Dva metra ispod Gline

Uvijek se pomalo tužno i s nekakvom zebnjom polazi u mala, gotovo zaboravljena mjesta, u gradiće u kojima, čini se, rat nikada nije završio. Izuzetak, nažalost, nije ni Glina, udaljena svega sat i nešto sitno vožnje od Zagreba: i ondje se, kao i u mnogim drugim sličnim mjestima, uočava rascjepkanost prostora – on je ili posvećen ili odbačen poput neželjena djeteta. Prolazeći pravokutnim ulicama grada u kojem je stolovao ban Josip Jelačić i gdje je skladana hrvatska himna, putnik namjernik ne može ne uočiti nesrazmjer između brižno njegovana prostora ispred Gradskog vijeća nad kojim se nadvija spomenička Jelačićeva sjena i uredno podšišane trave unutar gradskoga parka te, s druge strane, srušenih krovova miniranih i zapaljenih kuća i napuštenih lokala na čijim se pročeljima klate nakrivljeni, korodirani socijalistički reklamni natpisi, kao nijemi svjedoci nekadašnjeg kakvog-takvog  građanskog života.

U centralnoj gradskoj Ulici Antuna i Stjepana Radić (baš tako: graveru je uslijed nemara ili neznanja negdje iscurilo ono genitivno “a”!), nekoliko je kafića na čijim terasama sjede šačice mladih. Ispijaju kavu, muzika je neprimjetna ili je uopće nema. Ravnodušnost i apatija, prvi je dojam viđenoga u Glini.

Bez Srba u državnim institucijama

Da je država najveći krivac što se Glina – koja je od početka do kraja rata bila u sastavu tzv. Republike Srpske Krajine, a danas je grad od posebne državne skrbi – ne mrda s mrtve točke, dade se iščitati iz riječi Đure Stojića, glinskog dogradonačelnika iz redova SDSS-a.

– Očekivali smo da će država poduzeti mjere za oporavak grada i cijeloga kraja dok ne budemo u stanju da sami dalje egzistiramo. Umjesto toga, država je novac uložila u kupnju kuća koje su mnogi građani srpske nacionalnosti napustili 1995. te u neke naselila Hrvate iz Bosne, koji su danas opet na teret države. Teško ćemo s takvom politikom naprijed – objašnjava Stojić.

Gotovo petnaest godina Glinom je vladao HDZ na čelu s gradonačelnikom Markom Sremićem, a od svibnja prošle godine na vlasti je koalicija nekoliko stranaka (HSLS, HSS, HNS, SDP, HSU, DPS i SDSS). No, i dalje je, što se zapošljavanja tiče, prisutan nesrazmjer između glinskih Hrvata i Srba. Stojić to vidi kao velik problem, jer Srba nema u policiji, Hrvatskim šumama i Fini, a teško se ili gotovo nikako ne primaju u radni odnos u pravosuđu i gradskom komunalnom poduzeću, premda ih državne i javne službe moraju zapošljavati  prema Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina.

– Glina je 1991. imala sedam hiljada stanovnika, a do 1995., kada je okončan rat, radile su Željezara, Pamučna predionica sa 1.600 zaposlenih, Pilana i poznata gradska pekara, opremljena najmodernijim talijanskim strojevima. Nakon rata sve je uništeno, ostale su samo državne institucije u kojima rade Hrvati – kaže Stojić.

– Primjerice, naši ratari ne mogu prodati svoje proizvode tvornici Vivera, u vlasništvu strane  kompanije, koja proizvodi dječju hranu i žitarice, a ni zaposleni u njoj nisu stanovnici Gline. Zanima nas što država namjerava učiniti s ovim krajem i što će biti s nama: prema zadnjem ekonomskom indeksu, Glina je najnerazvijeniji grad u Hrvatskoj. Mala je utjeha da se uskoro u glinsku kaznionicu prima 105 novih zaposlenika, jer se njezin kapacitet proširio za 400 kažnjeničkih mjesta. Otvoren je natječaj za 90 čuvara, pa smo pripadnike naše manjine pozvali u Vijeće te im pomogli napisati životopise i molbe: dosad su zahtjev predale 44 osobe – nastavlja Stojić.  

Kaže kako je u Glini trenutačno 1.138 nezaposlenih i da čak 54 posto stanovnika nije radno sposobno. Prema evidenciji Gradskog vijeća, uništenih je kuća 2.488, a tu je i 3.917 uništenih gospodarskih objekata. Nakon uspostave hrvatske države, u Glini je ostalo nešto više od stotinjak građana srpske nacionalnosti: do danas ih se vratilo oko 3.000, pa je sada u gradu oko 28 posto Srba. Prije rata bilo ih je gotovo 61 posto.

Grad od posebne državne nebrige

U društvu Milana Mrkalja, nekadašnjeg igrača i bivšeg predsjednika lokalnoga nogometnog kluba Banovac, obilazimo gradske punktove. Penjemo se do novoga gradskog groblja da snimimo panoramsku sliku grada. Teren do mrtvačnice obrastao je travom i šibljem kroz koje se vidi golema kaznionica. Danas je njezin najpoznatiji zatvorenik Mirko Norac. Remetimo prijepodnevni posao čovjeku koji upravo boji ulaznu grobljansku rampu.

– Da vrijeme brže prođe i da budem koristan dok nema drugog posla – objašnjava nam Željko, voditelj grobarske službe. Zadužen je, tumači, za papirologiju: bilježi podatke o umrlima, prodaje pogrebne kovčege, dodatnu posmrtnu opremu i ukopna mjesta. Priča rado, ali se fotografirati ne želi.

– Kovčega imamo od 900 pa do pet tisuća kuna, ovisi što želite. Hrast je ipak najbolji, pa i najskuplji, no najbolje idu oni srednje vrijednosti. Prosječni pogreb tako vas dođe oko pet tisuća kuna, a ako nemate ukopno mjesto i više, jer ono stoji dodatne 1.464 kune s PDV-om – objašnjava nam Željko kirurški precizno.

– Naš najveći proizvodni pogon je upravo mrtvačnica – dodaje Milan Mrkalj bez sarkazma, potvrđujući tom činjenicom još jedan problem glinskoga kraja, nepovoljnu demografsku sliku.

– Evo, od jučer je troje novoumrlih – potvrđuje Željko. Na glinskom se području, objašnjava nam Milan, godišnje rađa sedamdesetak beba, a čak 180 stanovnika umire. Gradska bolnica nije u funkciji, čuva je tek nekoliko vojnika, teško je reći od čega i od koga, a glinska se djeca rađaju u sisačkoj bolnici. U gradu rade jedino Dom zdravlja i Hitna pomoć.

– Glina je grad od posebne državne nebrige – poentira Milan, koji vjeruje da mogućnosti za prosperitet ipak ima.

– Poljoprivreda, malo poduzetništvo i seoski turizam: u blizini su Zrinska i Petrova gora, prirodne ljepote i bogatstva.

Zatvorena Kuća hrvatske himne

Posjećujemo nekadašnje gradske privredne gigante, koji su danas uglavnom napušteni. Od Predionice, treće po veličini u bivšoj državi, ostao je samo izlizani natpis. Naslagani trupci u dvorištu Pilane odaju znakove proizvodnje: kaže nam Milan da ondje radi stotinjak ljudi i da  gazdi nije važno tko je što po nacionalnosti nego kakav je tko radnik. Proizvode izvoze ponajviše na Bliski istok.

Vraćamo se u centar sporednom Ulicom Nikole Tesle do Ulice kneza Branimira, gdje je Kuća hrvatske himne, danas spomenik kulture. Nije otvorena – država ju je obnovila, ali ne i otkupila. Čitamo natpis na Kući: u njoj su se okupljali časnici Prve banske pukovnije i ugledni građani Gline te uz čašicu likera ili vina prepričavali uspomene s fronta, muzicirali i pjevali ilirske pjesme…

– Nekada je to bila kuća Petra Peleša, poznatoga glinskog trgovca, koji je imao klavir na kojem je Josif Runjanin, po motivima neke talijanske operete, uglazbio stihove hrvatske himne. Zašto ne dovode djecu ovdje na ekskurzije, da upoznaju kulturno-povijesnu baštinu svoje zemlje? Svi bi od toga imali koristi – domišlja se Milan Mrkalj.

Odlučujemo se prije povratka za kratki predah u jednom restoranu. Kod mlade se konobarice raspitujemo za društveni život njezinih vršnjaka. Kaže nam da, osim nekoliko kafića, društvenog života gotovo da i nema: jedno od nekadašnjih dvaju kina radi rijetko, povodom kakvog skupa, a i diskoklub je tek jedan, pa mladi iz Gline po zabavu uglavnom idu u obližnju Petrinju. Pred polazak nam za oko zapinje još jedan detalj: na spomeniku banu Jelačiću piše da ga 1997. na dan 150. obljetnice imenovanja za bana “postaviše gradske vlasti Gline s gradonačelnikom Markom Sremić”. Izgleda da je ovaj neuobičajeni trag o gradonačelnikovoj besmrtnosti gravirao isti onaj majstor koji se marom i pismenošću već podičio na ploči glavne glinske ulice, samo što je ovaj put ispustio čak dva slova: znakovito, baš kao stvoreno za grad od posebne nebrige.

Hrvatski dom na mjestu pravoslavne crkve

Na mjestu gdje su danas Hrvatski dom, gradska knjižnica i čitaonica, nalazila se nekada pravoslavna crkva u kojoj se dogodio jedan od dvaju najokrutnijih ustaških zločina počinjenih u ovom kraju početkom kolovoza 1941. U crkvi je tada ubijeno gotovo 1.300 stanovnika kotareva Vrginmost i Glina, a potom je srušena. Uz Dom, koji je 1995. preimenovan iz Spomen-doma u Hrvatski dom, još stoji spomenik, rad Antuna Augustinčića, no s njegova su postolja skinute oznake o žrtvama i događaju. Unatoč tome, zločin u crkvi ostaje zabilježen u kolektivnoj svijesti glinskih Srba, kao i onaj počinjen tri mjeseca prije njega, kada je na obali rijeke Gline, kod sela Prekopa, ubijeno oko 400 muškaraca srpske nacionalnosti.   

Glina u Europi

Igor Mrkalj, posebni savjetnik gradonačelnika za međunarodnu suradnju i europske integracije, nedavno je pokrenuo projekt pod nazivom “Europski dom u Glini”. Riječ je o javnoj ustanovi čiji bi cilj bio promovirati europske integracije, ali i predstavljati Glinu, Sisačko-moslavačku županiju i Hrvatsku Europi. Prema statutu, Dom bi mogao prijavljivati i provoditi projekte financirane fondovima EU, čime bi se Unija približila građanima, ali i unaprijedili srpsko-hrvatski odnosi, smatra inicijator.