Memorija i segregacija

Joj, opet Pavičić… zakolutat će očima mrzovoljni čitatelj, svakako s određenim pravom, ali ubrzo će mu se pokazati da je to tek privid, da to nije samo Jurica Pavičić, nego pogolema armija koju kolumnist “Jutarnjeg lista” dobrovoljno zastupa. Budući da se uporno izjašnjava u prvome licu množine, a nije riječ o kurtoaznom persiranju sebi samom, dijalog s ovim novinarom zapravo je općenje širokoga spektra – referiraš li se na njega, ukazat ćeš na gotovo svakog, uključujući one što su posvojeni protiv svoje volje. Pavičić je, pokazuje se, autor s atrofiranom osobnošću i slobodan sam uzeti ga u obzir kao opće mjesto, taman u mjeri u kojoj sam želi nastupati kao reprezentant općeg mišljenja, stava kojeg je dužno zauzeti dežurno “mi”, kompaktno i jednoobrazno mnoštvo.

Osim toga, kolumnist se u subotnjem broju “Jutarnjeg lista” svojski dohvatio “Novosti”, optuživši ovaj tjednik za višestruki “grijeh”, ni manje ni više nego “životni” i “novinarski”. “Je li u redu rugati se tuđoj memoriji?” pita se već u naslovu teksta i odgovara kako to ne samo što nije u redu, nego predstavlja prvorazredno svetogrđe, kako životno tako i novinarsko. “Memorija”, pritom, strogo je odijeljena na onu hrvatsku i onu srpsku; ne računa se “memorija” koja nije ili jedna ili druga, koja bi bila eventualno “izmiješana”, ili ni jedna ni druga, ili – zakloni bože – pojedinačna, ili na bilo koji način zagađena “memorijom” protivničkoga plemenskog porijekla.

Vonj multikulturalnih svetih spisa

Osnovna teza Jurice Pavičića zbog toga zvuči oltarski uzvišeno, ubija u pojam političkom korektnošću i ima karakterističan vonj multikulturalnih svetih spisa: “Ono što jedino možemo je poštovati memoriju onog drugog i očekivati da onaj drugi poštuje tvoju.” Amen! A budući da “Novosti” “nisu poštovale Drugoga” (sada s nešto krupnijim “d”), odnosno njegovu “memoriju”, počinile su neoprostiv “grijeh” i sigurno je da ih u perspektivi očekuje pakleni ražanj.

Uzvik “Obadva su pala”, naime, spada u zaštićenu “memoriju” Hrvata u Hrvatskoj, tumači kolumnist, i to zato jer se u odsudnim trenucima putem te parole “u naciju” – takoreći intravenozno – “uštrcalo svjetlucavi adrenalin”, pa je ista preko noći “postala legenda”. Zbog čega pak “legenda” spada u “memoriju”, i što bi to uopće bila “memorija” sačinjena od “legendi”, autor pojašnjava preko junaka jednog Fordovog vesterna koji je rekao da “između istine i legende bira legendu”, te je – logično – “isto to učinilo i hrvatsko društvo”. S druge strane, “urbani hrvatski Srbi”, kako ih Pavičić naziva, imaju jednu drugu “memoriju”, bitno različitu, pošto ona obuhvaća izbacivanja iz stanova, maltretiranja i otpuštanja s posla, “nestanke” u Osijeku, “događaje” u splitskoj Lori i sl.

Evo kako to kolumnist smireno razlaže u prvome licu množine: “Urbani Srbi zato ne pamte jesen ’91. kao što je pamtimo mi“… “Njihova memorija nije zato točnija ili ispravnija od naše“… I tako biva jasno da se Jurica Pavičić svojim tekstom obraća isključivo Hrvatima, oni su to “mi” koje on strpljivo uvjerava i s kojim dijeli zajednički usud, dok s “urbanim Srbima” ne računa kao s čitateljima koji bi se u njegovo restriktivno “mi” mogli uglaviti, pa ih je, da ne ostavi mjesta sumnji, isključio i iz kompletnoga “hrvatskog društva” što je usvojilo onu ljubav prema legendama preko Fordova filma o kaubojima i Indijancima.

Urednik “Novosti”, elem, sagriješio je što se “narugao s memorijom koja nije njegova”, jer “to nepripadanje čini ga nepodesnom osobom da tu memoriju demontira”. Jedino “mi” smijemo demontirati ono što je “naše”, a “oni” neka demontiraju “njihovo”. Jedno je kada Jurica Pavičić kaže da su Hrvati izmišljeno pleme, a nešto sasvim drugo kada to izgovori član Srpske akademije nauka. Ista je stvar i kada se rečenica “Obadva su pala” koristi u ironične svrhe: “Ironično su je rabili i Branimir Glavaš i Zoran Šprajc, a istog dana kad su kod Plaškog pala dva MIG-a sjajila se kao telop iza leđa voditelja dnevnika”, veli Pavičić i ne nalazi u tome ništa sporno. Međutim, nešto je posve obratno i grešno kada je na takav način koriste “urbani Srbi”, koji baštine drugačiju “memoriju”, a ne ovu koja pripada “nama”, drugim riječima, “nije važno o čemu se govori, nego tko govori”.

I tu je poučno načas prekinuti kolumnistovu argumentaciju jednim banalnim pitanjem, zbog kojeg se unaprijed ispričavam, pa ću ga postaviti na neutralnom engleskom: Who the fuck is Zoran Šprajc? Hrvat? Srbin? Urbani Netko? Ili se možda želi reći – kada je već kolumnist posegao za tim primjerom – kako je tek nakon simboličke promjene identiteta Zoran Šprajc stekao pravo da parolu “Obadva su pala” koristi u ironijskom ključu? No što je to nego stara i otrcana nacionalistička mantra prema kojoj se u Hrvatskoj etnički Srbi moraju izjasniti i ponašati kao politički Hrvati ako si žele osigurati pravo građanstva?

(Posebno je zabavno što ista pravila igre – s atarima zapišanim “memorijom” – Jurici Pavičiću oduzimaju legitimitet da piše o, primjerice, Miloradu Dodiku i njegovu doživljaju Srebrenice, jer ga “nepripadanje čini nepodesnom osobom da tu memoriju demontira”, a nemam dojam da bi se on takvoga uzusa rado pridržavao. Da je kojim slučajem Hrvat u Beogradu, Pavičić bi – prema vlastitim kriterijima – trebao krotko i politički korektno šutjeti o srpskoj agresiji na Hrvatsku, pošto bi u protivnom počinio grijeh prema “memoriji” većine svojih sugrađana.)

Manevar hrvatskih “građanskih intelektualaca”

Ipak, druga stvar se ovdje čini važnom. “Memorijom” kolumnist “Jutarnjeg lista” naziva plemensku mitologiju, a ona je obično izvor frustracija i predložak za političke manipulacije. Vrlo je zanimljivo da u “memorijski” korpus ne spadaju zločini počinjeni s “naše” strane, već su oni dobrohotno prebačeni u “memoriju” koja pripada “njima”. Službene “memorije” obuhvaćaju samo trijumfe i patništva, a koegzistencija dviju “memorija” – koje se svojim sadržajima potiru – moguća je jedino ako se one međusobno ne dodiruju. U tom svjetlu tzv. umjerena politička struja, ona kojoj se na ovim prostorima tepa da je “građanska”, razumije multietnički suživot u građanskom društvu: on se zasniva na sakralizaciji “memorije” kao svjesno usvojene opsjene, pa je utoliko i suživot dobar samo kada predstavlja opsjenu i provizorij.

U plemensku “memoriju” svakako nije uključena puna istina, niti išta slično njoj, nego tamo spadaju “legende”, uči nas Pavičić, a to će reći da se nacionalna “memorija” uspostavlja tek ako je na odgovarajući način lažna. Suživot se, shodno tome, temelji na punom poštovanju laži koje smo “mi” usvojili o “njima”, a “oni” o “nama”; suživot je osovljen na principima zašećerene segregacije; upravo uz pomoć “razumijevanja” i političke korektnosti suživot će se realizirati kao trajna razdvojenost, naime – bit će točno onakav kakvoga “mi” priželjkujemo.

Ako je to “građanska opcija”, a kolumnist “Jutarnjeg lista” vjerojatno bi na taj način deklarirao ono mnoštvo u sebi, onda je riječ o loše kamufliranom nacionalizmu i tipičnome manevru hrvatskih “građanskih intelektualaca” koji, čim se prilike na “multietničkoj” sceni zatalasaju ili zadani odnosi poremete, prizivaju utvrđene tabore, “legende” i tople nacionalne brloge, koristeći narod – oličen kroz pažnjom obasuto “mi” – kao smokvin list što će sakrivati uzdrhtali ksenofobični nagon. Kada pita “Je li u redu rugati se s tuđom memorijom?” Jurica Pavičić to čini manirom logorskog čuvara koji intenzivno razmišlja o toleranciji i međusobnom uvažavanju, ne uklanjajući žicu, jasno, jer uživa pogodnost da konstruktivno progovara u ime zabrinute većine.

Bit će da bi lijepi kupus ispao kada bi kolumnist uz pomoć svojih klišeja pokušao razjasniti, na primjer, da li je urednik “Novosti”, kao “urbani hrvatski Srbin”, također bio izložen raketiranjima iz aviona agresorske JNA, i što bi ta zrakoplovna činjenica trebala predstavljati u njegovoj “memoriji”, pa onda i uzvik “Obadva su pala”. Ili – u kakav “memorijski” kontekst smjestiti Hrvate koji pišu u “srpskim ‘Novostima'”? U Pavičićevim matricama nema mjesta za nijanse; one tek pokazuju da je njegov plemenski zanos, u koji spada i lažna briga za multietnički sklad, najobičniji ideološki konstrukt, tim gori jer proizlazi iz varljivog osjećaja nadmoći.

Zato se i nije libio u završnici svoje kolumne, koristeći kao mladomisnik biblijsku retoriku, posegnuti za odurnom klevetničkom optužbom: “‘Novosti’ su – priprosto rečeno – likovale nad nesrećom onoga koga ne vole. U životu je to grijeh. U novinarstvu – još više.”

Priprosto rečeno…

Koga to dakle “Novosti” ne vole? Hrvatsku? Hrvate? Ili nešto treće? S obzirom na to da su u pozadini posrnuli avioni Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva, reklo bi se da “Novosti” – odnosno “urbani hrvatski Srbi” – ne vole hrvatsku državu. Izgleda da je u Pavičićevoj “memoriji” upisano kako ovdašnji Srbi (predstavljeni kroz “Novosti”) ne vole ovu državu, ali ćemo ih “mi” ipak tolerirati – demokratski, civilizirano i politički korektno – uz uvjet da se ponašaju pristojno, drže na distanci, znaju gdje im je mjesto i ne petljaju u nacionalni imaginarij koji pripada “nama”. Po čemu se to razlikuje od iskaza deklariranog šovinista Ivana Zvonimira Čička kada veli da su neposlušni Srbi (“Novosti”) “neprijatelji hrvatske države” koji “mrze h od hrvatstva”?

Međutim, Pavičićevo lamentiranje o zajedničkom životu koji se može ostvariti samo uz uzajamno nedodirljive “memorije” i jasno omeđene prostore nedozvoljenog, pa će koegzistencija biti tek drugi naziv za sistemsku segregaciju, u najvećoj je mjeri podudarno sa svjetonazorskim obrascem jednoga drugog lika, nimalo građanski orijentiranog, kojeg baš novinar “Jutarnjeg lista” redovito nemilosrdno kefa zbog primitivizma, a zove se Željko Kerum: taj je, ako se dobro sjećam, s ekrana javne televizije “priprosto rekao” kako svojoj kćeri ne bi dopustio da se uda za Srbina.

Cjelokupna argumentacija uljuđenog i brižnog kolumnista divno se sažima u lakonskoj izjavi vladajućeg splitskog barbara. Uz malu ogradu: Željko Kerum nije toliko licemjeran, toliko opširan i toliko dosadan kao Jurica Pavičić.