Politika eksploatacije

O, kako je samo dobar ovaj dominantni javni osjećaj, posredovan najviđenijim medijima, izjavama vodećih političara i renesansom pravosuđa, naime, da će svi problemi u ovoj zemlji biti automatski riješeni kad uhapsimo Ivu Sanadera! Toliko je dobar da bismo, kad bi to ikako bilo moguće, trebali zauvijek ostati u ambijentu toga slatkog, nadražujućeg iščekivanja, a pogotovo zbog one gorčine što će nas neminovno preplaviti čim se to na koncu i dogodi, čim se suočimo s tvrdom realnošću… Jednom kad ga pospremimo u ćeliju, dakle, i ostanemo na slobodi sa svime onim što mu zbog manjkavog sustava ne možemo utrapiti pod krivičnu odgovornost. Njemu i samo njemu, pa da sve to narednih godina mukotrpno vuče po krugu zatvorskog dvorišta, umjesto prozaične kugle o nozi.

Bez monetarnog i energentskog suvereniteta

Drugim riječima, kad ostanemo nasamo sa sobom i s pitanjem: kakva je to uopće sloboda? Izuzev slobode potrošača na otvorenom tržištu i slobode domicilne nacije da gordo ističe svoje simbole, ostalo je više nego sumnjivo. Ekonomski analitičar Slavko Kulić običava tako govoriti o više oblika suvereniteta, a s kojima je Hrvatska uglavnom raskrstila do daljnjeg: monetarni suverenitet, recimo, temeljito je iščilio iz područja našeg, domaćinskog utjecaja. Eno ga kako se pomalja s druge strane granice, u domeni stranih banaka, destiliran i koncentriran, nalik kaplji rakije na pipi od kazana.

One, banke, pojednostavljeno rečeno, pogodovale su trgovačkim lancima i uvozu općenito, dok je proizvodnja krahirala. I one su te koje diktiraju politiku našoj središnjoj monetarnoj instituciji, Hrvatskoj narodnoj banci (HNB). Nove se vrijednosti ne produciraju, novac se izvlači u inozemstvo. Nije riječ samo o Hipo banci, niti samo o Ivi Sanaderu – da i to razotkrijemo – nego je, upravo suprotno, veći naš problem u bankama koje danas posluju zakonski. I naš oberlupež i svi ostali koji su morali kršiti zakon da bi nas opljačkali, uskoro će nam izgledati kao romantični junaci iz davne prošlosti.

Evo, pogledajmo slučaj privatizacije Ine, o kojoj se izjasnio i Sanader: Hrvatska je ostala bez nje na osnovi potpuno sumanute odluke, a opet tako savršeno zakonite… Jer, postojao je tzv. politički konsenzus, zdesna i slijeva – ma što to ovdje značilo – konsenzus opravdan tek rezonom neoliberalizma, dakle, kako nam ne treba monopolska naftna kompanija u rukama države. Država, kažu oni, najgori je gazda, i bolje je stoga da se lišimo svakog zajedničkog vlasništva, da ga prepustimo kakvoj uglednoj multikorporaciji.

A kad se ispostavilo da mađarski kupac Ine na ime poreza Hrvatskoj duguje 270 milijuna eura koje bismo mogli pretvoriti u ponovno većinsko vlasništvo države nad tom naftnom kompanijom, sama država nije znala kako bi prije utekla od takve mogućnosti. Saborsko istražno povjerenstvo za Inu i dan-danas vratolomno izbjegava pitanja kojima bi se to moglo razjasniti. Onda se mi čudimo kako već tamo nisu raskrinkali Sanadera i kako je on superiorno vladao raspravom u Saboru. Ostali smo tako, veli Kulić, i bez energentskog suvereniteta, prinuđeni da ubuduće uvozimo svaki vid energije.

Spaljivanje svih grijeha zajednice

Hrvatska brodogradilišta, nekadašnju diku ovdašnje industrije, i čitavu tu delikatnu, raskošnu branšu s puno slojeva nabranog znanja, uništit će nam također sasvim zakonski, političkim dekretom. Bez monetarnog i općenito ekonomskog suvereniteta, ne možemo raspolagati ni političkom samostalnošću. Naša brodogradnja u javnom posjedu mora nestati zbog konkurencije onima suverenijim u Europskoj uniji.

S druge strane, ako neki zakon ipak onemogućuje pljačku, nastojat će ga promijeniti, kako bi nastavili s legalnim perušanjem; zgodan je primjer Zakon o radu, s regulacijom kolektivnih ugovora. Ako to iz nekog razloga ne prođe – na primjer, narod se prvi put odluči malo reagirati – srezat će nam javnu potrošnju, danas ili najkasnije sutra.

Sadržaj našega prevladavajućeg javnog diskursa o političkoj eliti – nipošto samo njezin o nama i zajedničkom nam interesu – zapravo je do te mjere isprazan da neprimjetno ukida samog sebe i ostaje besmislenim poput buncanja, budući da nerijetko prizivamo bolje i urednije funkcioniranje onoga što je po nas najgore. O istinski bitnim pitanjima odlučuje se mimo nas, i to onako kao što tada jedino i može biti, sukladno volji kreditora u posjedu naših bjanko mjenica.

Nema nikakvih pregovora između Hrvatske i Europske unije, postoje samo dekreti od njih prema nama – tako je Slavko Kulić prokomentirao mistificirani odnos na relaciji između Zagreba i Brisela.

Zbog svega toga, ovaj Ivo Sanader kojega danas gledamo po novinama sve izrazitije podsjeća na onoga slamnatog Ivu Sanadera što su ga maškarani veseljaci zimus spalili u Samoboru. On je zadobio ulogu krnje, lutka kojem se ritualno uvale svi grijesi zajednice, baš kao nekome pervertiranom, poganskom Isusu, a potom ga se pročisti vatrom. Svi drugi ostanu bezgrešni, dakako, do narednog ciklusa zločina i kazne.

Ni ostale stranke nisu nevine

Sanaderu, međutim, nikad neće u zlo biti pripisano to što je veoma osviješteno izgradio sustav s glavnom zadaćom podvrgavanja Hrvatske privatnom interesu krupnih igrača globalnog tržišta. To ide pod tzv. političku odgovornost – ono što se naplaćuje na izborima – no s čime ne možemo ništa, sve i kad bismo htjeli te znali, dok nemamo rečenog političkog suvereniteta. A na svojoj stranačkoj i upravnoj političkoj razini, pak, taj se sustav samoreproducira preciznošću cijepanja i obnove DNK-molekule u staničnoj diobi. Ni to, međutim, nije Sanader učinio sam, nego su mu vreću, ljestve i svijeću kroz proteklo desetljeće držali toliki drugi kolege iz HDZ-a, SDP-a, HSS-a, HSLS-a, HNS-a, IDS-a itd.

Ipak, ostaje nam i prostora za razonodu: to kako nas naši sadašnji ministri uvjeravaju da oni sami nisu oni isti koji su osobno bili do jučer, nego su jedni te isti ekskluzivno Ivo Sanader i Damir Polančec, to je najbolja slika te i takve Hrvatske, u isti mah smiješne i žalosne. Utoliko je gotovo svejedno koga će oni među sobom delegirati za ulogu žrtve i tko će najposlije ostati iza rešetaka. Ionako smo na neki način svi već tamo, kulićevski rečeno, kao žrtve nedvojbenoga dužničkog ropstva.