Pravo na gardu

Nakon što se tajkun Tomislav Horvatinčić na svečanosti povodom dovršetka izgradnje prve faze velebne svinjarije pod nazivom “Cvjetno” pojavio u pratnji svoje privatne vojske – skupine izbrijanih mračnih tipova u zelenim uniformama, s crvenim beretkama na tikvama, po uzoru na pripadnike specijalne jedinice Milorada Ulemeka Legije, te ovećim obiteljskim grbom na prsima, što ga je glavar porodice dizajnirao osobno i ispod kojeg, da ne bude zabune, stiliziranim vezom piše “Obitelj Horvatinčić” – prvi je autorski poriv da se kapitalistički velikaš svim sredstvima satirički masakrira. No taj pokušaj unaprijed bi bio osuđen na jalovost, između ostaloga i zato jer realitet groteske na zagrebačkom Cvjetnom trgu uvelike nadilazi mogućnosti satiričkog pretjerivanja.

Raskalašena stvarnost slavno trijumfira nad oružanom silom najzlobnije fikcije: mariachi orkestar koji udara ritam s neokrečenog balkona, pretorijanska garda opremljena beretkama, opasačima i kićenim grbovima, politička i financijska elita koja pobožno dašće pred golim betonskim blokovima i čeličnim sajlama, uz čaše pjenušca proslavlja susret s budućnošću i posvećuje budući staleški raj, dok štikle zapinju o zaostale čavle na podu, gvozdene skele koje dočaravaju preporodni ambijent i istodobno služe kao umjetnička instalacija, prvi čovjek grada koji izlazi na improviziranu binu direktno iz velikaševa šupka… više-manje neopisivo. Jedini izazov bio bi ustanoviti kako se, izuzmemo li odjevne detalje, zdrug Horvatinčićevih plaćenih komandosa ni po čemu ne razlikuje od skupine nazočnih komentatora “Jutarnjeg lista”.

Izvještaj o učinjenom

Satiričar s nešto iskustva tu otprve njuši zamku: kao da se potencijalni objekt sprdnje trudio nadmašiti one koji će mu se narugati, te ih tako na vrijeme delegitimirati i osuditi na kreativnu impotenciju. Štoviše, bliska mi je pomisao da Tomislav Horvatinčić i računa s tim da će biti ismijan – zbog “prolupanosti”, grandomanije, bahatosti i sličnih konvencionalnih mana – znajući da prema scenariju njemu pripada posljednji smiješak. Jer ovdje se, pored ostaloga, radi i o zametanju tragova… a to je već vrijedno ozbiljnijega pogleda.

U cijeloj inscenaciji, naime, postoji simbolička rupa u koju će nevješt i sprdnji sklon kritičar lako upasti. Što to doista znači kada se – nakon što je tzv. pravna država golom silom ugušila građansku pobunu, razjurila nametnike i osigurala nastavak radova na njegovu impozantnom zdanju – tajkun ukazuje u pratnji nekolicine uniformiranih klaunova? Što uistinu predstavlja prezentacija privatne vojske u svjetlu činjenice da je tajkun već dokazao kako raspolaže privatnim gradonačelnikom, privatnim ministrom policije i privatnom državnom administracijom?

Pretorijanska postrojba mobilizirana za svečarske svrhe nije tek simbolička prijetnja nekim budućim nasiljem, nego, takoreći, izvještaj o učinjenom: više od stotinu policijskih specijalaca u državnim uniformama prije neki mjesec temeljito su očistili Cvjetni trg i napunili marice prosvjednicima, djelujući u svojstvu velikaševe privatne vojske. Dizajnerski bofl koji predstavlja grb obitelji Horvatinčić de facto su nosili razbijači i tabadžije uposleni pri Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Hrvatske. Tajkun, drugim riječima, odavno raspolaže privatnim represivnim službama, znatno agilnijim od kostimiranih primjeraka izloženih na domjenku za društvenu elitu, samo što su one kamuflirane biranim državnim pridjevima.

U tom smislu Horvatinčićevu simboličku inicijativu moguće je razumjeti i kao otvoreni prijedlog: glupo je da svi plaćate moju privatnu armadu, da se ona sponzorira iz zajedničkih budžetskih sredstava, naročito ako će u konačnici biti upotrijebljena protiv vas, kada sam ja svoju vojsku voljan sam financirati i na taj način, štiteći proračun od suvišnih izdataka, djelovati u interesu zajednice. Novac za to, razumije se, osigurat ću legaliziranom uzurpacijom javnoga dobra, grabeći sebi ono što pripada svima, i eto – sve je savršeno uklopljeno u matricu kapitalističke prevare.

Proza kapitalističkog realizma

Eksperiment sličnoga tipa, uz odbacivanje zadnjih preostalih konvencija, već je proveden u izdavačkoj kući “Profil”, gdje su nakon krađe stanovite količine knjiga odlučili sve zaposlenike podvrgnuti poligrafskom testiranju (kako uobičajeno postupa policija, i to prema pojedinačnim osumnjičenicima), tvrdeći da na to imaju zakonsko pravo i da su na detektoru laži ispitani samo radnici koji su na to dobrovoljno pristali, a prešutjevši da je onima što su to odbijali zaprijećeno otkazima. Primjer je ilustrativan i zbog činjenice da nitko od razglašenih hrvatskih književnika, “do čijeg se mišljenja drži” i koji uglavnom žive od pisanja kolumni za novine, nije o tome prozborio ni jedne kritičke riječi – jer monopolistički nabujali “Profil” objavljuje ili prodaje njihove knjige, a time i kontrolira njihove “tržišne” pozicije – što samo pokazuje kako proza kapitalističkog realizma uspješno melje zastarjele slobodarske ideale.

To da privatne kompanije i njihove upravljačke vrhuške preuzimaju ovlasti države, pogotovo u sektoru represije, postaje toliko notorno da više nije moguće olako razlikovati stvarne i pozadinske aktere nasilnog provođenja zakona. Velikaš s Cvjetnog trga osjeća kako je došlo vrijeme koje mu daje za pravo da ravnopravno konzumira karizme biznismena i vojskovođe, štoviše, da je riječ o istome poslanju. Jacques Ranciere tvrdi da se moć države i moć bogatstva sve više ujedinjuju u jedinstveni vid upravljanja tokovima novca i naroda. “Društvena moć bogatstva više ne tolerira nikakve zapreke svom neograničenom rastu, a njegovi mehanizmi iz dana u dan postaju sve bliži mehanizmima državnog djelovanja.”

Iz dramaturgije Horvatinčićeva “iventa”, pošto je predstava bila kostimirane naravi, barem se na trenutak moglo nazrijeti fašističko lice kapitalizma. U dobroj je mjeri svejedno jesu li uniforme njegovih tjelesnih stražara ukrašene obiteljskim grbom ili kukastim križem, s tim da se potonji doima estetski prikladnijim. Tajkun, uostalom, nije ni slavio svoj radni podvig, nego veličanstvenu pobjedu nad neprijateljima, nad “kočničarima napretka” i podrivačima poretka – uz pomoć insignija moći i prijetećih militarnih atributa cerio se u lice aktivistima koji su i toga dana upozoravali građane da se unutar nakaznoga betonskog zdanja zbiva “bal vampira” – potvrđujući na taj način staru Benjaminovu tezu da je “svaki uspon fašizma svjedočanstvo neke propale revolucije”.

Salonski i faktički zaštitari

To je, međutim, dokaz više da odavno nemamo posla s benignim aspektom farse, koliko god se Tomislav Horvatinčić prikazivao smiješnim egzibicionistom. Raširena spremnost na ridikulozni doživljaj takvih tipova pokazuje se kao njihov najveći adut. Djelujući na “kulturološkom” planu, Željko Kerum je prije nekoliko godina u izlogu svoje prodavaonice izložio basnoslovno skupu limuzinu, kupljenu za osobne potrebe, kako bi je široke narodne mase mogle razgledati i uvjeriti se u potencijale njena vlasnika; danas je Kerum moćnik bez zadrške, nositelj izvršne vlasti u Splitu, a “maybach” se, uz plaćene ulaznice, može pogledati u gradskom teatru. Začudo, svi ga zovu “Giselle”.

Horvatinčićeva garda nije iz izloga; salonski primjerci su potureni kako bi faktički zaštitari imali veće manevarske mogućnosti. Njegova privatna vojska nije ona koja paradira na elitnom teferiču povodom dovršetka radova na Cvjetnom trgu, već ona koja je gumenim palicama i lisicama te uzurpatorske radove štitila od građana, koja je najgrubljom silom omogućavala da privatni interes poždere javno dobro. Paradoks da ta ista sila figurira kao formacija u službi zajednice jest ono što je, u rukama stvarnoga vlasnika, čini uistinu efikasnom.

Ako dakle igrokaz Tomislava Horvatinčića s vojnim uniformama i crvenim beretkama doista provocira ključno pitanje – tko u demokratskome društvu ima pravo na upotrebu sile? – onda on nudi i jednostavan odgovor: Oni koji isključivo uz pomoć sile sada vladaju. Naime, oni koji su demokraciju, vještim korištenjem zakona i procedura, izjednačili s nasiljem.