Polančec spasio Vladu od pobune u Borovu

Skupi vukovarski odvjetnik Petar Miletić ipak se Vladi dobro isplatio za onih 500 tisuća kuna transakcije što još od proljeća izaziva priličnu javnu sablazan. Miletić je toliki iznos formalno dobio za izradu konvalidacijske studije, kao što je poznato, no taj ne odviše zahtjevan pravni tekst o usklađivanju uvjeta za odlazak u mirovinu na područjima od posebne državne skrbi sa zakonima Europske unije, dosezao je svega 19 stranica. Ipak, na prošlotjednom prvom ročištu suđenja Damiru Polančecu, te Miletiću kao suoptuženom, čuli smo još jednom da se ustvari radilo o honoriranju potonjeg na ime njegove provizije za zastupanje 3.900 radnika srpske nacionalnosti, koji su nekoć bili zaposleni u vukovarskom “Borovu”, a u međuvremenu su ostali bez ičega. Taj proces nad bivšim potpredsjednikom Vlade, da i to napomenemo, sasvim je odvojen predmet u odnosu na kudikamo veći i poznatiji slučaj urote oko preuzimanja “Podravke”.

Miletić je tako radnicima “Borova” trebao ishoditi upis prekinutoga radnog staža te uplatu otpremnine, no tadašnji premijer Ivo Sanader zadužio je Polančeca koji se uspijeva s odvjetnikom i predstavnicima radnika nagoditi oko prvog zahtjeva, dok su drugog radnici prežalili. Vlada također preuzima trošak obeštećenja Miletićevog ranije ugovorenog postotka za slučaj po nj i radnike uspješno dovršenog procesa, pa mu isplaćuje pola milijuna kuna.

Iza svega ostaje nekoliko otvorenih pitanja, prvenstveno ono o (ne)zakonitosti takve forme. Polančecova obrana s Antom Nobilom na čelu, međutim, prikazala je slučaj srpskih radnika “Borova” kao politički problem, zbog čega su za svjedoke pozvani predsjednik SDSS-a Vojislav Stanimirović i bivši Vladin glasnogovornik Tomislav Mazal, koji su rečenu tezu i potvrdili. Štoviše, upravo je Stanimirović posvjedočio da je čitav predmet uslijed radničkog nezadovoljstva generirao stalni pritisak na SDSS kao vladajuće-koalicijskog partnera većinskog HDZ-a, o čemu je ponešto izjavio i za “Novosti”, uz ovaj tekst. Ipak, izvan najužeg HDZ-ova vrha nitko nije znao za točan model sporazuma između Vlade i Miletića, niti je bilo posebnog razloga da zna; SDSS je više godina inzistirao na nagodbi Vlade s radnicima, pa kako god zatim bila provedena.

Ako branitelji Damira Polančeca dokažu relativno uvjerljivu tezu o političkoj funkciji transakcije prema Petru Miletiću, koja bi usprkos nezakonitosti bila prihvatljivija od kakve uobičajene pljačke javnog novca, još uvijek će nejasnom ostati dilema oko krajnje isplativosti ostvarene nagodbe za same radnike, među kojima postoji znakovito rašireno mišljenje da su u određenoj mjeri nasamareni. I da je u tome s Vladom, jasno, sudjelovao i njihov odvjetnik. Budući da ćemo teško doći do odgovora i na to, ostaje nam zaključak da već živimo u vremenu lakšeg rješavanja etničko-manjinskih negoli socijalno-većinskih problema. Što i nije tako loše, pogotovo kad se poklopi dobar sinergijski efekt, a znamo li pritom da nam donedavno nije išlo ni jedno niti drugo.

    Stanimirović: Bolje ovako nego “čizma revolucija”

    – Nismo znali da je isplata Miletiću za studiju imala svrhu nadoknade provizije u zastupanju radnika. Naravno, bili smo suglasni s dogovorom između Vlade i radnika, ali sad možemo reći da je modalitet obeštećenja odvjetnika neprimjeren. Trebalo je naći drugi način, ali mi u tome dijelu ionako nismo sudjelovali – kaže predsjednik SDSS-a Vojislav Stanimirović, dodajući je da njegova stranka stalno zagovarala rješavanje problema, budući da je oko deset posto tih radnika u njihovom članstvu, a većina su birači ove stranke.

    – Logično je da je zato postojao i pritisak s radničke strane na SDSS, zbog problematike ujedno političke, socijalne i etničke. Tenzija je rasla, pojedinci su na skupovima spominjali i novu balvan revoluciju, a neki su bili duhovitiji pa su posegnuli za izrazom “čizma revolucija”, s obzirom na proizvode “Borova”… Bilo je i insinuacija da je Milorad Pupovac Vladin “trojanski konj”, pa je razumljivo da smo se trudili pokazati kako je istina suprotna. Sad je najvažnije da smo to i uspjeli, i da je najveći broj radnika ipak ostvario najveći dio svojih zahtjeva – dodaje Stanimirović.