Patriotske igre

U utorak popodne zazvonio mi je telefon.
– Alo, rodijače, šta ima?

S druge strane žice, štoviše s druge strane kugle zemaljske bio je Mate. Moj prijatelj iz Imotskog koji je u pečalbu, u Melbourne, otišao prije sedam-osam godina.

– Eto, Mate, došlo takvo vrijeme da više ne smijem reći da sam Hrvat.
– Uf, sraaaanje!

Mate je duboko uzdahnuo. Nastavili smo pričati o opasnostima mondijalizma, o tome zašto Sudac treba dozvolu biskupa da gostuje na televiziji ako može bilocirati, to jest biti na dva mjesta istodobno, o tome jesu li dr. Tomac i admiral Domazet ipak bili u pravu, hoće li Onur na kraju oženiti Šeherezadu… i mnogim drugim, najsloženijim pitanjima naše suvremenosti. Skype je jeftin, pa smo mogli.

– Mate, bi li se moglo reći – pitao sam ga – da ja tebi sad visim na glavi?

– Pa moglo bi se to i tako reći – potvrdio mi je Mate odozdo iz Australije.

Ta bi “figura veneris” pristojno oslikavala standardni srpsko-hrvatski odnos, posmatramo li svijet iz ugla Croatie iz Melbournea. A opet, ako čovjek posmatra stvari iz, recimo, ugla Jedinstva iz Donjeg Lapca, moglo bi se – s ništa manje prava – reći da on meni visi na glavi! Ta figura također vrlo pristojno oslikava standardni hrvatsko-srpski odnos. Dosad je uvijek bilo tako da netko nekome visi na glavi, Hrvati Srbima ili Srbi Hrvatima, premda će neki do kraja života vjerovati da je istina posve obrnuta.

Sječa knezova

U vezi te priče prisjetio sam se, uglavnom, mog susjeda Stevana iz Donjeg Lapca, koji nikada nije povjerovao u teoriju po kojoj je Zemlja okrugla i vrti se oko svoje osi.

– Ako je Zemlja okrugla i okreće se oko svoje osi – zapitao bi Stevan bez straha i najveće i najpametnije društvo – zašto moj bunar nikada ne iscuri?

Iako ne vjerujem u ptolomejsku sliku svijeta po kojoj je Zemlja ravna ploča, ja mu nikada nisam dao neko uvjerljivo objašnjenje. Ni ostali koji bi se zatekli s njim nisu to baš znali rastumačiti: njegovo je pitanje ljepotom svoje jednostavnosti uvijek nadmašivalo bilo koji naš odgovor. Zašto bunar ne iscuri kada se Zemlja izvrne naopačke, a sve druge zdjele koje sadrže vodu iscure, teško je objasniti. Mislim, na uvjerljiv način. Možda zamolim i rodijaka Matu, kada dođe iz Melbournea, da mu pojasni. Ako mu u međuvremenu ne iscuri mozak, od pokušaja da shvati što se to ovdje u Domovini, dovraga, događa.

Je li došlo takvo vrijeme da će opet Hrvat na Hrvata? – početkom prošle godine u apokaliptičnom intervjuu s Tomislavom Dragunom zapitao se novinar “Slobodne Dalmacije”, poslovično lucidni Davor Krile. Dragun je, napisao je Krile na početku intervjua, jedan od rijetkih muževa koji zublju hrvatstva i u ova teška vremena još drži visoko uzdignutom. Dragun je Krili odgovorio s vidljivom nelagodom: Da, moguće je da dolazi i takvo jedno vrijeme. Upitnik s Kriline rečenice ovih se dana sam od sebe skinuo i ustupio mjesto uskličniku velikom kao kolac. Opet udario Hrvat na Hrvata.

Ovdje je, čini se, započeo proces koji bi Srbi mirne duše mogli nazvati “sječom knezova”: u akciji koju je pokrenuo Mladen Bajić pohapšeno je, kako tvrdi “Jutarnji list”, oko 30 glavešina HDZ-a. To su oni ljudi koji desnu ruku drže na srcu a lijevom kradu vaš novac, iz državne blagajne, iz javnih poduzeća, otkuda god stignu. Damir Polančec, Mladen Barišić, Nevenka Jurak… dojučerašnji cvjetovi društva postali su preko noći “cvijeće zla”, takvom brzinom da ni oni ni mi još ne možemo shvatiti što se tu zapravo događa. Međutim, bjelodano je da Mladen Bajić steže obruč oko Ive Sanadera i pritom se služi gotovo foucheovskim metodama.

Ovo će biti najveća čistka u zemlji nakon Hrvatskog proljeća, ako ne bude i veća. U ranu zoru 11. siječnja 1972. uhićeno je deset ljudi: Marko Veselica, Franjo Tuđman , Šime Đodan, Vlado Gotovac, Hrvoje Šošić, Jozo Ivičević-Bakulić, Zvonimir Komarica, Ante Glibota, Ante Bačić i Vlatko Pavletić. Sada, iako ne u jednom danu, čak 30 uglednika, iz samog vrha stranke. Savku, Tripala, Koprtlu, Pirkera i druge lidere poražene partijske frakcije nitko nije hapsio. Zamislite da je netko 1992. uhapsio 30 SDP-ovaca? Nije uhićen ni jedan. A Sanader, što ako i on dođe na red? Pa to će biti skoro pa europski presedan.

Mladenu Bajiću, kako sugerira Ivo Josipović, treba dati podršku. Uz tri “amandmana”: ta podrška morala bi biti izrečena na način “jedva čujnog DA”; kada je dajemo, da se poslužimo starom dosjetkom pokojnog Zvonimira Berkovića, trebalo bi “začepiti nos”, i treće i najvažnije, imati debelu rezervu prema uspjehu cijelog poduhvata. Mačka ne mora biti ni crna ni bijela, ona mora loviti miševe, ali pitanje je lovi li Bajić miševe ili se samo umiljava novoj gazdarici, očekujući vrč s mlijekom…

Svi se ovi likovi mogu izvući s uvjetnom kaznom, a možda ne bude ni dovoljno dokaza. Sve je to moguće kada izbori prođu. Sudovanja u Hrvatskoj, naime, traju uvijek dulje od sudskog procesa. Nije manje važno nešto drugo, nešto što se zbiva u dubini društva. Proces koji se zbiva diljem domovinske i iseljene Hrvatske mogao bi se, čini se, nazvati početkom demontaže kleptokratskog, lažnog domoljublja. Nije ga, nažalost, inicirala nikakva domovinska katarza: da Sanader negdje nije napravio krivi korak (Hypo?) i onako neslavno dao petama vjetra, pa se u to uplela žena čije vlastohleplje ne zaostaje za Lady Macbeth, cijeli taj masovni kazneni progon ne bi daleko odmakao, u to se možemo kladiti, a vjerojatno ga ne bi ni bilo.

Razbojništvo većeg formata

Da je ostao na vlasti, Sanader bi Hrvatskom i dalje vladao na isti način, Mladen Barišić i Nevenka Jurak poslovali bi po starom, Rade Buljubašić ne bi dolazio na posao, a Mladen Bajić ne bi skidao bijelu kutu zbog stalnog ordiniranja po zdravstvenom sustavu, tražeći liječnike koji su uzeli 5.000 eura mita za neki prekoredni stent.

No, iako slučajan, taj proces raskrinkavanja negativaca koje smo voljeli ipak je poprimio neku silu i ide svojom putanjom. Danas je moguće da Branimir Glavaš ode u Zenicu a da Milan Španović bude oslobođen, a da na to nikakva skupina građana ne reagira bacanjem jaja ili trulih rajčica na neko tijelo javne vlasti, a kamoli molotovljeva koktela. Vozeći se ovih dana državnom cestom broj jedan, na jednoj gostionici pored Slunja u kojoj su uvijek visjele Pavelićeve slike, primijetio sam na fasadi veliki natpis: “Agresori nas nisu uništili, ali hrvatska vlada hoće”. Čak se i najotporniji na virus mišljenja pitaju je li kriminal postao sama srž države.

Žurnalistička doskočica o Hrvatu koji ide na Hrvata ipak, na sreću, nije točna. Rečeno pomalo Marxovim rječnikom, napokon je došlo vrijeme da se u društvu skinu maske i da se jedni naspram drugih suočimo u istini naših građanskih egzistencija. Ne, ne istupa tu Hrvat protiv Hrvata ili Srbin protiv Hrvata, niti obrnuto, makar su te teze dobrih 20 godina bile sjajan materijal za demagošku eksploataciju, nego je s naše ovozemaljske egzistencije skinuta zmijska koža patriotske laži, ispod koje je izvirio čovjek u svojoj ekonomskoj zbiljnosti: kao onaj koji stvara višak vrijednosti ili onaj kojeg okradaju, kao onaj koji vjeruje u patriotske fraze ili onaj koji se njima koristi kao ideološkim oružjem najpogodnijim za razbojništva većeg formata.

Kažu da je onaj dobri torijevac, pobožni anglikanac Samuel Johnson rekao da je “patriotizam posljednje utočište hulja”. Ne znam, možda je u Engleskoj posljednje, ali teško se oteti dojmu da je ovdje, bogami, prvo…