovora da zaključiti da mjesta polemici i revidiranju povijesti nema i da je Alavanja prva žrtva Domovinskog rata koju, međutim, nije baš poželjno veličati, a kamoli se klanjati na grobu na kojemu je ime ispisano ćirilicom.

Majke su nesretne bez obzira na broj

Kako sada stvari stoje, u zaseok ponad Donjeg Karina ni dalje neće doći nitko da u ime države Hrvatske zapali svijeću nad Goranovim grobom.

– Na dan kada je ubijen sjatila se kod nas gomila ljudi, ali nitko od predstavnika vlasti nikada nije došao. Nitko nas iz Zagreba nikada nije posjetio i pitao za zdravlje, no to me, vjerujte, previše i ne zanima. Kao što me ne zanima je li moj Goran prva ili zadnja žrtva. Meni je svejedno koji je redni broj, isto mi je teško, isto sam nesretna kao i majka Josipa Jovića. Nas smo dvije ostale bez svojih sinova i ta nam je nesreća sasvim dovoljna da bismo se bavile time tko je prvi, a tko zadnji poginuo – kaže Milija Alavanja, Goranova majka. Ljubazno nas je primila, ali i odagnala svaku pomisao da bi mogla raspravljati o takvim stvarima.

– Nikada mi nije bilo drago što mi je sin odabrao posao policajca, bojala sam se, svaki njegov odlazak na teren u meni je budio strašne slutnje. Malo mi je lakše bilo kada nam je došao natrag iz Biograda, ali morate znati da to nije učinio samovoljno nego je premješten prema nalogu nadređenih. Naravno, i njemu i nama je bilo drago što je došao nazad, jer mu je posao bio puno bliže, a mogao nam je pomagati oko njive i stoke – ispričala nam je jedva susprežući suze. Bol za izgubljenim sinom strahovito je teško podnijela. U jednom je trenutku bila odlučila da će si sama oduzeti život, no onda joj je u san došao njezin Goran.

– U snu sam stajala iza kuće, u dvorištu, čvrsta u namjeri da se ubijem, ali je odnekud došao Goran. Bio je odjeven u isto ono odijelo u kojem smo ga sahranili. Vidjevši što želim učiniti, rekao mi je: “Nemoj majko, pa tko će brinuti o bratu, spremati mu jesti…” Samo su me taj san i riječi moga sina održale na životu – priča Milija Alavanja, kojoj su Goranov rođendan i dan smrti najteži datumi u godini.

Čiji je metak ubio Jovića?

Tragični događaj iz studenoga 1990. i Alavanjinu smrt u svojoj knjizi “Istina mora izaći van…” spominje i tadašnji ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac. I sam se dotaknuo pitanja tko je prvi poginuli hrvatski branitelj, ali i otvorio temu kojom se uglavnom nitko nije sustavno i ozbiljnije pozabavio: je li Josip Jović na Plitvicama smrtno stradao od metka ispaljenog iz hrvatske puške? Boljkovac je napisao: “No, na poprištu te bitke ostalo je i tijelo policajca Josipa Jovića, kojega se danas proglašava prvim ubijenim hrvatskim redarstvenikom, iako je to još u studenome 1990. bio policajac Goran Alavanja, Srbin kojega su iz zasjede ubili njegovi pobunjeni sunarodnjaci pored Obrovca, a čijoj sam obitelji osobno poslao sućut i vijenac. U Jovićevu je tijelu, inače, tijekom obdukcije nađen američki metak za pumperice, kakve smo tajno kupili u Singapuru i rabili ih u toj akciji. Svakome tko je tog mračnog i maglovitog jutra bio na plitvičkom terenu moglo je biti razumljivo da nekog nesretnika pogodi i zalutali metak iz vlastitih redova. Time, dakako, ne tvrdim da i neki srpski pobunjenik nije možda imao istovrsno streljivo.”