Autistična množina

Ima novinskih pisaca koji su tako veliki da u njih stane čitav narod. Kako se osjeća narod u piscu nije do kraja poznato, ali pisac je s narodom u sebi očigledno raspoložen dosta dobro. Kada god otvori usta iz njega progovara topli kolektivni duh. Pisac je svjestan ove pogodnosti i ne može sakriti ushićenje iluzionista: Gle, izvodim solo točku pjevajući horski! Ili – još bolje – potežem revolver, a vatru bljuju Staljinove orgulje!

Kolumnist “Jutarnjeg lista” Jurica Pavičić oglasio se uobičajeno u prvome licu množine i iz te masovne perspektive pokušao apsolvirati osjetljivu temu rashodovanoga političkog vođe. Naslov je upečatljiv: “Sanader nas je sve zaveo kao ljetni galebar”. Kroz podnaslov autor poručuje kako bi bilo licemjerno, “sad kada se bliži kraj priče”, ne reći istinu, “a istina je da nam je Sanader svima, onakav kakav je bio, uglavnom odgovarao”. U tekstu Pavičić na barem trideset mjesta raspoređuje fraze poput “svih nas”, “svima nama”, “svi mi u ovoj zemlji” ili “mi svi zajedno” koji “smo” Sanadera kovali u zvijezde, a sada “smo”, eto, namirisali krv i čekamo da Krnje uspješno skonča na lomači.

“Kako smo ga progutali kao ešku?” bolećivo se pita novinski pisac i prosipa novu šaku pepela po zajedničkoj glavi. “Kako smo ga svi mi ‘popili’?” neutješno se jada. A onda odlučuje biti bolno iskren, licemjerju usprkos, pa kud puklo da puklo: “Ivo Sanader je bio naša želja i odabir.” To jest, “zaveo nas je kao ljetni galebar”. To jest, “bio je točno ono što smo željeli”. To jest, “Sanader nam je svima odgovarao”. Kome to “svima”? “Svima skupa u ovoj nesređenoj zemlji”, kategoričan je Pavičić, jer je Sanader “zaveo ovo društvo“. A je li neku društvenu skupinu galebar zaveo posebno uspješno? Posebno je vješto zaveo “nas novinare”. Zbog čega? “Mi novinari smo mu jeli iz ruke zbog Hristos se rodi i uklanjanja ustaških spomenika…” Itd., itd.

Disperzija krivnje

Koga predstavlja to Pavičićevo ucviljeno “mi”? Tko bi imali biti “mi novinari” iz njegova suzama natopljenog teksta? Među hrvatskim novinarima, recimo, egzistira lijepi broj onih kojima ustaški spomenici ne smetaju, a za Hristosa što se povremeno rodi ne daju ni pišljiva boba. Takvi, međutim, zacijelo nisu u prilici držati propovijedi na stranicama “Jutarnjeg lista”, a niti u drugim izdanjima kompanije Europapress holding, što znači da i ne posjeduju licencu uz pomoć koje bi ih se moglo smatrati realno postojećima.

Piščevo širokogrudno “mi”, naime, ima jasan restriktivni učinak – jer podrazumijeva brisanje ometajućih skupina iz “ukupne slike društva”, ili makar njihovo lažno predstavljanje – i to zbog dosezanja konačnoga efekta medijskog realizma: stvarnost ne postoji izvan uprizorenja kroz EPH-ova novinska izdanja, niti pak postoji itko izuzet od tamo utvrđenog “mi”. A kada je na stvari odnos prema do jučer obožavanom a danas odbačenom političkom vođi, onda će to “mi” – ta vedra autistična množina – poslužiti da se konkretnome koruptivnom pogonu pokuša osigurati alibi u vidu kolektivnog mentaliteta.

Mitologiju o Sanaderovoj općoj poželjnosti i njegovim zavodničkim kvalitetama godinama je najintenzivnije širila upravo EPH-ova propagandna mašinerija, da bi danas taj udarnički posao Jurica Pavičić velikodušno pripisao “svima skupa u ovoj nesređenoj zemlji”, uključujući “nas novinare”. To se ne čini naročito inteligentnim. Ako je dopušteno iznijeti pojedinačno mišljenje, hvata me blaga jeza od zemlje koja bi bila “sređena” na način da su svi njeni građani skrojeni po mentalnim modelima kolumnista “Jutarnjeg lista”.

Kada je “Feral” koncem 2003. godine, nedugo nakon Sanaderova osvajanja vlasti, objavio svjedočenje prema kojemu je dotični gospodin uzeo proviziju od 800 tisuća tadašnjih njemačkih maraka da bi Miroslavu Kutli osigurao kredit kod Hypo banke, famozni dokument nije bio ekskluzivno pribavljen, nego su ga imali i u nekim drugim redakcijama, između ostalih i u “Jutarnjem listu”. Ipak, “Jutarnji” to nije objavio, nije se čak ni “kačio” na “Feralovu” priču, postavio se kao da taj bljesak stvarnosti ne postoji, da bi godinu dana nakon Sanaderove abdikacije tom istom faktografijom teatralno šokirao naciju, odnosno – Pavičićevom terminologijom – “svih nas skupa”.

Isti je slučaj s pričom o uzurpaciji stana u Sanaderovoj vili, o čemu je “Feral” prije više godina (i u više navrata) objavio sve relevantne pojedinosti, a “Jutarnji list” krotko i uvlakački šutio, da bi ovih dana – kada je uzurpator politički mrtav, a uskoro možda i utamničen – pumpao naslovne stranice fotografijama golemoga zdanja stečenog uz pomoć nasilja i izigravanja zakona.

U ona pak doba – kao što se “svi mi u ovoj zemlji” možemo sjetiti – korporacijski je književnik s političkim vođom radio intervju pitajući ga što navečer čita i kakvim se igrama najradije prepuštao kao dječak, urednik “Jutarnjeg” ordinirao je u predsoblju liderova kabineta s uvijek spremnom tubom vazelina u džepu, zlu ne trebalo, a izumitelj “Globusa” pohotno ga pratio na inozemnim putovanjima, izvijestivši jednom da se, dok je prisustvovao predavanju što ga je Sanader održao na nekom američkom sveučilištu, “osjećao ponosnim kao Hrvat”.

To da je Ivo Sanader odličan “svima nama” i da je “točno ono što smo željeli”, bila je dakle bijedna medijska predodžba, koja kroz aktualni Pavičićev tekst – kroz lažno posipanje pepelom, a zapravo disperziju krivnje – osigurava završnu podvalu i mogućnost otvaranja pukotine za časni uzmak. Smisao agitpropa nije bio ni u čemu drugom nego da “sve nas” uvuče u interesnu zonu nekolicine moćnika i njihova političkog patrona; manevar je otpočetka bio proziran, ali – zbog osvojenog monopola – dovoljno sveobuhvatan da otkloni opasnost od iole ozbiljnijeg uzvrata.

Ninoslav Pavić u EPH, Robert Ježić u “Novom listu”, uz tradicionalno desno bauljanje “Večernjeg lista”, i eto Sanadera koji “svima nama” savršeno prija. No, teško da je rečeni galebar “zaveo” Pavića i Ježića uz pomoć “Hristos se rodi”, “uklanjanja ustaških spomenika” i sličnih trica – vjerojatnije je da se radilo o dobrima koja nemaju ni ekumenski ni ideološki sadržaj. Da su obojica do grla umočeni u aferu oko Hypo banke, primjerice, bilo bi poznato “svima nama”, samo kada bi njihove novine o tome pisale.

Do zuba naoružan masom

Pavić je, uostalom, od Sanadera dobio “Slobodnu Dalmaciju”, kojom danas rukovodi kompletna uređivačka struktura iz vremena Miroslava Kutle, a Jurica Pavičić zasigurno zna da su njegovom kolegi kolumnistu tamo nedavno odbili objaviti kritički intonirani članak o Kutli, štoviše: splitski dnevnik nije objavio ni agencijsku vijest da je vitez hrvatske privatizacije osuđen na zatvorsku kaznu! Možda će tu još angažirati i Nina Đulu, sadašnjeg urednika “Globusa”, da o osuđeniku sastavi kakav efektan helikopterski hvalospjev, po uzoru na onaj što je spjevao o tajkunu Todoriću, pa će kroz koju godinu neki Pavičić, možda baš Jurica, s tugaljivim cinizmom ustvrditi kako je takav Kutle (ili takav Todorić) “svima skupa u ovoj nesređenoj zemlji odgovarao”.

Postoji, doduše, mogućnost da Jurica Pavičić ima duboko osoban doživljaj svoga “mi” i da se tako stilski opremljen – do zuba naoružan masom – osjeća bolje zaštićenim. Uvijek je rizično raspravljati s novinskim piscem koji se izražava zborno i svoju skromnu pojavu doživljava kao ujednačeno mnoštvo: kažeš li mu štogod neugodno, možeš navući na vrat čitav narod, a to ne miriše na ravnopravnu utakmicu.

Ipak, bit će da pod firmom tobožnje borbe protiv licemjerja on prije svega brani licemjerni koncept realnosti što ga utvrđuje njegova matična korporacija. A taj već postaje pomalo dosadan: proizvedeš “mi” da bi svojim intencijama zajamčio “široki društveni interes”, a onda se tom istom fabriciranom “mi” – zbog potrebe vlastitog repozicioniranja – sočno najebeš mamice.

Strategija je uvijek ista. Strategija je da se od medijskoga slona napravi narodna muha.