Fala bogu da su se ljudi usprotivili pohlepi vlastodržaca

Ovog ljeta više ste nastupali s Isabel nego s Cargo orkestrom. Svojevremeno ste najavili njegovo raspuštanje, pa to demantirali… Hoćete li i dalje s njim nastupati?

– U posljednjih godinu dana nastupam u formaciji zvanoj Rundek Cargo trio, u kojoj snimamo i novi album. Svirali smo na festivalu Cest is d’Best početkom ljeta, pred punim Cvjetnim placom, na primjer. Rundek Cargo trio smo Isabel, Dušan Vranić Duco i ja. Cargo orkestar će neko vrijeme mirovati. Već dugo imam potrebu oprobati se u triju. Za mene je to nova avantura jer puno više zahtijeva od muzičara, a nama i publici donosi novu, precizniju i direktniju koncentraciju.   

Tijekom nedavnog boravka u Zagrebu priredili ste ugodno iznenađenje prosvjednicima za Varšavsku, dajući im bezrezervnu podršku svojim nastupom, s pratećim bendom, na ulici. Koliko vas je, kao starog Zagrepčanina, zasmetala gradnja javne garaže u Varšavskoj i općenito taj bahati stav prema građanima koji žele sačuvati svoj grad?

– Fala bogu da su se konačno ljudi javno usprotivili samovolji i pohlepi vlastodržaca, koji grabe po zakonima koje si sami pišu, umjesto da budu u službi zajedničkog dobra, za što ih i porezom plaćamo. Svaka intervencija u gradsku jezgru može biti jedino u službi oplemenjivanja, jer je ta jezgra središte atmosfere, duha, identiteta i kvalitete zajedničkog življenja u jednom gradu. Nadam se da se otpor neće ispuhati i da će dovesti do smjene gradske vlasti, koja se stavila u službu grubog profita umjesto u službu građana, a aktualni radovi zaustavljeni i započeti novi, kojima bi se spasilo što se spasiti da.

U Srbiji imam pažljivu i upućenu publiku

Smatrate li da bi se domaći glazbenici, oni osviješteni, trebali više angažirati u svojim nastupima kad je u pitanju potpora sličnim akcijama i uopće češće ukazivati na probleme u društvu?

– Možda. Ali sigurno je da bismo se svi mogli svjesnije angažirati na razumijevanju i podupiranju zajedničkog dobra u odnosu na zluradost i grabež.

S pogledom iz Francuske i korijenima odavde, koliko ste zadovoljni trenutnom političkom i društvenom situacijom u Hrvatskoj?

– Hrvatska je mala zemlja (u širem Parizu živi više nego duplo stanovnika) u kojoj ima puno pametnih i obrazovanih ljudi, koji su vidjeli svijeta, a ipak umjesto da iskoristi mogućnost gotovo direktnog dogovaranja, igra se politike, stranaka, medijskog pumpanja i rasipa energiju na podjele. Ali o čemu uopće govorimo, kad je hrvatska nezavisnost još gotovo samo formalna, s obzirom na rasprodaju dobara strancima.

I dalje više vremena provodite u Parizu nego u Zagrebu. Nakon što je diskografska kuća “Piranha Musik” preuzela distribuciju vaših albuma u svijetu, procvala je vaša međunarodna karijera. Gdje ste do sada ostvarili najveći uspjeh, gdje je publika najbolje prihvatila vašu glazbu?

– Možda paradoksalno zvuči, ali u Srbiji. Tamo imam vrlo pažljivu i upućenu publiku. Poslušajte “Live u Domu omladine”.

Kako objašnjavate tu euforiju i strast beogradske publike na vašim koncertima, koja je  zajedno s vama pjevala sve pjesme?

– Valjda je, između ostalog, ostalo nešto od te pojave iz osamdesetih kad su beogradski bendovi bili prepoznatiji u Zagrebu nego doma i obratno. Osim toga, pjesme određenog herojstva i otpora kao “Šejn”, “Ay Carmela” ili “Šal od svile”, bile su među onima koje su hrabrile i inspirirale beogradski pokret otpora ratu i Miloševiću, kao i danas otpor sveopćoj banalizaciji.

Prošle ste godine započeli suradnju sa srpskim glazbenikom Borisom Kovačem i njegovom grupom La Campanella koja je, nažalost, prekinuta zbog njihove prometne nesreće. Hoćete li nastaviti tu suradnju i na kakvom ste bili tragu kad ste započeli vaše glazbeno druženje?  

– I Boris i ja iz različitih uglova propitujemo utjecaj glazbi iz srednjoeuropskog kotla kojem pripadamo. U La Campanelli sviraju zanimljivi i kompetentni muzičari, pa je sudar i prožimanje njenog promišljenog i strukturiranog sviranja s intuitivnim i inventivnim pristupom Rundek Cargo trija bio vrlo zanimljiv i uzajamno obogaćujući. Čekamo priliku za sljedeću epizodu.

Pridružena članica Cargo orkestra Biljana Tutorov snimila je dokumentarac o vama i Cargo orkestru “Cargo Lost and Found”. Gdje je film do sada bio prikazan?

– Film je pretpremijerno prikazan u Motovunu pretprošle godine i otad mu se gubi trag… Koliko znam, reakcije su tada, kao i na privatnim projekcijama, bile vrlo dobre. Mnogi su izjavili da ih je film jako dirnuo.

Pitanja. Puno pitanja

Koliko ste još uvijek angažirani kao kazališni redatelj i redatelj radio-drama? 

– Nakon višedesetljetne pauze, malo sam bio kazališni režiser dijeleći s Radom Šerbedžijom režiju “Balada Petrice Kerempuha” na Brijunima prije nekoliko godina. Moram priznati da je Rade obavio veći dio režijskog posla, što je meni ostavilo više energije za muziku, koja mi je u ovoj predstavi posebno draga. Kazališna režija definitivno nije za mene. Radio-dramski free-lancing nije baš razvijen ili mu ja nemam pristupa, tako da otkad sam izgubio posao u Dramskom programu Hrvatskog radija više ne režiram radio-drame, što mi je žao jer to volim i znam raditi.

Nedavno ste objavili zbirku pjesama “Uhovid”. Jeste li razmišljali i o pisanju romana?

– Razmišljao sam i započinjao. Možda napišem neku gustu prozu, ako se ikad umorim od muzike i poezije, ali zasad nisam u sebi sreo vehementnog pripovjedača. Možda uskoro napravim izložbu crteža. Imam ponudu jedne galerije i dosta materijala.

Posljednji studijski album “Mhm A-ha Oh Yeah Da-Da” objavili ste 2006. godine, a trenutno završavate novi. Kako će se zvati i kad bi se trebao pojaviti u prodaji?

– Zvat će se “Plavi avion”, snima ga Rundek Cargo trio i trebao bi se pojaviti u prodaji sredinom studenog. Prvi singl “Para ljude vara” upravo je krenuo na radiju.

Što vam se najviše motalo po glavi dok ste pisali pjesme za taj album?

– Pitanja. Puno pitanja. Pa onda veselje kreiranja u kojem je glava samo prolazna stanica na kojoj nikog nema.