“3. maj” trećemajcima

Već se dvadeset godina puste milijarde (njih više od 20, prema nekim javnim podacima!) iz državnog proračuna na razne načine ulažu u spašavanje hrvatske brodogradnje: prošli smo kroz dva kruga nepripremljenih, dozlaboga smiješnih i na koncu propalih javnih natječaja s ciljem privatizacije, nagledali se gomile sumnjivih tipova, špekulanata, kako se motaju oko škverova, čuli još veću gomilu ispraznih političkih floskula, ispratili prosvjedne povorke radnika, klimali glavom na posljednju odluku Vlade da izda jamstva za već ugovoreni posao… 

Iako bi, s manjim ili većim odstupanjima, ovo mogao biti uvod i za raspravu o hrvatskom turizmu, poljoprivredi, željezari, financijskom sektoru i koječemu još, priča o hrvatskoj brodogradnji i njezinu trenutačnom stanju svakako spada među bolnije i dugotrajnije, a vrlo se jasno zrcali i u riječkom “3. maju”. Unatoč tome što je tijekom devedesetih, tzv. dobrovoljnom vjerovničkom sanacijom i intervencijom vlade riješen veći dio tekućih i dubioza naslijeđenih iz bivše države, nikada nije riješeno ono najvažnije – dugovi prema dobavljačima i ostalim poslovnim partnerima koji sudjeluju u izgradnji broda.

Likvidacija je nedopustiva

S godinama, obveze su se nezaustavljivo množile: nelikvidnost, nesnalaženje u novim tržišnim uvjetima, zastarjela tehnologija, nesposoban menadžment (u pravilu postavljan po političkom ključu) i nedostatak bilo kakve strategije opstanka a nekmoli razvoja, doveli su do neminovnog i očekivanog kraha hrvatske brodogradnje. Kako je ovih dana napokon priznala i Olgica Spevec iz državne Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, svim hrvatskim škverovima, osim možda “Uljaniku”, slijede stečajevi. Prema mišljenju samih brodograditelja, to znači njihovu likvidaciju.

– Likvidacija škverova je nedopustiva. Istina, država je ulagala novac u brodogradnju, ali su se sanacijske intervencije svodile tek na djelomično rješavanje nelikvidnosti, vatrogasne mjere i   puko preživljavanje. Zbog nedovoljnih državnih sanacijskih sredstava i dinamike koja nije bila usklađena sa stvarnim potrebama brodogradilišta, uvijek se poslovalo u uvjetima nedostatka novca za financiranje proizvodnje. Uz to, stranački ili pojedinačni politički interesi diktirali su da se u uprave i nadzorne odbore imenuju nestručni i nepripremljeni kadrovi koji se nisu mogli, znali ili htjeli snaći u upravljanju brodogradilištima i realizaciji programa restrukturiranja – kaže Roland Sušanj, predstavnik radnika u Nadzornom odboru “3. maja”, istaknuvši da je i u takvim uvjetima brodogradnja opstala kao jedina prava strateška industrija u zemlji, ali i daleko najveći domaći izvoznik, s više od 13,5 posto udjela u ukupnom izvozu.

– Valja znati kako niti jedno svjetsko brodogradilište koje se bavi gradnjom velikih brodova ne posluje s profitom. Ako je riječ o razumnim gubicima do deset posto, intervenira država. I to u prvom redu zbog multiplikativnih efekata, odnosno zarade koja se slijeva u državni ili lokalni proračun. Naime, domaće tvrtke koje posluju s brodogradilištima zarađuju i plaćaju poreze, pa samo po toj stavci, tzv. neto efektu, država obilato zarađuje. Koliko? Po jednoj kuni što je država uloži u brodogradnju vraća joj se 2,91 kuna. Na Dalekom istoku taj je omjer 1:11 – dodaje Sušanj.

Lažne prijetnje Europskom unijom

I riječki gradonačelnik Vojko Obersnel svjestan je značaja “3. maja” za grad. Kao i Sušanj, rado ističe koliko čitava zajednica ima koristi od oko 4.500 zaposlenih u samome brodogradilištu ili u kooperantskim tvrtkama.

– Ti ljudi zarađuju plaće, dakle pune državni i lokalni proračun, mirovinski i zdravstveni fond, zarađeni novac troše u ovome kraju, pa plaćaju PDV… Svjedoci smo da nas se sve pokušava uvjeriti kako je brodogradnja ogroman trošak za Hrvatsku, ali nitko ne naglašava  miltiplikativne koristi koje od nje država ima – kaže Obersnel.

Smiješnima je nazvao stalna upozorenja državne vlasti, odnosno lažne prijetnje kako nam upravo o brodogradnji ovisi ulazak u Europsku uniju. Prijetnja Europskom unijom jednostavno ne može biti razlog dizanja ruku od ove vrste industrije i razlog klecanja pred europskom političkom elitom, smatra Obersnel koji je, suočen s odlukom Vlade o neizdavanju jamstava “3. maju” za gradnju već dogovorenih asfaltnih tankera za švedskog naručitelja, odlučio preuzeti stvar u svoje ruke. Naime, gradskim je vijećnicima, koji su većinom iz redova “obersnelovske” koalicije stranaka, uputio prijedlog da Grad Rijeka, uz pomoć poslovnih banaka, izda jamstva “3. maju”. Presedan je to za koji je Olgica Spevec ustvrdila da je, poput intervencija iz državne blagajne, u suprotnosti s pravilima igre EU-a.

– Nečinjenje mjerodavnih, odnosno onih zaduženih za strateško promišljanje, dovelo je do svega ovoga, do propasti. Kao gradonačelnik Rijeke osjećam obavezu pokušati pomoći tim ljudima i njihovim obiteljima. Riječ je o oko 12 tisuća mojih sugrađana kojima život ovisi o “3. maju” – zaključuje Obersnel.

Radnički model restrukturiranja

Svjesni kako u Zagrebu zamišljena privatizacija očito neće uspjeti, kako su sve dosadašnje sanacije u stvarnosti bile političkog a ne proizvodnog karaktera, kako su pokušaji restrukturiranja ostali tek na pokušajima i u strahu od sve izglednijeg stečaja, radnici “3. maja”, predvođeni Sušnjem i okupljeni u nekoliko sindikata, predložili su svoj model restrukturiranja, prema kojemu bi dionice brodogradilišta bile ustupljene samim radnicima po povlaštenim cijenama ili bi im bile poklonjene ako u unaprijed dogovorenom vremenskom razdoblju dokažu da mogu uspješno upravljati škverom. Iako se na njihov prijedlog ne gleda s porugom ili kao na neodrživ model upravljanja, ekonomski stručnjak Slavko Kulić ipak ga smatra nerealnim.

– Moguć je i takav rasplet, ali ne u danim okolnostima. Da bi uspjeli u svom naumu, brodogradilištima i radnicima kao budućim upravljačima država bi trebala oprostiti 3,8 milijardi kuna duga, a to država neće učiniti jer je riječ o dugu bankama koji ne želi pokriti. Priča radnika je, dakle, iluzija. Da se taj oprost i dogodi, vrlo brzo bi zapali u nove dubioze. Naime, treba znati da proizvodnja brodova počiva na principu špekulacija cijenom brodskog lima: kao što nafta i naftni derivati svakih 15 dana mijenjaju cijenu, slična se stvar događa i s brodskim limom. Nitko ni u Hrvatskoj ni drugdje ne može proizvoditi brod s poznatim ishodom, jer se cijena lima učestalo mijenja, i to u rasponu od 600 do 1.700 američkih dolara po toni. Brod se, dakle, ne može graditi ako nemate nekoga tko će pokrivati te razlike, a to čini država, kao što je činila i bivša Jugoslavija 50 godina. No, Hrvatska je premala i nije u mogućnosti to osiguravati kao Jugoslavija – pojašnjava Kulić. Ipak, smatra kako to ne znači da Hrvatskoj ne treba brodogradnja ili da je ne može imati. Ali, prema njegovu mišljenju, sasvim sigurno ne na ovakav način.

Kulić: Hrvatska je stvarnost žrtvovana zbog političke svrhe

– Hrvatska ima 300 milijardi svog, našeg novca, ali u stranim bankama, a to znači da mi nemamo guvernera državne banke i monetarnu vlast. Ali, mi taj novac već noćas možemo vratiti našoj državi, no to je opasno govoriti. Tim stranim bankama treba dati do znanja da ovaj narod ne mogu voditi tečajem u stečaj i lupati ga kamatama. Guverner je taj koji treba reći: “Vi koji ste dobili licence za poslovanje u Hrvatskoj, ne smijete eksploatirati i pljačkati građane ove zemlje. Onaj tko to čini, odmah gubi licencu!” Jedan od mogućih modela je da se krene sa specijalizacijom brodogradilišta, pa da jedno proizvodi samo, primjerice, kobilice brodova, drugo brodske strojeve, treće se bavi održavanjem… Ima stotine načina, ali pod uvjetom da se obavi tehnološko-tehničko, a ne političko restrukturiranje brodogradnje. Međutim, osobno mislim da je priča o hrvatskoj brodogradnji već dovršena i da ostajemo bez tog dijela industrije. Hrvatska je stvarnost žrtvovana zbog političke svrhe i sve se podvrgava političkom cilju, zbog kojeg su na leđa hrvatskih građana prebačene tolike obveze da vam mozak stane. Nažalost, narod o tome još ništa ne zna, ali da samo znate koliko ćemo svi ispaštati zbog ovoga što nam radi politička vlast… Ne, nisam pesimist, u znanosti nema pesimizma i optimizma, nego samo realnost. Nažalost, politika je potpuno isključila znanje i znanost i svaku spoznaju o našem položaju u Europskoj uniji. To je obmana naroda – smatra Slavko Kulić.