Atlantida, izgubljena civilizacija

U povijesti čovječanstva mit o Atlantidi služio kao referentni okvir razvoja različitih civilizacija. On je postao osnovni model kojem se prije ili kasnije svi vraćamo. Ideja o ubrzanom razvoju ljudske svijesti podržane od strane bogova i kasnijoj degeneraciji dio je scenarija po kojem stvaramo našu svakodnevnicu. Ništa nije stalno i sve ljudske tvorevine prije ili kasnije podliježu silama destrukcije. Mit o Atlantidi prikazuje čovječanstvo kao Sizifa koji gura kamen prema vrhu i onda, prije dosezanja samog vrha, doživljava kotrljanje tog kamena natrag, na najnižu početnu poziciju. Tokom posljednjih nekoliko stoljeća, bezbrojni tragaoci i avanturisti, nošeni svojom maštom, tražili su Atlantidu na različitim mjestima, no ona je uvijek izmicala i zadržavala svoju tajnu.

Priču o Atlantidi zapisao je Platon prije više od dvije tisuće godina. No, čak i u njegovo doba, to je već bila drevna legenda od prije devet tisuća godina. Ako je on u pravu, otok je nestao prije otprilike 12.000 godina. Pogledajmo što Platon iznosi o Atlantidi.

Kada su grči bogovi između sebe podijelili Zemlju, Posejdon, bog oceana i voda, dobio je otok pod imenom Atlantida i naselio ga svojom djecom koju je imao s običnim ženama. Prvi Posejdonov sin bio je Atlas, koji je postao i prvi kralj otoka i nakon kojega taj otok nazivaju Atlantida, a ocean koji ga okružuje Atlantski ocean.

Atlantida je bila mali raj: tlo je bilo plodno, obilovala je hranom i vodom. Pod blagoslovom svojeg božanskog zaštitnika, ljudi su izgradili prekrasne hramove i palače, obrađivali zemlju i uzgajali stoku. Atlantska luka uvijek je bila puna brodova i trgovaca iz čitavog svijeta, čiji su glasovi odzvanjali danju i noću. U srcu Atlantide stajao je Posejdonov hram. U središtu hrama bio je stup od dragocjene kovine, a prvi kraljevi su u njemu upisali Posejdonove zakone. Uz tekst zakona, u stup je zabilježena i kletva koja zaziva teška prokletstva za one koji ih ne poštuju. Kraljevi različitih regija skupljali bi se oko tog stupa na otoku i, prinoseći žrtve, obvezivali se da će poštivati zakonik.

Takvo idilično stanje trajalo je kroz mnoge generacije, sve dok su kraljevi i njihov narod poštivali Posejdonove zakone. Bogovima su iskazivali pažnju i poštovanje, posjedovali su vrlinu i mudrost te cijenili istinske vrijednosti u životu, poput prijateljstva i znanja. Nisu puno pažnje pridavali vlasništvu i zlatu: iako su posjedovali bogatstvo i luksuz, nisu uz njega bili vezani niti njime zatrovani. No, kako je s vremenom Posejdonova božanska priroda u njima postajala sve razvodnjenija, počeli su gubiti svoje čiste duše i sve više pažnje usmjeravali na zgrtanje bogatstva i moći. To je u Zeusu, kralju svih grčkih bogova, pobudilo srdžbu i on je neposlušnost Atlantiđana odlučio kazniti. Ovdje priča završava: sve što znamo jest da su otok i njegova cjelokupna kultura nestali pod oceanom i da su od tada izgubljeni.

Završetak priče o Atlantidi zvuči kao neka vrsta božanske isprike za izražavanje njihove destruktivnosti. Kao i kod brojnih drugih izgona iz raja, i ovdje su ljudi svemu krivi, a bogovi se prikazuju kao pravedni egzekutori koji nastoje održati stanje reda u svijetu kojim upravljaju. Udaljavanje od bogova i postizanje neovisnosti o njima prikazuje se u ovom mitu kao najveći grijeh. Slični scenariji se od davnih vremena ponavljaju i među ljudima, gdje oni koji vladaju nastoje zadržati vlast nad onima koji su im podčinjeni. Ukoliko dođe do bilo kakvog osamostaljivanja i suprotstavljanja vladarima, dolazi do destrukcije tih nastojanja, a kazna se opravdava višim principima. Ljudski vladari, baš kao i nebeski bogovi, kažnjavaju podčinjene za njihovo dobro i na taj način ih spašavaju od prevelike slobode koja dovodi do kršenja reda.

Kada malo bolje promislimo, sličnosti civilizacije kojoj pripadamo i Atlantide je više nego očigledna. Oni koji je traže na dnu oceana ne moraju se više truditi: dovoljno je da pogledaju oko sebe…