Jebo ti Jugoslavija majku!

On je Bosanski Psiho, on je Diplomatz, on je Graha, on je Damir Avdić, tuzlanski kantautor teških nota s prebivalištem u Ljubljani. Avdić je zapravo jedan pozitivac koji je samo kroničar naše stvarnosti. To najbolje radi uz gitaru. Evo primjera: Bratstvo-jedinstvo je završilo na dva flora, u masovnim grobnicama i koncentracionim logorima; Sunce tuđeg neba ne ostavlja opekotine kao naše. Ako netko ima nešto da prigovori ovim stihovima, autora može naći na netu, a tko nema ništa protiv ovog realizma, može na istom mjestu potražiti neki od triju albuma, dok će se za neku od dviju knjigu potruditi malo više.

Damira Avdića našli smo u bašti legendarnog kina “Šiška” u Ljubljani. U Sloveniji živi, kako kaže, kao “družinski član”, odnosno kao član porodice. U prijevodu, to bi značilo da se u Sloveniji oženio.

Osjećaš li da živiš na Balkanu?

– Trebalo bi prvo definisati šta je Balkan. Je li to Balkan beat? Možda ti kroz ovo mogu odgovoriti: radio sam predstavu sa nekom rajom sa ovog prostora u Njemačkoj. Kad smo igrali u Berlinu, odemo nas dvojica u jedan mali klub. Neka ženska je puštala house i bilo nam super. Poslije me odveo u neki klub gdje puštaju Balkan beat, gdje je bio lom. Rekao sam da uđe sam, da vidi koga treba. Jebo ti to… Ne bih ti znao odgovoriti, osim da je Balkan taj prostor gdje živimo. Možemo totalno sići na neku banalnost i reći da je to turbofolk, ali nije ni to klasični Balkan.

Improvizacija se treba uvježbati

Koje su najveće razlike u odnosu na život u Tuzli?

– Gdje god da sam bio, gledao sam da napravim kako meni odgovara. Živio sam neko vrijeme u Americi, a tamo, kad ljudi idu na posao, putuju po sat, sat i po. Meni se brat smijao, jer sam našao posao na koji sam mogao pješke ići, pa mi je rekao: “Ti kao da si u Tuzli.” Život ti je onakav kakvim ga sebi napraviš. Određene razlike su ipak vidljive. Za masu koncerata čujem da su bili tek pošto su prošli, a što više ideš ka zapadu, nekako je mirnije, mada su razlike male, jer je sve povezano medijima, internetom.

Ima li neke razlike u prihvatanju tvojih pjesama u publici ovisno o tome gdje nastupaš?

– Mogao sam možda u početku primijetiti kad ljudi nisu znali na šta dolaze, da li im to paše ili ne. Sad uglavnom znaju, dođu oni koje to zanima. Ja sam non-stop u interakciji s publikom – u Bosni uđem u publiku da ih smirim, ovdje uđem da dobijem reakciju. Ako je negdje mirniji koncert, ne znači da ga blaže primaju. Kako tko živi, tako i prati koncerte.

Koja ti forma nastupa najviše odgovara? Ti uz gitaru, monodrama…?

– Moja forma je s gitarom. Monodrama je slična, mada imaš nekoliko cjelina. Ta vrsta teatra ti ne dozvoljava totalnu improvizaciju, mada me režiser razumije i tu mogu unijeti nešto, dok ću na koncertu u momentu iz jedne pjesme ući u drugu. To mi daje puno veću slobodu, ne moram se ničega držati, to sam ja. Pjesme mogu svirati brže, sporije, kako mi godi. I to je ta ljepota. Sa bendom to ne možeš. Improvizacija se treba uvježbati.

Koliko se ovo što sada radiš razlikuje od Rupe u zidu, tvog benda?

– Rifovska je bila i Rupa u zidu, ja sam i tu pisao tekstove, ali je brat svirao gitaru i radio aranžmane. Ovo je još sirovije i tekstualno se razlikuje. Ja nisam u metronomu. Na prvom albumu sam svirao neke stvari uz metronom, ali ako imam više riječi u jednom stihu nego u drugom, mirno ću produžiti taj rif. Vjerovatno je ovo nadgradnja Rupe u zidu.

Tekstovi su ti zanimljivi i iskreni, iz dubine duše. Kako ih publika prihvata?

– Zavisi od ljudi koji dolaze. Ne dolaze na koncert oni kojima se ne sviđa. Ljudi na koncertu jako dobro razumiju o čemu se radi. Drug mi je jednom rekao, bila je polemika oko neke pjesme – tko je slušao slušat će, tko neće i ne treba. To ti važi za sve u životu. Nemam ja problema sa tim ako netko kaže da to nije u redu, da to nije dobro. Ima izbor. Primijetio sam da se oni kojima se moja muzika ne sviđa jako pale na to. Začas uđu u polemiku.

Realni utopist

Koliko ti svirke dođu kao oslobađanje gorčine?

– Ako govorimo o tom emotivnom pražnjenju, ovo nije moja psihoterapija, ovo je moj izraz. Ne osjećam se mučno, meni je fino dok ovo radim, da mi nije fino, ne bih ni radio. Nisam pesimista, ja sam pozitivan. Takve su i pjesme, ne ostavljaju nikakvu mogućnost propasti. Mnogi ljudi smatraju da biti pozitivan znači biti u nekom kvazihajpu. Ne! Biti pozitivan je kad si realan. Ja za sebe kažem da sam realni utopist. I dalje vjerujem u ljubav. I dalje vjerujem u svoje bajke. Pjesme uglavnom ne zapisujem, nego ih radim uz gitaru. Svjestan sam šta je bajka, šta je mašta, a šta realnost. Znam jako dobro predstaviti realnost. Uopće na to ne gledam kao na neko pražnjenje, već više kao na neko punjenje sebe.

Nedavno sam u Banjaluci u jednom supermarketu našao tvoj album “Mrtvi su mrtvi” za marku i pol. Kako se osjećaš kad znaš da ti se albumi prodaju na polici iza, recimo, deterdženta?

– To je objavio “Hayat Production” i oni imaju distribuciju, pa toga ima u Mercatorima, u robnim kućama. Kad sam čuo da će to biti u Mercatoru, meni je to bilo super. Odeš, kupiš luk i paradajz i disk. Mislim da to tako treba. Recimo, prvi album i prvi roman objavio je Zdenko Franjić, ali imamo ga samo Zdeno i ja i možeš ga kupiti samo kod Zdene ili na koncertu. Ljudi koji žele da kupe, nemaju gdje da kupe. Dakle, nemam nikakvih problema sa tim gdje ćeš naći CD. Ja bih bio najsrećniji kad bih ga i u cvjećari našao. Nevjerojatne stvari smo nalazili za 99 centi na kasetama u Americi. To su izdanja za koja ne znam da li ih možeš igdje više naći, a stoje uz čokoladice na kasi. Masovno tržište, masovna produkcija, onima koji to imaju u svojoj radnji je svejedno. Možda to nisu ni naručili. Ovaj koji je tovario, ubacio je i Damira Avdića.

Jesi li ikad razmišljao da bi se mogao naći u supermarketu?

– Nisam. Ali ako se možeš naći na internetu u svakom trenutku, onda se možeš naći svuda. To je tek jedan supermarket. To su te zanimljive stvari koje su odraz današnjeg vremena i kroz to bi trebali ocjenjivati ovo današnje vrijeme. Ako govorimo o globalizaciji, onda je to to, i mali dolaze negdje tamo. Na policama u Evropi naći ćeš i izdanja odavde. Veliki gutaju, ali i mali nešto rade. To je krug, ciklus života.

Protiv slijepe nostalgije

Da li u pjesmi “Imam 22” kritikuješ omladinu ili samo, na svoj pomalo sarkastičan način, konstatuješ realnost?

– Neki koji imaju toliko godina, koji su iz te sfere, smijali su se i rekli da je to tako. Ima jedna druga stvar: ne volim posezati za kritikom mlađih, onih koji dolaze, i solit’ im pamet kako je prije bilo, jer su i meni solili pamet. To ti je tako. I šta sad pričati kako je kriza morala, kao kad sam bio klinac i kad su stariji govorili: “Zar je ovo omladina na kojoj svijet ostaje?”

Šta te inspirisalo da uradiš “Bratstvo i jedinstvo” u vrijeme kad je ta nostalgija sve prisutnija, posebno u Bosni?

– Vraćaju se ljudi koji uopće nisu živjeli u to vrijeme. Ako si imao deset godina kad je rat počeo, nemaš pojma kakva je to zemlja bila. Govorimo da je bilo bolje. OK, bilo je bolje, ali ‘ajmo pogledati kako se završilo. Pustimo sve one koje spominjemo u refrenu (Lepu Brenu, Jugoslaviju, Balkan beat). Mislim da o onoj Jugoslaviji više ne možemo pričati kao o tom bratstvu i jedinstvu iz 60-ih i 70-ih godina, nego ćemo o tome moći pričati samo iz 90-ih pa unazad. Sve ima rezultat u koncentracionim logorima i jamama. Ja sam imao 27 godina kad je počeo rat. Živio sam dosta u toj Jugoslaviji. Ušao sam u muziku krajem 70-ih i opet sam premlad da bih govorio. Nisu ti ljudi živjeli u zabludi, oni su vjerovali u to. Oni koji se danas hvataju toga kao nekog boljeg vremena, sad su puno stariji. Njima je bilo bolje, jer su tada bili mlađi. Ti sad istu stvar ne možeš više gledati kroz prizmu od prije 30 godina. Moraš je gledati kroz današnje vrijeme, ne možeš je stići. Ja istoriju neću više čitati zdravo za gotovo, gledat ću je sasvim drugačije, ne samo našu. Poštujem te činjenice, ali to za mene ništa ne znači, ne gledam ih više onako slijepo. Poslije rata ne mogu da gledam tako. Ljude jebe što ne možeš više kroz jedno svjetlo gledati nešto. Previše je svjetala sad. Stvar koju si ’78. vidio kao jednu, sad puca po šavovima na milion strana.