Politička ekonomija HDZ-a

Pokušajmo analizirati političku ekonomiju HDZ-a. Za taj eksperiment potrebno nam je da u cocktail pomiješamo barem dva sastojka. S jedne strane leksikon političke ekonomije, npr. onaj Adolfa Dragičevića, s druge zadnji broj tjednika “Nacional”. Pođimo od namjerno naivne pretpostavke da bismo čitajući “Nacional” mogli dobiti odgovor na pitanje što je to HDZ, a iz “Leksikona ekonomije i informatike” (“Informator”, Zagreb 1999.) što je to današnja politička ekonomija.

Naslovnica zadnjeg broja “Nacionala” neće izazvati reakcije zabrinutih rodoljuba, iako je na njoj nacrtan logo političke stranke HDZ-a, preko kojeg je zapečaćena riječ “bankrot”. Ispod slike, na prijetećoj tamnoj pozadini, stoji još tekst: “Blokada zbog 40 milijuna kuna.” Hoće se reći da vladajuća stranka treba vratiti novac izvučen iz javnih (a ne samo državnih, kako piše) tvrtki, koji je nelegalno, preko Fimi medije, punio crne fondove HDZ-a. Neeksplicirani zaključak glasi: ako ga ne vrati, onda je lopov i ne može obnašati vlast. A ako ga vrati, stranačka će kasa bankrotirati. To znači da neće moći izaći na nove izbore. Ali i više od toga (po propagiranoj logici da siromah ne može biti dobar političar): stranka bez novca na stranačkom računu uopće ne može obnašati vlast, pa ni onu na koju je sada demokratski izabrana. Zlobnik bi se odmah dosjetio: pa neka se ugledni i bogati članovi malo odreknu svoje privatne imovine a za dobrobit višeg stranačkog cilja. Ali izgleda da je doba stranačkih mecena iz idealizma ostalo iza svih nas, a HDZ-a posebno. Pred nama je, dakle, pitanje (vulgarno)materijalističkog utemeljenja demokracije. A ono je puno šire od pitanja ekonomskog stanja u HDZ-u. Pa i od politološke normativnosti koja uporno zahtijeva da se političke organizacije financiraju transparentno. Jer, pitanje je o novcu pitanje o ekonomiji. O cijelom jednom načinu proizvodnje života. To je pitanje što, kako i za koga svi mi proizvodimo.

Hrvatska demokratska zajednica?

Da bi cocktail u kojem miješamo političku ekonomiju HDZ-a stvarno postao eksplozivan, novinskoj analizi treba dodati malo teorije. Zato sada iz spomenutog našeg ekonomskog leksikona, koji nije najgori u svojoj vrsti, vadimo definiciju političke ekonomije. Tamo piše da je to znanost koja se bavi “uvjetima, oblicima i zakonima nastajanja, razvitka i nestajanja povijesno određenih načina proizvodnje ekonomskog života i odnosa proizvodnje i komuniciranja u koje stupaju društvene klase i kaste i njihovi staleži i slojevi kad u privrednim procesima pribavljaju sredstva za održavanje i obnavljanje svoje materijalne egzistencije”.

Ako je za sve što nam se ekonomski događa sada kriv HDZ ili pak cjelokupna partitokracija, onda bi te fenomene moralo biti moguće navući na ovu definiciju političke ekonomije. Načinima i odnosima proizvodnje u ovoj je definiciji, pomalo naivno modernizatorski, dodano komuniciranje. Pa primijenimo odmah na sve dominantne medije taj komunikološki aspekt političke ekonomije HDZ-a. U medijima ova organizacija trenutno uživa status Al Caponea. A to u popularnoj mitologiji znači da tog kriminalca i njegovu bandu nisu robije došla okrutna ubojstva, već čisto ekonomski prekršaji. Naime, Al Capone nije uredno plaćao poreze državi koju je volio. Pada u oči nategnutost ove usporedbe, pošto Caponeova organizacija, barem formalno-demokratski, nikada nije bila na vlasti u SAD-u. Zato je tu analogiju potrebno preformulirati, oslanjanjem na gornju definiciju političke ekonomije. Dakle, što se tiče načina proizvodnje ekonomskog života i odnosa proizvodnje pod HDZ-om, ova je organizacija imala nešto o čemu pošteno podzemlje ne može ni sanjati. Naime, legalni politički program!

A kakav je to politički program? Olakšajmo si analizu tako da na trenutak, sasvim nominalistički, povjerujemo kako je ime ove organizacije doista i njezin program. Uzmimo zadnju riječ – ZAJEDNICA. Dobro je poznato da zajedničarska ideologija sprečava osvještavanje društva, rascijepljenog na slojeve i klase. Nešto od toga naslućivala je svojedobna kritika HDZ-a kao svehrvatskog pokreta, koji bi se trebao transformirati u stranku među strankama. No, ne vrijedi li taj prigovor za sve parlamentarne stranke (uključivo s manjinskim)? Konceptualizaciji koja ne priznaje HDZ-u da je ikada bio hrvatski narodni pokret, misao o njemu kao glavnom štabu novoga društva od početka je upitna. Tako dolazimo do riječi DEMOKRACIJA. Kada bi bila istinita teza Žarka Puhovskog da se Jugoslavija raspala jer nije mogla podnijeti demokraciju, mogli bismo reći i kako je istina da je Hrvatska dobro podnosi. Ta demokracija dopušta, sada sve više bez obzira na vjeru i naciju, svojim građanima da slobodno izaberu spavanje pod mostom. I tako dolazimo do nacionalnog atributa u imenu, opet ne samo ove, stranke. Zbilja, što znači ono HRVATSKA u sintagmi HDZ, pitanje je koje ima najkraći i najparadoksalniji odgovor. Ponovio ga je ovih dana, iznerviran novinarskim pitanjima o raspadu njegove stranke, ministar Darko Milinović: “HDZ živi vječno!” Pa tko ne bi u stranku s tako jakim programom?

HDZ živi vječno!

Iz gornjih natuknica slijede i dvije vrste analize. U prvoj, onoj novinarskoj a la “Nacional”, ali nikako samo on, HDZ je kriminalna organizacija, u ekonomskom smislu. Ne i zločinačka, u političkom. U drugoj, koju smo uz pomoć ekonomskog leksikona sami započeli, može se govoriti o HDZ-u, pustimo li na tren ekspliciranje krvnih zločina i njihovu ekonomiju po strani, kao metafori političke ekonomije dva desetljeća zamrznutog povijesnog trenutka. Što bi, dakle, bila politička ekonomija HDZ-a? Odgovor bi trebao sadržavati proučavanje stvarne ekonomske strukture društva. One strukture koja sačinjava “realnu osnovu na kojoj se diže pravna i politička nadgradnja i kojoj odgovaraju određeni oblici društvene svijesti”. Tada nećemo moći istraživati samo tehničke aspekte materijalne proizvodnje, raspodjele i razmjene (put prelijevanja našeg novca: državne tvrtke, Fimi medija, fondovi HDZ-a), već i društvene aspekte materijalne proizvodnje, raspodjele i razmjene. Morat ćemo govoriti npr. o narušenoj tržišnoj ravnoteži. O neuspjehu da se na tržištu pronađe ravnotežna cijena za takvu (više)stranačku vladavinu, koja bi mogla zadovoljiti želje kupaca i prodavača. Nadalje, padom tržišne ravnoteže pala je i ravnoteža ponude i potražnje unutar ideologema koji još uvijek zovemo (hrvatska) nacionalna ekonomija. Jer, ovdje je cijelo vrijeme nejasno tko određuje što, kako i za koga proizvoditi. U klasičnoj političkoj ekonomiji to određuje tržište. Ono bi trebalo regulirati ŠTO, a to znači koje će se robe proizvoditi i u kojim količinama. Zatim bi se trebalo odlučiti KAKO će se ta dobra proizvesti (tko će ostvariti proizvodnju, s kojim sredstvima i kojim tehnikama, a to mora odrediti društvo). Na kraju treba znati ZA KOGA proizvoditi, kojem krugu potrošača su proizvodi namijenjeni. Sve to se, a ne samo protok novca kroz HDZ, odvija potpuno nejasno, dobrim dijelom vjerojatno i stihijski, da ne upotrijebimo modnu riječ netransparentno. Nije li onda politička korupcija prisutna ne samo u svim saborskim strankama, u svim klasnim, cehovskim i stručnim udruženjima, već i u samim znanstvenim i filozofskim temeljima ovoga društva kao društva hrvatskog (ne)znanja?

Kada sve to posložimo, bit će nam odmah jasno da ne postoji takvo nešto kao što je politička ekonomija HDZ-a. Ona neotkrivena politička ekonomija koja ipak postoji u našem društvu, po svemu sudeći, nije ni hrvatska, ni demokratska, ni zajedničarska. Zato HDZ, kao metafora lukavstva hrvatskog uma, usprkos bankrotu o kojemu pišu štampani i govore elektronski mediji, ne dogodi li se dublja socijalna (r)evolucija, može – pod istim ili drugim imenom – nastaviti da živi vječno.