Kad “Istraga” radi posao sudstva
Pred izmijenjenim vijećem Županijskog suda u Sisku, kojim predsjedava Melita Avedić, započelo je treće suđenje Radi Miljeviću (1940), kojeg optužnica tereti da je u septembru 1991. iz zatvora u Glini izveo četvoricu zarobljenih pripadnika HV-a odnosno ZNG-a, Milana Litrića i sina mu Borislava, Janka Kaurića i Antu Žužića, te ih predao nepoznatim osobama. Zatvorenici su potom ubijeni i pokopani na groblju u Poglediću.
Na prva dva suđenja sutkinja Snježana Markoci Miljevića je osudila najprije na 14, pa na 12 godina zatvora. Obje je presude poništio Vrhovni sud ukazujući na brojne propuste i dajući savjete što treba učiniti na ponovljenom suđenju. No to nije bilo učinjeno, pa je poništena i druga presuda. I treće suđenje prate brojni promatrači iz OESS-a i organizacija za zaštitu ljudskih prava.
Miljevićevi advokati Zorko Kostanjšek i Tanja Šijan zatražili su izuzeće sudskog vijeća, pošto su članovi trećeg vijeća više puta na različite načine bili uključeni u ovaj slučaj. Tražili su i izuzeće cijelog suda i prebacivanje postupka na neki od četiriju hrvatskih sudova za ratne zločine, ali ti prijedlozi nisu prihvaćeni. Nisu prihvaćeni ni prijedlozi za tonsko snimanje procesa, ni za izuzeće javnosti zbog načina na koji je do sada ovaj slučaj praćen u medijima, a na štetu optuženika.
Cijelo vrijeme, skoro četiri godine i devet mjeseci, Miljević se nalazi u pritvoru: zakonom maksimalno predviđen pritvor ističe mu 5. decembra i dalje bi se, ako u međuvremenu ne bude osuđen, mogao braniti sa slobode.
Miljević je rekao da se ne osjeća krivim za ono što nije učinio i za nešto gdje nikada nije bio. Prvog dana svjedočilo je petero svjedoka. Njihove se izjave u mnogome razlikuju, kao i iskazi dani u istrazi. Svjedoci nisu imali pravi odgovor na kontradikcije u svojim izjavama, mnogih se stvari ne sjećaju, nisu direktni svjedoci već određena saznanja imaju iz medija (posebno Nove TV i huškačke, danas nepostojeće emisije “Istraga”). Marica Litrić, supruga ubijenog Borislava, zapravo ničim nije teretila optuženog jer vlastitih saznanja o stradanju supruga i svekra nema. Slavica Kaurić, supruga ubijenog Janka, također ne zna mnogo o događaju, ali je podnijela krivičnu prijavu protiv Miljevića. Najprije nije znala objasniti zašto, a onda je rekla da je to učinila na temelju neformalnih razgovora s pojedincima. Tokom iskaza nekih svjedoka, Miljević je od suda zatražio da ga zaštiti kao žrtvu fašističkog terora. Naime, kazao je da je prvog dana nakon što je uhapšen u Glini, u policiji pozvan da se prekrsti.
Ivica Pereković je u glinskom zatvoru također bio pola godine. Kazao je da ostaje kod svog iskaza u istrazi i da se malo toga sjeća zbog svega što je prošao u zatvoru. Za Miljevića je rekao da je imao sivomaslinastu uniformu, za razliku od drugih koji tvrde da je imao maskirnu. Nije želio odgovoriti na pitanje da li ga je netko nagovarao kako da dade iskaz. Mladen Beneta iz Vodica također ima selektivno sjećanje, kaže da ostaje kod iskaza danog prije, poziva se na loše psihičko stanje jer je u zatvoru fizički teško zlostavljan, ali je na samom početku rekao da Miljevića poznaje i da ga on nije tukao. Rekao je da se prava istina o tom događaju neće nikada utvrditi, a na pitanje da li se sjeća konkretnog događaja odvođenja četvorice zatvorenih Hrvata odgovorio je – možda.
Sudsko vijeće, tužitelj i advokati optuženog često su bili u nedoumici što učiniti sa svjedocima jer je s nekima od njih bilo teško komunicirati. Suočenje svjedoka, od advokata predloženo i od Vrhovnog suda naloženo, nije održano.
Rade Miljević uhapšen je 9. marta 2006, a optužnica je podignuta 4. septembra. Prije hapšenja u Hrvatsku je dolazio sedam godina i bio u Glini više od 40 puta, sve dok nije sredio dokumente, dobio povrat kuće i uredio je za stanovanje. Nakon hapšenja, razapinjali su ga mediji – Radio Banovina, “Večernji list”, “Jutarnji list”, Nova TV i Valdecova “Istraga” – i sustavno plasirali krive informacije.