Okupacija Hrvatske

Nakon što je Ustavni sud proglasio neustavnim sindikalni referendum pod bjelodano neustavnim, zapravo pravno prostačkim obrazloženjem, da se njime priziva rušenje države, čak neka oktobarska revolucija, čovjek je možda mogao reći nekako ovako. Dobro, hajde, ljude je isprovociralo što su ih sindikalni čelnici proglasili lakrdijašima, zatražili ukidanje Ustavnog suda i priprijetili generalnim štrajkom. Ali onda se pojavio u “Jutarnjem listu” tekst šefa SDP-a Zorana Milanovića koji je na to bacio sasvim drukčije svjetlo. Tekst je profesorski dugačak, zaprema barem petnaest novinskih kartica, djelomično je i profesorski zakučast, ali u dijelu koji nas ovdje zanima uzorno je pregnantan i jasan.

Autonomija Crnićevog Ustavnog suda

Elem, Milanović si je dao truda pročitati čitave “hektare” sitno ispisanog obrazloženja odluke Ustavnog suda i ondje našao ocjenu da bi raspisivanje referenduma bilo “apsolutno protivno temeljima demokratskog ustavnog poretka”, štoviše da bi moglo završiti masovnim “neredima”. Da netko nešto krivo ne shvati, obrazloženje je, naravna stvar, pisano prije objave odluke Ustavnog suda, što će reći i prije nego što su sindikati skočili na stražnje noge. Otpada, dakle, da je tankoćutno društvance Jasne Omejec reagiralo uvrijeđeno i u afektu, da ga je ponijela larma sindikalnih protesta i što ti ga ja znam. Ostaje, pak, kao nepobitno da je Ustavni sud ovdje odigrao klasičnu ulogu produžene ruke HDZ-ove vlasti. Ili, ako hoćete, proteze kojom se ta vlast iskobeljala iz jedne krajnje neprijatne situacije, koju je osionim, vlastelinskim ponašanjem prema sindikatima sama skrivila.

Međutim, ostaje i nešto puno gore od svega toga. To je da ovakvo sramotno servilan i stranački “rukopoložen” Ustavni sud nije postojao ni u Tuđmanovo vrijeme. Možete li, recimo, zamisliti da sadašnji Ustavni sud donese odluku kakvu je donio devedesetih pod vodstvom pokojnog Jadranka Crnića o odmrzavanju mirovina tj. o njihovom ponovnom vezivanju uz rast plaća? Ili, još više, odluku iz istih godina o ukidanju poreza na pornografiju koji je odrezan tjedniku “Feral Tribune”, u očitoj namjeri da ga se financijski tako odalami da prestane izlaziti? Naravno da tako nešto ne možete zamisliti. Te odluke Crnićevog Ustavnog suda Jasna Omejec je sigurno dala strpati negdje u podrum suda, jer ne želi da joj pred nosom stoje tako iritantni dokazi kako taj sud ni u gorim vremenima ne mora baš ovoliko viriti iz dupeta državnih vlasti. Nego da može, kada ga čine ljudi s kakvom-takvom kičmom i petljom, očuvati elementarnu samosvojnost i dostojanstvo.

Zbog ovoga sada ponekad se čak čuju mišljenja da je Tuđman bolje brinuo o vitalnosti i autonomnosti hrvatskih državnih institucija što, naravno, nema veze. Osvajanje i razaranje tih institucija započelo je baš pod njim, što si mogao gledati u reprezentativno širokom rasponu. Od toga da su ekonomiju zemlje raskrčmile razne stranačko-rodijačke vaninstitucionalne bratovštine ili da su rat vodile “paralelne linije zapovijedanja”, do toga da je nogometna prvenstva osvajao klub koji je na vrhovnikovom srcu ili da je hrvatskom missicom mogla postati samo cura, kako god ugodno razlomljene linije bila, s “ispravnim” imenom i prezimenom.

Vlastelinski model

I što se onda dogodilo? Umjesto da Tuđmanovi nasljednici iz HDZ-a, ali i opozicije, razbiju taj vlastelinski model, u kojem se vlast u državi pretvorila u vlasništvo nad državom, oni su ga odlučili tretirati kao sukcesijsku ostavštinu koju će proporcionalno podijeliti. Pa je tako međustranačkom trgovinom i Jasna Omejec uletjela u Ustavni sud, bez riječi prigovora što je za istim stolom istrgovano da joj ondje društvo čine i takve spodobe kao Vice Vukojević. A kada je taj vlastelinski model tako lijepo preživio prelazak iz autokracije u opjevanu demokraciju, počeo se smještati i u svakom kutku nove političke scene, koja mu na prvi pogled ne bi smjela nimalo odgovarati. Evo, uzmite onu burlesku otprije neki dan, kada je HDZ poduzeo akciju ponižavajućeg sprečavanja Sanadera da, nakon što mu je potvrđen saborski mandat, negdje smjesti i stražnjicu. Jedva je nekako u tome uspio, jer HDZ-ova parlamentarna većina očito ne shvaća da sabornica i stolci u njoj nisu vlasništvo te stranke, nego ih je ona dobila na privremeno korištenje ili, ako hoćete, u najam na četiri godine, od onoga kome isključivo pripada to vlasničko pravo. A to je narod, koji Ustav prepoznaje kao jedini iz kojeg vlast proizlazi i jedini kome ona pripada.

Naravno, kada je tako u tim toliko perifernim i banalnim stvarima, jasno je da u krupnijim može biti samo gore, a ima neke cinične pravde u tome što se ovaj saborski igrokaz prelomio baš preko Sanaderovih leđa. Jer, upravo je on glavni protagonist posttuđmanovske okupacije države i praktički svih njenih institucija, okupacije koja obuhvaća gotovo sve aspekte tog pojma. Dobro, više nema arestiranja politički nepoćudnih ili protjerivanja inorodaca i nacionalnih manjina (to je ionako u velikoj mjeri već obavljeno), naprotiv, baš je Sanader bio taj kojemu najviše ide u zasluge gradnja mostova prema tim manjinama. Ali je zato baš od njega krenula ona strana okupacije države koja uključuje pljačku i haračenje okupiranoga – ako se Tuđmana može nazvati prvim ocem prvobitne pljačkaške akumulacije, Sanaderu svakako pripadaju sva znamenja drugog oca. Očinstvo mu potvrđuju, prema najgrubljem izračunu, stotine milijuna, ako ne i poneka milijarda opljačkanog novca, a da je za to prethodno trebalo osvojiti i okupirati ključne državne institucije, dovoljno govori da je pljačka išla kroz najvažnija državna ministarstva (obrane, policije, gospodarstva, prometa…).

Možda ovdje ipak treba dati malko za pravo onima koji, rekoh, misle da je ovo gori nasrtaj na državne institucije nego u vrijeme Tuđmana. Jer, Tuđman je ipak bio bigotni vjernik državotvorne ideje, a to je bio kakav-takav ograničavajući faktor. Ako je, recimo, gledao kroz prste Zagorcu i njegovom provizijskom lopovluku, to je imalo za krajnji cilj kupiti što više oružja, a čim je to ostvareno, prestala je i mogućnost za pljačku. Ovi danas, Tuđmanova postideološka djeca, kradu doslovce iz očiju i bez ikakvog osvrtanja na bilo kakve državne interese i ciljeve, štoviše najlakše im je doći do para iz državne blagajne, pa odatle najviše i mažnjavaju. To su naprosto ideološki ravnodušni kokošari, koji ako mogu kradu i zlatna jaja iz državnog gnijezda, i još će po povratku u saborske klupe kao Sanader začuđeno pitati: “Što je, ljudi moji, zašto sam izvrgnut ovako nevjerojatnom i nedemokratskom razvoju događaja?!”

Masovni lopovluk

Razumije se, to njegovo iščuđavanje je obično sviranje šturcu, jer je i njemu jasno da bez obzira na uznapredovalu okupaciju policijskih, pravosudnih i drugih državnih institucija, ovako masovni lopovluk mora doći na naplatu. Ali, vara se onaj, zvao se Jadranka Kosor ili kako mu drago, da će sve vjerojatnije hapšenje i utamničenje Sanadera staviti točku na ovu priču. Koliko god bivši premijer bio drugi otac hrvatske tranzicijske pljačke, on je istodobno i njeno čedo, istina toliko napredno da je prohodalo vrlo rano, još prije skidanja pelena. U ovoj vrsti kapitalizma koji slijedi i oponaša Hrvatska, gdje se privatizira sve i sva, na kraju se privatiziraju i veliki dijelovi same države, uključujući čak i vojsku (pogledajte samo irački rat, polovicu su vodile američke privatne kompanije).

I naravno da je to zlatno razdoblje kada se stari vlasnik još nije povukao a novi još nije došao, odlična prilika za političare dugih prstiju. Uštipnu malo ovdje (uzurpacija državnih i gradskih stanova), zagrabe malo više ondje (mešetarsko posredovanje u prodaju državnih tvrtki stranim kupcima), a kako im apetiti stalno rastu, osiguravaju se tako da okupiraju institucije koje mogu smetati (od policije, tužilaštva i pravosuđa sve do Ustavnog suda). I to je to. Trebam li dalje crtati?