Nema povlačenja, nema predaje

Poslije protesta oko hiljadu radnika Željezare Nikšić, poslovodstvo ispraćeno zvižducima moralo je da napusti fabrički krug, uz optužbe da nije poštovalo dogovore. Predsjednik Sindikata Željezare Janko Vučinić ušao je u kancelariju predsjednika Odbora direktora Majkla Džejkobsona i članovima Upravnog odbora saopštio odluku radnika da više nisu poželjni i da moraju da napuste Željezaru u roku od 15 minuta. Nakon toga, uslijedila je oštra reakcija Vlade sa premijerom Milom Đukanovićem na čelu, koji je zahtijevao hitnu akciju Tužilaštva. Uslijedilo je saslušanje Janka Vučinića i 16 njegovih kolega u policiji, koje je po hitnom postupku, sasvim očekivano, naložio javni tužilac. O tome koji su glavni problemi Željezare Nikšić, sa čime su sve radnici prinuđeni da se bore, kako im je država uskratila pomoć i podršku, za “Novosti” govori Janko Vučinić, predsjednik Sindikata Željezare.

U čemu je suština sukoba između radnika Željezare i vlasnika, holandske kompanije MNSS?

– Prinuđeni smo praktično na borbu za goli opstanak i na nužnu samoodbranu. Mislim da smo zaista dosta trpjeli, sve dok nas nijesu doveli ispod one krajnje granice izdržljivosti. Na primjer, u posljednjih godinu dana za svaku platu morali smo da se izborimo protestima, bilo da su to bili protesti unutar fabrike ili na nikšićkim ulicama. Mislim da je sam ulazak u Upravnu zgradu zapravo kulminacija zajedničkog nezadovoljstva iz razloga što je prije toga vršeno neviđeno šikaniranje i ponižavanje radnika. Pričalo se o nekoj sistematizaciji, da će da se prepolovi broj radnika, a iako zvuči malo soc-realistički, svi mi koji smo ostali u Željezari praktično smo proleteri. Osim radne snage i mjesta u Željezari, praktično nemamo ništa, izuzev ona četiri zida, to kažemo za naše stanove. To je razlog našeg revolta.

Država protiv radnika

A ako govorimo o samoj suštini problema, tu se radi o nepoštovanju kupoprodajnog ugovora. Prema prvobitnom kupoprodajnom ugovoru, oni su trebali da ulože punih 117 miliona eura, čak su za posljednju godinu investicionog perioda, do početka 2012, trebali da povećaju proizvodnju na 600 hiljada tona, a oni su postigli najlošiju proizvodnju od samog osnivanja Željezare. Na ovaj potez nas je konkretno navelo nepoštovanje tih ugovora.

Nakon prvobitnog kupoprodajnog ugovora, potpisan je i aneks ugovora, jer je nastupila kriza i Vlada je vlasnike oslobodila znatnog dijela obaveza prema investicijama i prema zakupima. Najviše nas je zabolio postupak ministra ekonomije Branka Vujovića, koji ih je jednim potpisom oslobodio plaćanja 800 hiljada eura za dvije godine, za troškove oko rješavanje stambenih pitanja i drugih potreba zaposlenih. Vlasnici su bili dužni, po prvobitnom kupoprodajnom ugovoru, da zadrže hiljadu i po radnika koje su zatekli i da zaposle još dvjesta mladih, prve godine sto i naredne još sto. Tim aneksom ugovora, koji je potpisan zbog ekonomske krize, ministar ekonomije im je omogućio da smanje broj radnika sa hiljadu i po na hiljadu i dvjesta. Međutim, ni njega nisu poštovali: njima je i tih hiljadu i dvjesta radnika mnogo, tako da je praktično prvobitni broj radnika koje su oni bili dužni da zaposle i ostave ih u radnom odnosu prepolovljen, i sad treba 800 radnika proglasiti tehnološkim viškom i izbaciti ih na ulicu bez kvalitetnog socijalnog programa, da postanu potpuni socijalni slučajevi. Radnici žele da se proizvodi u Željezari, da nam se plati za rad i da živimo od te plate, i drugo ništa.

Koje sve klauzule iz ugovora o privatizaciji nisu ispunjene? Koje su sve posljedice toga?

– Ugovor nije ispoštovan što se tiče ulaganja u fabriku: od 117 miliona eura uloženo je, prema našim proračunima, 30 miliona eura. Ulaganje je izvršeno tako što je investitorima Vlada bila garant za kredit od 26,3 miliona eura, i bez podrške države ne bi bila kupljena nova peć i sistem za otprašivanje. Međutim, veliko je pitanje ko će vraćati taj kredit. Da nije bilo naših prošlogodišnjih protesta i našeg pritiska na Vladu da im garantuje taj kredit, ne bi ga ni podigli i oni su to vješto iskoristili. Znači, stekli su se svi uslovi za raskidanje ugovora, što smo i tražili na nedavno održanom sastanku u ministarstvu ekonomije, da država preuzme upravljanje fabrikom. Međutim, dobili smo negativan odgovor.   

Radnički ustanak u Željezari

Da li su pregovori sa Vladom pomjerili stvari sa mrtve tačke i donijeli bilo kakvo rješenje problema?

– Nama je na pregovorima sa Vladom, gdje su bili prisutni i zvaničnici MMF-a, stavljeno do znanja da Vlada neće da preuzme upravljanje fabrikom, da nema drugog strateškog partnera i da jedino možemo da pregovaramo sa sadašnjim većinskim vlasnikom Željezare. Rekli su nam da ukoliko bi se slučajno raskinuo ugovor, uslijedio bi stečaj u Željezari, na šta smo mi burno reagovali. Povodom toga sam u ime sindikata na press konferenciji kazao da ukoliko se uvede stečaj, to bi praktično moglo da znači ratno stanje. Izbio bi građanski rat u Nikšiću. Međutim, to je rečeno više onako figurativno, jer se zna kako sindikat može voditi taj navodni rat – protestima sa pištaljkama, zastavama i transparentima – a završio bi se tako što bismo olovkom i potpisom glasali i doveli nekog drugog na vlast, jer Željezara sa preko dvije hiljade radnika za Crnu Goru znači mnogo. Mene su saslušali u policije zbog te izjave. Tada sam rekao da ako se ne može sve riješiti kompromisom, onda se ide na oružje, međutim ja sam naznačio šta je to sindikalno oružje. Tu moju izjavu samo zlonamjernici mogu zloupotrijebiti, jer nas niko ne pita koliki revolt u nama izaziva ta prijetnja uvođenjem stečaja. Ministar ekonomije prijeti stečajem, umjesto da uradi sve da Željezara uspije. Mi smo objasnili koliko nama ta Željezara znači: ako nam neko uskrati ta radna mjesta, onda smo prinuđeni na nužnu samoodbranu.

Kako je teklo “osvajanje” upravne zgrade i preuzimanje Željezare? Opišite nam malo kako ste došli na samu ideju i da li je to bilo jedino rješenje?

– Samo zauzimanje zgrade bilo je spontano. Mi smo iz ovog opšteg nezadovoljstva, čak nam je kasnila plata a da nas niko nije izvijestio, vidjeli da je svaki pogon u Željezari prestao da radi, iako se moglo raditi. Znači, očigledan je bio nedostatak novca i nesposobnost sadašnjeg  vlasnika da pokrene proizvodnju. Na protestu smo iznijeli radničko nezadovoljstvo, ali radnici su sasvim spontano tražili od nas da se zahvalimo vlasnicima, da im kažemo da su nepoželjni i da više nisu vlasnici Željezare. U njihove kancelarije ušao je sindikalni odbor, u ime radnika i u svoje ime, i saopštio da ih zaposleni u fabrici ne smatraju za vlasnike i zamolio ih da napuste fabriku. Rekli smo im da jedino možemo da se sretnemo u Ministarstvu ekonomije, u prisustvu ministra i ostalih članova odbora, da razgovaramo o sudbini fabrike i o daljem radu.

Kako je premijer reagovao na “osvajanje” fabrike?

– Na našim protestima, kojih je bilo dosta u posljednje vrijeme, pratili su nas zvuci “Internacionale” i pjesme “Padaj silo i nepravdo”, himne Če Gevari i zvuci državne himne. Međutim, kada nam je premijer putem medija saopštio da kršimo zakon, mi smo pustili Cecinu pjesmu “Kukavica” i tako mu uzvratili. Premijer je preoštro nastupio prema radničkoj sirotinji, jer on je sve to fino ufilovao riječima i praktično izdao naređenje državnim organima da tužilaštvo kazni radnike, a miliciji da ih bije. Mislim da je trebala da bude odmjerenija izjava premijera, jer nije njegovo da sudi ko je prekršio zakon, to je stvar državnih organa, mogao je samo da kaže da državni organi presude čija je to krivica, a ne da on daje instrukcije i da naređuje da mora da se reaguje. S druge strane, ministar je odmah počeo da prijeti stečajem i dodao u izjavi da se “u vrijeme ekonomske krize plate ne mogu primati redovno”. To nije adekvatan način da visoki predstavnici Vlade reaguju, i kad nam već nisu mogli pomoći, neka nam ne odmažu i na taj način izazivaju revolt radnika.

Hoćemo da pružimo jak i žestok otpor

Da li imate podršku od nekih javnih ličnosti: političkih partija, sindikata, medija…?

– Imamo podršku od javnih ličnosti, ne bih sve da ih imenujem, ali u principu od svih slobodnomislećih i pravih intelektualaca koji nisu klimoglavi. Na primjer, profesor sa Pravnog fakulteta Milan Popović, koji nam je sugerisao da pružimo nenasilni otpor, što ćemo svakako i dalje raditi. Zatim nam je pomogla i Vanja Ćalović, izvršna direktorica nevladine organizacije Mreža za afirmaciju nevladinog sektora, pa Unija slobodnih sindikata Crne Gore, od opozicionih političkih partija Pokret za promjene, Nova srpska demokratija i Komunistička partija koja djeluje u Crnoj Gori.

Kakvi su vaši dalji planovi, s obzirom na to da ste se prvi u regionu osmjelili da povučete ovako hrabar potez?

– Bilo je sličnih problema i u KAP-u i u Rudnicima boksita, radnici su bukvalno provaljivali u Upravne zgrade. Međutim, premijer nije reagovao kao sada kada smo mi ušli u upravnu zgradu, iako smo to uradili mnogo mirnije nego ova dva preduzeća. Dalji planovi su nam da pružimo jak otpor, jer smo dosta išli nekim mirnim načinima, recimo putem dopisa i sa upoznavanjem institucija sa našom situacijom. Međutim, nismo dobili odgovor ni pomoć od tih institucija. Onda smo se dogovorili da više ne ćutimo i ne trpimo da nas gaze, jednostavno hoćemo da pružimo jak i žestok otpor. Upotrijebili smo i malo grube riječi, da ćemo da se tučemo i bijemo sa svima onima koji ugrožavaju našu egzistenciju i profesionalno i ljudsko dostojanstvo i slobodu, kao i sa onima koji nam prijete uvođenjem stečaja u Željezaru, bilo da su to vlasnici ili ministri ili premijer. Pošto su nam iz Vlade poručili da neće da preuzimaju Željezaru, osnovna nam je alternativa da opet pregovaramo sa predstavnicima MNSS-a. Postavili smo naše zahtjeve i rokove. Sada se pojavio novi izvršni direktor koji se upoznaje sa problemima Željezare i koji hoće saradnju sa sindikatom. Međutim, mi zahtijevamo da se ispoštuje ono što smo tražili najminimalnije, znači pokretanje proizvodnje. Pošto smo pokrenuli ove proteste, ubrzano je bilo puštanje u rad i uhodavanje u radu sa novom peći i obećana je veća proizvodnja do kraja godine, koja podrazumijeva redovniju isplatu zarada, ali ostaje da se vidi da li će se to obistiniti.

Dodao bih još da nikako nećemo prihvatiti drastično smanjenje broja radnika. Mogli smo kao sindikat da progutamo prvobitni scenario sa smanjenjem na 1.200 radnika sa nekim adekvatnim socijalnim programom, jer smo dali sindikalcima naš prijedlog socijalnog programa koji nije prihvaćen. Naglašavam da nikakvo smanjivanje broja radnika ispod 1.200 nećemo prihvatiti jer Željezara, po našem mišljenju i mišljenju stručnjaka, ne može da radi sa toliko malim brojem radnika. Na kraju krajeva, mi kao sindikat ne možemo dozvoliti da radnici budu proglašeni tehnološkim viškom i sa mizernim naknadama izbačeni iz Željezare jer bi oni time postali socijalni slučajevi. Mislim da Željezara trenutno ima velike probleme i teško da će se doći do nekog rešenja, ali smo odlučili da ipak istrajemo u toj borbi i da sačuvamo naša radna mjesta po bilo koju cijenu, da fabrika opstane i da proizvodi, a mi da živimo od toga što zaradimo radeći u njoj.