Pokazna vježba u Gajevoj

Počevši od izjava Ivana Zvonimira Čička o “Novostima” koje se “izruguju hrvatskim svetinjama” i “mrze rod hrvatski”, ova se zemlja proteklih dana izrazito podijelila na dvije fronte. Hrvatska se polarizirala, reklo bi se, što se kao povremena dijalektička f(r)aza može činiti nepoželjnim jedino onima nesviklim na pojam društva kao prostora stalne rasprave. S obzirom na reviziju uvriježenog društvenog pojmovnika – a time se ovdje bavimo – na jednoj strani, dakle, svrstani su glasovi u znak podrške novinarima i novinama koji svoj temeljni posao u javnom interesu obavljaju bez obzira na etničko porijeklo ili određenje, a s druge su naredani čičkoliki prokazivači tih istih kategorija kao ultimativne mjere za pravo pristupa spomenutom integralnom dijalogu.

Sve one, pak, što su načelnu podršku slobodi medijskog iskaza relativizirali estetičkim te moralnim sudom o neukusnoj i neduhovitoj naslovnici s dvama padajućim avionima Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva, računajući tu prvenstveno javne službenike poput Ive Josipovića ili Aleksandra Tolnauera, slobodni smo razumijevati kao faktičke pobornike potonjih. Štoviše, cijenimo da nam upravo oni uvjetnom svojom dobrohotnošću zadaju više jada negoli to mogu vulgarni huškači za kojima se samim neće baš tako komotno povesti nadražena matica poluobaviještenog općinstva, naime, bez te vrste legitimacije agresivnog otpora spram “Novosti”, upućene s najviših adresa. Jer, ne treba sumnjati, među nama u ovakvim zgodama ima i onih koji su za ljubav oficijelno proklamiranoga dobrog ukusa i estetike spremni žrtvovati sam život, ali tuđi.

Demontiranje ograde

Široj javnosti ipak nije dosta nabaciti laž o jednoj ranijoj, ilustriranoj naslovnici ovog tjednika, e da bi se potkrijepila konstrukcija o aktualnoj spornoj montaži; a propos te priče o crtežu hrvatskog vojnika-vampira koji siše krv djevojci u civilu, publiciranom na prvoj stranici “Novosti” o godišnjici “Oluje”, možda se ne bismo trebali zaustaviti na demantiju navoda – niti je naslikani vojnik bio hrvatski, niti je bio vampir i sisao krv, niti je naslov uza nj ukazivao na išta od toga. U najmanju ruku zbog umjetničkog digniteta našeg ilustratora Alema Ćurina, koji bi se radije proburazio kistom negoli sebi dopustio takovu banalnost, imalo bi svrhe makar jednokratno utjecanje notornim institucijama pravne države, za predmet tužbe podrazumijevajući jednako Čičkove navode i podmetanja novina poput “Večernjeg lista”.

Zasada, državne institucije bave se razmatranjem uređivačke politike “Novosti”, što će reći i financiranja istih. Mi smo, kao što je poznato, medij dotiran javnim novcem, a ovih nam se dana, takvima kakvi jesmo, implicite spočitava – ako ne računamo direktnije tipove kao što je npr. Josip Đakić – da smo utoliko nedovoljno zahvalni i da nismo vrijedni toga budžetskog izdatka. Za razliku od HRT-a, je li, no koji uopće ne odrađuje mandat za koji je osnovan i plaćen; ne govoreći tu samo o dijelu koji se odnosi na, recimo, nacionalno-manjinski program. Jasno, za problem nametnut u srži takvog diskursa uzeta je krunska činjenica da su ovo novine srpske manjine, pa bi se i mi trebali ponašati onako kako se generalno trebaju ponašati Srbi u Hrvatskoj, svedeni na razmjere i aktivnosti malo jačega kulturno-umjetničkog društva. U protivnom, ovdašnji Srbi su idealni, praktično dežurni nositelji etikete unutarnjeg neprijatelja Hrvatske, baštineći kolektivnu krivnju za istočni grijeh južnog slavenstva. Oni stoga nikada neće biti u prilici da kroče van zadanoga geta, jer se ta mogućnost redovito smješta u apstraktno projektirani futur. Usuprot sugestijama o raznim alternativnim strategijama za stjecanje prava na vikend-izlaske, međutim, ova se redakcija odlučila na pokušaj demontiranja ograde čija se potka umnogome sastoji od pristajanja onih unutar nje. Kontekst u kojem se zbiva novinarska, strukovna emancipacija u smislu širenja područja borbe, treba zato poimati kao narodnooslobodilački pokret – u smislu naroda općeg, ne separatnog – za izjednačavanje prava svih građana, tako i radnih ljudi, bez obzira na nacionalnost. Religija je ovdje ipak samo razlikovni element, nacija je opijum za narod.

Politička nacija

Mi nastojimo ukinuti takvu primjenu etničkog principa, ne dajući za pravo tezi kako veća manjinska prava podrazumijevaju manja općedruštvena, kao što je punopravno sudjelovanje u osvrtu na javni život. Ako su ovo novine srpske manjine u Hrvatskoj, one tim nipošto nisu u manjoj mjeri hrvatske novine, mada ih u npr. trgovini na Plesu drže uz srbijanske. Drukčijim stavom novinari ne mogu pridonijeti afirmiranju modernog društva, niti Srbi u Hrvatskoj ikada mogu ikako drukčije biti integrirani u nj. Utoliko je ohrabrujuće vidjeti da znatan dio branše, kojega samo jedan presjek citiramo u ovom bloku, također ima na umu političku naciju naspram dominantno etnocentrične države. U poredbi s apostrofiranim moralistima, oni drže kako je neukusna zapravo baš formula po kojoj nije važnije ono što se kaže, nego tko to kaže.

Oni, konkretni naši kolege, proteklih su nas dana najbolje zastupali, braneći ujedno struku koju dijelimo, jer su udar na “Novosti” s razlogom shvatili kao napad na sebe i društvo u cijelosti. Precizno su detektirali sve diskriminatorske te politikantske motive koji su nam ispostavljani pod nos kao prvorazredni tabu. Nisu dali da ostanemo sami pred zapjenjenom širom komandaturom oružanih snaga koja si je dala u misiju javno razlučiti tko je domoljub, a tko neprijatelj. Ta klika nama kao građanima ove zemlje daje samo građu za nesmiljenu kritiku, i još traži da mi račune polažemo njoj namjesto ona nama. Izdala je javni interes uvođenjem Hrvatske u NATO mimo volje građana, kriminalno je zataškala vlastitu ulogu pri vatrogasnoj tragediji na Kornatu, a sad ideološki denuncira nas da skrene pažnju s vlastite pojave.

U skladu s javnim interesom najvišeg reda, stoga od nadležnih tijela i rukovoditelja zahtijevamo da nam i dalje upućuju javna sredstva nužna za kritiziranje njihova rada i podsjećanje na to čemu bi se on uopće imao posvetiti, a poduzimat ćemo to i satiričkim instrumentarijem kojeg se ne kanimo odreći. Neka nemaju iluzija: mi nismo ukras na njihovoj realdemokraciji kao sustavu uzurpiranih sinekura i poluga moći, niti smo dužni profesionalne zasade podvrgavati interesnoj procjeni političke elite. Mi nismo Hrvatska televizija, “Vjesnik”, “Vijenac” ni “Hrvatsko slovo” – nismo to prije svega kao etički drukčije determinirana novinska redakcija – pa, eto, ne želimo ostavljati ni minimum dojma da bismo se mogli vladati po uzoru na druge naše javno financirane medije.