Znanje k’o lopata
U Zagrebu Jadranka Kosor u pratnji medija predaje ključeve studentskog paviljona sa 364 nova mjesta za studente doktorskih studija predsjedniku Studentskog zbora Ivanu Boti, valjda zato što se ne miješa u svoj posao. Pritom se hvali skorašnjim potpisivanjem ugovora između Ministarstva znanosti i sedam sveučilišta, kojim će se ispoštovati sufinanciranje redovnih diplomskih studija. Ministar obrazovanja, znanosti i športa Radovan Fuchs, u njenoj pratnji, hvali se pak ljetos potpisanim ugovorom s univerzitetima o besplatnom studiju za redovne studente prve godine preddiplomskog studija. Slike idile, u aranžmanu koje nedostaju studentske mase o kojima se tu radi, dobro sakrivaju činjenicu da bez studentske pobune scena “akademskog kapitalizma” ne bi u nas sada ovako izgledala.
Neoliberalizam kao najgori epitet
Istovremeno iz susjedne Slovenije stižu manje idilične vijesti. Ovdje ih možemo čitati kao vijesti iz naše EU budućnosti. Tamo je Ministarstvo za visoko školstvo, znanost i tehnologiju tik pred početak akademske godine korjenito promijenilo sistem sufinanciranja doktorskog studija, naravno u smjeru povećanja troškova na račun pojedinaca. Naime, doktorski studij se u Sloveniji i do sada plaćao, no te cifre nisu bile astronomske, kao u nas. A onda je još država preuzimala na sebe polovicu troškova. Sada će sufinanciranje izgubiti novoupisani studenti i studentice, ali i mnogi već upisani prijašnjih godina po drugim načelima. U svojoj “Inovativnoj shemi” financiranja, koja bi trebala vrijediti do 2013., Ministarstvo frizira realni pad potpora, prešućujući pretvorbu nekadašnjih polaznika magisterija u doktorande, posežući u nastavne sadržaje i organizaciju univerzitetskog studija na najvišem nivou. Kao svrha studija koji se favoriziraju eksplicite se navode “privreda” i “rješavanje aktualnih društvenih izazova”. Tako postaju ugroženima fundamentalne prirodne znanosti, humanistika i društvena teorija i kritika, dakle svi oni čiji rezultati nisu mjerljivi ugađanjem tekućoj politici.
Sve to i još više piše u peticiji koju je 5. septembra pokrenuo ad hoc osnovan Odbor za obranu visokoškolskog i istraživačkog rada. Aktivnošću u Odboru ističu se Anej Korsika, Marko Marinčič, Rastko Močnik, Boštjan Nedoh i Igor Žagar. Svi potpisani, a potpisi se još prikupljaju unutar kruga zaposlenih u akademskoj zajednici i ima ih na stotine (većina viđenijih nastavnika je potpisala), traže da se makne poprijeko, preko ljeta donesena “Inovativna shema”, da se vrati novac onim studentima koji su već poslušali promjene, te da se otvori široka javna rasprava u kojoj bi prvenstveno sudjelovali oni neposredno djelatni u univerzitetskom i istraživačkom polju.
Na odgovor ministra Gregora Golobiča, i tu je razlika spram odnosa hrvatskih obrazovnih vlasti do inicijativa odozdo, nije trebalo dugo čekati. On je nakon samo nekoliko dana u pismenoj izjavi zanijekao većinu navoda iz peticije, prešavši u kontranapad tvrdnjom da je subvencioniranje školarina prošireno a ne suženo, budući da je do sada njime bila obuhvaćena polovica doktorskih studenata. Još zanimljivije je obrazloženje da nova shema proizlazi iz Operativnog programa, pomoću kojega su dobivena sredstva iz fondova EU. A evropski razvojni prioriteti imaju za cilj “uspostavljanje prilagodljive i konkurentne privrede pomoću ulaganja u razvoj ljudskih kapaciteta, dobivanjem znanja i vještina pomoću osposobljavanja, obrazovanja, stipendiranja te povezivanja privredne, obrazovne i razvojno-istraživačke sfere i zapošljavanja”. Zbilja, ima nešto u desničarskoj kletvi da je EU=YU, barem što se jednog dijela reforme obrazovanja tiče. Izrazi poput konjunktura i aktualnost u obrazovnim sadržajima nešto su što je za slovenskog ministra, iz pragmatično-novčarskih razloga, potpuno prihvatljivo.
U polemici koja se još razbuktava, za obje strane je izraz neoliberalizam najgori epitet koji se pripisuje protivniku. Pa ako su za Odbor inicijative iz Ministarstva neoliberalne, njihovo branjenje dosadašnjeg sistema ministru je dokaz baš merkantilističke logike samih fakulteta. Jer, fakulteti trguju prevelikim brojem doktoranada, obesmišljavajući ministarsku i evropsku preporuku o mentorstvu (Salcburška načela), koja kaže da se ne može biti kvalitetan mentor većem broju od pet studenata. Ne bježeći od javne rasprave, Golobič u poznatom stilu – nema alternative – staje u obranu visokog obrazovanja od Odbora za obranu visokoškolskog i istraživačkog rada.
Preodvažna Slovenija
Tu javna prepiska nije stala. Odbor se 12. septembra ponovno obratio javnosti, izjavom u kojoj se ne kaje za prvotne tvrdnje, već ih dodatno zaoštrava. Sada traži da sufinanciranje ne ostane samo za one koji su već u sistemu, pa sada upisuju drugu ili treću godinu doktorata, već za sve. Dakle i za one koji sada prvi put upisuju doktorski studij. Traži i da se ponište ugovori koji su već poslani na potpisivanje (i isplatu) po novom sistemu. Također zahtijeva da se visina školarina odredi centralno, na ravni univerziteta, te da se nominirane školarine snize, budući da ne postoji opasnost od materijalne ugroženosti obrazovnih institucija.
A sve to samo su kratkoročne mjere spram dugoročnog zahtjeva Odbora koji glasi: besplatno obrazovanje za sve, na svim stupnjevima visokoškolskog obrazovanja! Zvuči poznato i sigurno nije formulirano bez i “hrvatske inspiracije”.
Javnoj diskusiji doprinijeti će i tribina koja se najavljuje za 6. oktobar u Muzeju grada Ljubljane. Marketinšku parolu Ministarstva “Odvažna Slovenija” (Drzna Slovenija), smišljenu kao reklamu društvu koje se usudi znati, organizatori su prekrojili u ciničnu osudu državne obrazovne politike naslovom “Preodvažna Slovenija”. No, ministar Golobič neće izbjeći javno suočenje. Za više od kulture dijaloga na putu nametanja komercijalizacije i privatizacije univerziteta, bez alternative, i slovenskim će studentima, koji nisu bez iskustva u borbi protiv deregulacije visokog školstva, kao i hrvatskim, osim naklonosti dijela profesora organiziranih u Odboru, žele li nešto značajno postići, trebati i radikalniji oblici borbe. Inače će opće stezanje znanja i duha, kako citirajući Orwella i Manna u svome članku piše Rudi Rizman, ničim ometano završiti svoj pohod protjerivanja teorije, filozofije i kritike s fakulteta. Nudeći umjesto toga lopate problematičnog znanja za lopate pravog novca.