Požeški batiskaf za emocije

Moram priznati da sam, slušajući prvi put The Mothership Orchestra, u kraćoj krizi svijesti čak nakratko bio pomislio da je riječ o bendu kojem je harme slagao netko kalibra Tima Buckleyja ili iz ranih Jayhawksa, pa i to da se radi o nepoznatom mi bendu koji je vedrio i oblačio opskurnom Otočkom ili West Coast klupskom scenom prije, recimo, četrdeset godina. A onda ih je otrovao basist Fairport Conventiona Ashley Hutchings, jer ga je nervirala konkurencija. Međutim, kao toliko puta, uspostavilo se da je proza najbolja poezija, da je riječ o ekipi iz srpske Požege, da ih u grupi ima šest komada, da ćemo “Song For You”, inače njihov debi album, čekati nekoliko godina. Prije toga su objavili EP-ije “Waking The Dead” (2006) i “Everything And Nothing Tales (Live!)” (2007), te pjevali na kompilaciji “Jutro će promeniti sve”. Možete ih downloadati s neta, besplatno je.

Već spominjanjem Tima Buckleyja okvir za teren na kojem djeluju The Mothership Orchestra dosta je jasno naznačen: folk, jazz, hrpa egzotičnih instrumenata i povremeno višeglasje složeni su takvom eruditskom pomnjom da ćete slušajući npr. “Then She Kissed Him” pomisliti da je s njima pola Lambchopa i da vam to iz zvučnika na početku pjesme, dok mu se polako pridružuju trublje i violine, a mrak se oko vas skuplja i skuplja, tepa, šapće i svoje najveće tajne ispovijeda Kurt Wagner. Kad ono, radi se o pjevaču i sviraču udaraljki Lazaru Šijku, kojem pomažu Ivan Trajković na električnoj gitari, Marko Čebić na akustičnoj, Nebojša Đuričić na klavijaturama, Dragomir Smiljanić za bubnjem, Ivan Tešić na basu te, last but not least, Vera Bukvić s violinom. Kamo plove ovi gradovi, dođe vam da se upitate sa starim Krležom, kad imate jedan Bor i Goribor ili Požegu i The Mothership. U prvom je slučaju riječ o rudniku boli, u drugom prije da se batiskaf spušta u bolju prošlost i bolju stranu iskrenosti istovremeno. Onu kada smo nježni umjesto direktni, kada umjesto raščišćavanja terena radimo na ponovnom lijepljenju razbijenih i iznevjerenih emocija, jer bi nam, baš kao i donji leđni mišići, sve to opet jednom moglo zatrebati.

“Song For You” nije savršen, no na njemu ima dovoljno savršenih trenutaka, onih zaleđenih kristalića ljepote, koji se počnu događati praktički odmah po otvaranju albuma, na “All Things Are Goin’ To An Happy End”, kada čujete kako se bend slaže oko Lazarova glasa, onaj red harmonike, akustične gitare i bubnja koji zvuče kao da sviraju u krug, a vaše je meko srdašce epicentar tog kruga.

Rasprave se vode oko toga ima li smisla što The Mothership Orchestra pjevaju na engleskom i onda tu ima svakakvih argumenata. Rock i folk (ovog tipa) je anglosaksonska stvar i slično. To je isto kao kada bismo od Ante Tomića tražili da piše na španjolskom jer je, je li, Don Quijote i tako dalje. Lazar spominje svjetsku karijeru. Osjećaj za melodiju daje mu donekle za pravo. Oni bi mogli dobaciti daleko u smislu u kojem su daleko dobacili Bambi Molesters. A nije to ni tako blizu, vjerujte. Osjećaj za realnost šapuće svoje prostote, pa je tako i ovaj put: bila jednom jedna grupa, Igra staklenih perli se zvala, ma ljudi, isti Pink Floyd. Kako si rekao da su se zvali? Piše vam rečenicu ispred! Bilo bi fenomenalno da otplove dalje, da otplove daleko, sve do tuluma na livadi krcatoj omladine njihova tipa. Boljih ljudi.