Gnjilež na ljevici

Iz vremena socijalizma pamtim aforizam, nažalost ne više i autora, koji je glasio otprilike ovako: Avangarda je otišla toliko daleko da je radnici više ne uspijevaju stići. Dosta je jasno što se time htjelo reći, mada je to moguće protumačiti na dva načina. Prvi je izrazito pakostan i može ga se shvatiti tako da je avangarda materijalno zbrinula sebe i svoje toliko da je već u komunizmu a za ostale je zaboli đon. Drugi je nešto blaži, mada u suštini zapravo gori i razorniji. Avangarda se toliko zatelebala u komunističku utopiju da više nogama ne dodiruje tlo, što će reći da živi u nekoj svojoj paralelnoj realnosti, u kojoj nikog dugog, uključujući radnike, nema. Međutim, u oba slučaja vrijedi isto, da komunistička avangarda putuje u budućnost na konju, dovoljno snažnoj životinji da se u njoj iskazuje i snaga najjačih motora, dok se radnici gegaju na magarcu kojim se ne iskazuje ništa.

Sada će netko reći, dobro, kakve to veze ima s današnjim vremenom, komunističkih partija odavno više nema, umjesto njih tu su njihovi debelo reformirani sljednici, uglavnom socijaldemokratske stranke koje s njima najčešće ne žele imati ništa? Ali, u suštini se zapravo malo promijenilo. Te socijaldemokratske partije, a ovdje ću se prvenstveno držati hrvatskog primjera, opet praše daleko ispred svog vremena, ovaj put zagledane u maglene daljine postindustrijskog neoliberalnog kapitalizma, dok je radništvo ostalo u zabiti nedovršene, abortirane industrijske revolucije. I opet je prepušteno, sada još i puno više, samo sebi.

Treći put ili smrt socijalizma

Zbog toga je SDP izašao na loš glas u javnosti i dijelu medija, gdje se ustalila rugalica da ne bi prepoznao radnika ni da se s njim sudari na cesti. Ali, to su kritike pošaličkog tipa, bez ikakvog pravog žalca, jer se nigdje ne kaže što se zapravo očekuje od te stranke, a dok se to ne kaže ispada da se od nje očekuje isto što radi i sada – samo bolje. Bolje što?! Bolje kako?! Nigdje se tu ni ne spominje a kamoli dovodi u pitanje temeljni okvir kapitalističkog društva, pa se kao pravo malo čudo doživljavaju numizmatički rijetke opservacije kao ona razočaranog SDP-ovca Vjerana Zuppe. Po njemu, ova je stranka ljuštura bez sadržaja i to će, tvrdi, ostati dok god izbjegava kao kugu ključne pojmove iz najboljeg dijela svoje prošlosti, kao što su socijalizam i marksizam. Zato Zuppa daje savjet, koji nikome naravno ne pada na pamet ispuniti, da se socijaldemokrati vrate svojim presahlim korijenima, jer “bez lenjinskog koraka natrag, SDP sa Zoranom Milanovićem na čelu nikada neće napraviti korak naprijed”.

Što ovaj lupa, bog te vidio, prepali su se na Iblerovom trgu, gdje su sebe preodgojili toliko da i slušanje ovakvih skarednih savjeta smatraju nepriličnim, da se njih pita možda i utuživim. Zar nije već otac i povijesni patrijarh hrvatske socijaldemokracije Ivica Račan jasno i glasno rekao da će SDP biti najveća i najžilavija brana povratku komunista na vlast? I što sada taj Zuppa hoće od njih? Da uzmu puške i odu u šumu? Istinabog, iz prve ruke znam da u SDP-u, uključujući tu i dio ljudi iz šireg rukovodstva, postoji i nešto onih koji na ovo gledaju malo drukčije, ali se ne usude to javno izustiti. Ide im na živce kada Milanović paradira s idejama “trećeg puta”, koje su mnogima otpočetka bile mutnjikave i nejasne, a šire članstvo jedva da zna što je to i sada, kada ovaj završava svoj životni put i praktički je izdahnuo.

Što je, dakle, “treći put”? Najkraće, izmišljotina nekadašnjeg prvog čovjeka britanskih laburista Tonyja Blaira koji je, došavši nakon duge vladavine konzervativaca na vlast, umislio da svojoj vladavini treba dati i neki važan teorijski okvir. I tako je čovjek angažirao poznatog britanskog sociologa Anthonyja Giddensa da mu, kao neki engleski Aralica, napiše knjigu koja će tom nekada prodornom političaru, poslije notornom propalitetu, osigurati čelno mjesto u svjetskoj socijaldemokraciji. I tako 1998. godine nastade knjiga “Treći put”. U njoj je Giddens tobože raskrstio s dvije dominantne političke formacije s konca prošlog stoljeća. S “neoliberalnim svjetonazorom” (kojem predbacuje minimalnu vladu, tržišni fundamentalizam, tržište rada kao svako drugo tržište, tradicionalni nacionalizam…) i sa “socijaldemokracijom starog kova” (predbacuje joj uplitanje države u ekonomski i socijalni život, državu blagostanja, kejnzijanski tip ekonomije, internacionalizam…). Ukratko, izgledalo je da se “treći put” uskopistio protiv svega živoga, i to u tolikoj mjeri da nije bilo jasno za što je on,  ali dilema nije puno trajala. Brzo se pokazalo da ta doktrina zapravo samo izručuje socijaldemokraciju krupnom kapitalu, uostalom, tko je htio vidio je to već iz same knjige, gdje je jedno poglavlje jasno naslovljeno “Socijalizam i poslije njega”, a prvi tekst u njemu još jasnije “Smrt socijalizma”.

Kapitalizam popravljaju s još više kapitalizma

Ne želim reći da je baš ovaj dio knjige privukao našeg Zorana Milanovića “trećeputašima”, ali, bogami, ni uz najbolju volju nisam našao dokaza ni za suprotno. Mogao si te dokaze tražiti koliko hoćeš i na nedavnoj konvenciji SDP-a, na kojoj je izgledna sljedeća stranka na vlasti iznijela svoj ekonomski program u kojem, očekivano, nema ničega. Sada to već izgleda tužno-smiješno, jer je na toj konvenciji stanje u zemlji opisano kao bezizlazno i beznadno, gospodarstvo je na koljenima, korupcija se sasvim otela kontroli, ukratko trebalo je još samo da se kaže kako je Hrvatskoj slomljena kičma (ostalo se na “slomljenom duhu”).

I što sad? Hoće li SDP ponuditi neke kirurške zahvate u ekonomski i politički sistem? Hoće li inzistirati na raspravi o tome je li Hrvatska izabrala neki krivi tip kapitalizma? Hoće li, dođavola, napokon progovoriti i o tome da je kapitalizam, barem ovakav i ovdje, došao do ruba iza kojeg slijedi još samo vratolomni pad? Naravno da ne!

Ovo društvance bankrotiranih socijalista sretno je da ga puštaju da popravlja ovaj nesretni hrvatski kapitalizam i kao silno dostignuće ističe da su pred prošle parlamentarne izbore nazvani komunjarama kada su tražili uvođenje poreza na dividende, a sada se, vidiš, te kletve više ne čuju (zato su se sada ohrabrili i traže i poreze na ekstraprofit). Ta čežnja da im bude omogućeno da rade isto što i HDZ, samo bolje, vidjela se i kada je Ljubu Jurčića, bivšeg ekonomskog stratega SDP-a, kojeg su u HDZ-u smatrali “ekonomistom socijalističkog tipa”, zamijenio današnji strateg Branko Grčić. Tada se u više medija pojavila najava da će novi strateg iznijeti i novi program u kojem će se reći da će SDP još neko vrijeme podržavati kapitalizam kakav jest, jer se bez toga ne mogu riješiti nagomilani razvojni i socijalni problemi zemlje.

Do grla u krizi

No, koliko se sjećam, Grčić nigdje nije potvrdio da stoji iza te najave, naprotiv, demantirano je donošenje novog programa, kao da su u SDP-u puštali probne balone, pa kako reagiranja u javnosti nisu bila dobra, sve je gurnuto u led i stavljeno na čekanje. Očito se mozgalo što dalje. I onda je došla ova konvencija, kojoj su se u HDZ-u neizmjerno poradovali kada su čuli što je tamo rečeno, jer ona zbilja nije, kako su rekli, donijela ništa, baš ništa novo.

Što kažete, drugovi i drugarice, zemlja je u teškoj krizi, a? I vi biste, je li – topili su se od miline Ivan Šuker i Đuro Popijač – na to odgovorili većim rastom gospodarstva i zaposlenosti, i uz to smjesta poradili na većoj efikasnosti države? Vrlo, vrlo zanimljivo, dali ste nam vraškog posla da sada na to nađemo jednako ubitačan odgovor.

Eto, tako se nekako oštre koplja u SDP-u i HDZ-u oko zadnjih pitanja ekonomskog oporavka zemlje. Možda će Hrvatska, danas jedna od najpogođenijih zemalja krizom u Evropi, sutra služiti kao školski primjer države kojoj je ta kriza, penjući se od nožnih prstiju naviše, na kraju došla do grla, pa i preko toga, jer se dvije glavne političke stranke nikako nisu mogle dogovoriti što da rade. Toliko su grlile, svaka sa svoje strane, hrvatsko kapitalističko nedonošče da su ga na kraju ugušile.