Alijenacija i kreacija

Još dok nije bilo televizora u koloru, jedna od prvih detektivskih serija emitiranih na TV Zagreb bila je popularna “87. policijska stanica”, čija je svaka epizoda započinjala slikom New Yorka iz zraka i promuklim glasom najavljivača: “Ovo je jedna od osam milijuna priča iz razgolićenoga grada”. Legendarni detektiv Steve Carella uspješno se rješavao loših momaka, ali je već tada bilo jasno da su u labirintu velegrada teški kriminal često činili ljudi iz socijalnog podzemlja.

Četrdeset godina kasnije, na Festivalu svjetskog kazališta, u predstavi “Megalopolis” dočekuje nas ista slika: pozornica Zagrebačkog kazališta mladih zatrpana kartonskim kutijama i kojekakvom starudijom uz neku bezličnu betonsku nastambu, dok dvama velikim video-platnima promiču slike golemih svjetskih gradova-čudovišta. Sve djeluje dosta otužno i pomalo zastrašujuće. Mahniti promet čudnih ljudskih kreatura po takvoj sceni neće prestati do kraja predstave. Tu su ponižene osobe s društvenog dna, gastarbajteri različitih rasa koji uz puno nasilja nekako pokušavaju preživjeti, ali i živa muzika, nešto kao orkestar za svadbe i sprovode, koja upotpunjuje ovu plebejsku rapsodiju velegrada.

Na velegradskom dnu

Gledamo tipične prizore bizarnog života u betonskim tunelima mamutskih gradova u kojima nitko nikoga ne poznaje i gdje ravnodušnost, sebičnost i međusobno maltretiranje prevladavaju u ljudskim odnosima. S obzirom na to da je riječ o urbanoj zajednici, koja se “u isto vrijeme nekontrolirano širi i raspada”, najteže prolaze vječni doseljenici, ljudi iz Trećeg svijeta, koje ovakvi gradovi melju i pretvaraju u anonimnu gradsku melasu. U estetskom smislu, “Megalopolis” ponovno predstavlja spoj suvremenog plesa, glazbe, vizualnog performansa i neke vrste klasične radnje. Budući da živimo u multimedijalnom vremenu, svi šumovi ove civilizacije ne mogu se predstaviti drugim sredstvima od onih koje ta civilizacija svakodnevno koristi.

Važna činjenica koja predstavi daje poseban eros i snagu jest to što su glumci na sceni doista ljudi različitih jezika i boje kože: u ansamblu Dorky Park (Ludi park) ljudi su s raznih strana svijeta, ne samo s umjetničkih akademija nego i s ulice. Redateljica predstave Constanza Macras, rodom iz Argentine, koja je odrasla u miljeu socijalne okrutnosti, svoj estetski rukopis i društvenu osjetljivost formirala je na temama koje se tiču urbane bezličnosti i socijalnog poniženja. Kako neprestano putuje, a od sredine 90-ih djeluje u Berlinu, ova žena sitnog stasa i krupnih očiju jako dobro zna što su sjaj globalizacije i mrak etničke mržnje prema strancima. Iz takvog osjećanja nastala je njena predstava “Big in Bombay” (2005), o valu jeftine zabave koji je zahvatio istok i zapad te, posebno, predstava “Pakao na zemlji” (2009), o odnosu prema Azijatima u Njemačkoj.

O predstavi s kojom je gostovala u Zagrebu kaže: “Megalopolis nije konkretno nego metafizičko mjesto, a scena predstavlja grad pod udarom globalizacije. Ovaj grad karakterizira nerazumljivost današnjih megagradova rođenih u kaosu.” U tom smislu, predstava se sastoji od “biografskih isječaka”, krhotina dnevnih događaja koje je nemoguće povezati, bijesnih reakcija očajnika koje je teško razumjeti i neutješnih ispovijedi ljudi s dna. Ta socijalna magma, koja neprestano vrije na pozornici ZeKaeM-a, završava u nekom dinamičnom krešendu orkestra s ruba scene, ostavljajući gledaocima da provjere ima li u tom jadu i nekog šarma. Tu počinje dilema na koju nije jednostavno odgovoriti: bi li ova plebejska simfonija, umjesto tog šarma prljavštine, grubosti i znoja, trebala u sebi imati i nešto od najobičnije ljudske utjehe koja bi svom tom trapljenju dala neki smisao?

Sraz vulgarnosti i aristokratske dosade

Posljednja predstava festivala “U Moskvu, u Moskvu” proslavljenoga njemačkog redatelja Franka Castorfa i u izvedbi berlinskog teatra “Volksbühne”, trebala je za zagrebačku publiku biti krema na torti, ali to nije bila: prije bi se moglo reći da smo prisustvovali “agresivnom spektaklu” jednoga ingenioznog redatelja porijeklom iz nekadašnjeg DDR-a, koji nas konstantno bombardira politički i estetski neočešljanim provokacijama. Ovaj je put dva Čehovljeva komada, “Tri sestre” i “Seljake”, spojio u jedan. Na pozornici podijeljenoj na dio “za seljake” i dio “za gospodu”, gdje svi funkcioniraju kao na rubu živčanog sloma, u četverosatnoj izvedbi gledamo sraz priproste vulgarnosti i aristokratske dosade, prsta uprtog u današnju Rusiju i u današnju Njemačku. Ipak, pitanje je možemo li se s Castorfom složiti ideološki – čini nam se da je suviše ciničan – a onda i estetski: u tom je košmaru, slikovito rečeno, iz lavora izbačeno i dijete.

Sve u svemu, ovaj vrlo dobar Festival svjetskog kazališta u Zagrebu bio je posvećen današnjem čovjekovom otuđenju, pri čemu nisu bili pošteđeni ni proleteri ni buržoazija, što nije tema koja će se svakome svidjeti.