Problem je politika HDZ-a, a ne pojedina imena

SDP je nedavno dogovorio suradnju sa sindikatima. Vraća li se Partija svojim korijenima i što će biti sa Zakonom o radu ako osvojite vlast?

– Nismo napravili nikakav predizborni dogovor sa sindikatima niti smo ga tražili, niti su ga oni nudili jer zajednički smatramo kako je to težak dijalog, pogotovo ako ga vodite s pozicije vlasti. Samo smo se dogovorili kako ćemo o svemu razgovarati, što je zdrava osnova za dobre odnose u budućnosti. Tko god misli da može biti sindikalni ljubimac, potpuno je nerealan. Što se tiče naše orijentacije, ona je bila i ostala proradnička i u korist ljudi koji žive od svog rada. Ne vidim da smo se ikada udaljili od radnika. Izmjene zakonodavstva u koje smo išli iza 2000. većinom su bile nužne. Za razliku od HDZ-a, mi inzistiramo na radničkoj participaciji i vrlo jasno od prvog dana podržavamo kolektivne ugovore. Da je bilo pameti od strane Vlade, priča s referendumom mogla se izbjeći, jer su sindikati bili spremni na kompromis u vezi s produljenjem kolektivnih ugovora. No pameti, nažalost, nije bilo.

Radnici splitskog brodogradilišta izišli su na ulicu. Kako biste vi riješili taj problem i rješava li se on zapravo u Zagrebu ili u Bruxellesu?

– Brodogradnju treba očuvati kao jednu od osnovnih proizvodnih djelatnosti i ona će biti očuvana, ali je veliko pitanje i veliki izazov u kojem obliku i u kojim razmjerima. To neće biti u današnjem obliku: opstat će samo uspješni. Svima je poznato da je HDZ javna poduzeća koristio kao bankomat koji radi 24 sata dnevno. Nerado se vraćam na priče o koalicijskoj vladi, ali je činjenica da je ona početkom 2004. ostavila brodogradilišta sanirana na nekakvoj pozitivnoj nuli, doduše s neizvjesnom budućnošću, ali i s velikim poslovnim izazovima. HDZ već sedam godina neuspješno vodi ovu zemlju i to pitanje treba uputiti njemu. Što je mogao upropastiti, upropastio je i još na to dodao bonus. Propustio je donijeti bilo kakvu odluku o brodogradnji i stvari prepustio stihiji, a škverovima se neodgovorno upravljalo. Bruxelles provodi politiku jedinstvenog tržišta i drži je se slijepo, kao pijan plota. To je njihova uloga. Naša je uloga da štitimo svoje interese, a Vlada to nije radila.

Nemam nikakvo iskustvo s Budišom

Kritičari vam zamjeraju da ste elitist i da vas nema u manjim sredinama u kojima desnica vlada od početka višestranačja. Zašto se češće ne pojavljujete u provinciji, kako biste svojim simpatizerima koji godinama žive u strahu pomogli da se politički izraze?

– Mislim da su to neargumentirane kritike, jer sam ja jako često u manjim sredinama. Podsjećam da sam kao aktivni političar ponikao u sjevernoj i istočnoj Slavoniji, što baš i nije metropola. Često sam među ljudima, što neki pogrešno nazivaju provincijom, a ja zaboravljenim dijelovima Hrvatske. 

Kako komentirate rad USKOK-a, DORH-a i Mladena Bajića u borbi protiv korupcije i  gospodarskog kriminala s političkom nomenklaturom u glavnim ulogama?

– Želimo da na to mjesto dođe netko odlučniji i dosljedniji. Radom Državnog odvjetništva nismo zadovoljni i to smo jasno rekli. Glavni državni odvjetnik je službenik čiji se rad promatra u totalu, od početka do kraja. A svoj posao nije radio stalno: pauzirao je, oscilirao i politizirao, a morao je biti neovisan o politici.

Imate li snage obećati građanima ono što su vaši prethodnici obećavali, a nisu ispunili? Mislim upravo na borbu protiv korupcije te gospodarskog i privatizacijskog kriminala?

– Da! To je moj odgovor. Na nama je da uvjerimo građane da će to zaista biti tako.

Možete li kao pravnik i kao političar komentirati slučaj Polančec? Trebaju li se u istrazi ispitati i ostali članovi HDZ-ovih vlada?

– To su sve ljudi koji su izišli ispod istog šinjela, kolege i vlast jednog odbjeglog premijera koji se nije usudio i htio nositi s odgovornošću i njegovih političkih sjena koje se isto tako ne znaju i ne žele nositi s odgovornošću. Svi su, prema tome, odgovorni, svatko na svoj način. Osobno, i kao pravnik i kao političar, Vladu doživljavam kao kolektivno političko tijelo koje čine ljudi iz samog vrha vladajuće stranke. Danas, kada slušam najave o smjenama u Vladi, smatram da je potpuno svejedno tko će doći, a tko će ostati, jer su to sve ljudi iz vrha HDZ-a i problem je politika koju provode, a ne imena.

Jesu li istinite najave da će se vašoj koaliciji priključiti i HSLS i kakvo je vaše mišljenje o političkom povratniku Draženu Budiši?

– O mogućim izmjenama u sastavu koalicije odlučit ćemo svi zajedno, dođe li uopće do toga. Osobno nemam nikakvo radno iskustvo s Budišom. Oni u SDP-u koji ga imaju, različito su ga doživjeli. On je nepotkupljiv i to je važna osobina za političara. Ponekad je malo krut, što je također važna osobina za političara, ali nije baš idealna. Međutim, možda se to odnosi i na mene. Nikada ni s kim nisam razgovarao o Budiši i njegovom novom angažmanu, pa ni s njim.

SDP integrira ljude

Što kao stranka koja bi vjerojatno osvojila vlast da su sutra izbori, možete poručiti  Srpkinjama i Srbima u Hrvatskoj? Zašto bi, prema vašem mišljenju, pripadnici ovdašnje srpske zajednice trebali glasati za SDP?

– Zato jer smo stranka pravde i rada, stranka koja ljude ne dijeli nego ih integrira, ali ih ne integrira prisilnom asimilacijom nego tako što poštuje njihovu osobnost i njihov izbor. Takvi smo, takvi su svi u SDP-u.

Koliko su Srbi pomogli da na lokalnim izborima u Vukovaru pobijedi SDP-ov kandidat?

– Da nije bilo glasova pripadnika srpske etničke zajednice, mi ne bismo pobijedili u Vukovaru. Moje iskustvo s predizbornih skupova, između dvaju izbornih krugova, vjerojatno je najdublje i najimpresivnije otkad se bavim politikom. Kada vam se na skupu u Borovu naselju, na skupu SDP-a u tamošnjem kinu, okupi 700-800 ljudi, od kojih su pola Hrvati a pola Srbi, osjetite da politika ima smisla!

Kako komentirate činjenicu da mnogi Srbi u Hrvatskoj taje svoju nacionalnost i na poslu i privatno, da se mnogi mladi pravoslavci vjenčavaju u Katoličkoj crkvi i da mnogi svoju djecu upisuju na katolički vjeronauk?

– Ovo je sugestivno pitanje. Ja ne znam tko je njihov glasnogovornik, meni je neugodno nametati se kao njihov glasnogovornik. Činjenice govore da velika većina Srba koja izađe na izbore glasa za SDP, a da je za sve kandidate srpske manjine  u 12. izbornoj jedinici palo ukupno 25.000 glasova. Ostalo su u velikoj većini glasači SDP-a. Mi se time ne kitimo, ljude prihvaćamo kao ravnopravne građane, svjesni njihove posebnosti, pogotovo u manjim sredinama. Ovo o čemu vi govorite, ja slušam: ako se na nekoga vrši bilo kakav pritisak, poput odlaska na vjeronauk, neka ustane i neka kaže, ja ću mu prvi stati u zaštitu. Vjeru doživljavam kao izrazito osobnu stvar i ne želim spekulirati s podacima koliko ljudi ima probleme kakve ste naveli.

Smatrate li da je problem što se u Splitu prilikom popisa stanovništva samo nekoliko građana izjasnilo pripadnicima pravoslavne vjere? Što nam to govori o slobodi u hrvatskom društvu?

– Ja ne znam niti jednog Srbina ili Srpkinju u Zagrebu iz svoje generacije koji su išli u crkvu. Tu vrstu identiteta oni naprosto nisu imali. Mnogi moji prijatelji iz generacije bili su u HV-u, govorili su “kaj”, a nisu, kao niti ja, kajkavci po roditeljima. Srbi u Splitu su ikavci, a roditelji su im iz drugih krajeva zemlje, odnosno bivše države. To je identitet i ako si 30 godina u takvom okruženju, to te u bitnom određuje.

Državne i lokalne institucije još izbjegavaju primjenjivati odredbe hrvatskih zakona koje se odnose na pripadnike manjina. Srbi se ne zapošljavaju razmjerno postotku stanovništva u jedinicama lokalne samouprave, a na mnogim su šalterima još građani drugog reda. Tolerira se nasilje nad njima i uzurpiranje njihove imovine. Što mislite napraviti da se to promijeni i kako ćete natjerati birokratski aparat na poštivanje manjinskih zakona?

– Jednostavno, političkim sredstvima. Svaka vlada je odgovorna za to, nijedna suverena vlast nema konkurencije, ako tako želi. A ako ne želi, događa se ovo o čemu govorite. Meni je stalo do toga. Iako mi je, ponavljam, teško dijeliti ljude, neke su stvari očite.

Hypo je HDZ-ova priča

Zašto saborski zastupnici iz redova SDP-a, mislim na one srpske nacionalnosti, poput Milanke Opačić, Biljane Borzan, Željka Jovanovića ili Branka Grčića, češće ne ustaju u obranu prava vlastite nacionalne manjine?

– Kolegi Jovanoviću, kolegici Biljani Borzan, kolegi Grčiću, kao i Milanki Opačić to je nacionalnost, ali očito ne i jedini i centralni dio identiteta.

Dobro, ali imaju li oni pravo šutjeti dok se Srbima u Hrvatskoj još događaju stvari koje ih u mnogim segmentima čine građanima drugog reda?

– Evo, Željko Jovanović je nedavno na aktualnom satu, kada mu je jedan provincijski ginekolog pokušavao dijeliti lekcije, rekao kako je bio najbolji student medicine u generaciji i zastupnik u prvom sazivu Sabora, a nije mogao dobiti specijalizaciju jer se preziva Jovanović! To je ta vrsta garda. Evo primjera kako se zalagati: odem 2008. u Srb, to nije lišeno kontroverzi, ali odem. Jedno je Dan antifašističke borbe 22. lipnja, a drugo je narodni ustanak koji nije bio ni komunistički ni četnički, ali svakako jest egzistencijalni. Bio je borba za goli opstanak.

Osvojite li vlast, hoćete li prionuti obnovi partizanskih spomenika u Hrvatskoj, posebno onih najvažnijih, koji su simbol hrvatskog antifašizma, ili će se njihova devastacija nastaviti, kao za vrijeme Račanove vlasti?

– Mislim da o tome najbolje govori moj odlazak u Srb, kod srušenog spomenika Vanje Radauša. Tako mislim djelovati, ali bavljenje poviješću neće biti centralno mjesto naše politike. Obnavljat ćemo one spomenike koje treba obnoviti.

Kako komentirate aferu Hypo banke?

– Želim da se za početak utvrdi koja su kaznena djela počinjena, a zasad ne vidim da se to radi kvalitetno. Zasad je jasno da su se mnogi okoristili, ali je pitanje što je ušlo u zastaru i što je uopće utuživo. To je 99,9 posto HDZ-ova priča.

Srbi u Hrvatskoj smatraju da ih je SDP dvaput izdao, prvo devedesetih, a potom 2000:  oba su mu puta dali svoj glas, ali im nije puno toga ponuđeno zauzvrat. Kako doživljavate te kritike?

– Ono što je bilo devedesetih znam samo iz predaje, jer sam tada situaciju samo promatrao. Teško je ne vidjeti da su pripadnici srpske zajednice na prvim izborima dali skoro unisonu podršku SKH-SDP-u. Nakon toga su stvari išle svojim tokom i mislim da je nekorektno predbacivati Ivici Račanu da je izdao Srbe. Mislim da to sigurno nije planirao, niti je imao intimno takvu namjeru. Dogodio se rat i blokada tih područja. Opet, činjenica je da su nakon oslobođenja Srbi ponovno gotovo unisono podržali SDP. Smatram da se za njihovu naklonost treba boriti i ja je ne uzimam zdravo za gotovo. Ja ne znam tko govori u njihovo ime, ne želim se nametati kao glasnogovornik srpske zajednice. Mi se obraćamo svim građanima, ali ako odem u Donji Lapac, ne mogu ne primijetiti da je tamo većina građana srpske nacionalnosti i da se s tim  identificiraju. Tamo imamo veliku podršku i naši rezultati na lokalnim izborima u Vukovaru, Daruvaru, Vojniću, Vrbovskom, Donjem Lapcu itd. to dokazuju. Nismo nikada imali agitatorski pristup, nego im pristupamo kao i ostalim hrvatskim građanima. Osobno, nikada nisam bio opterećen nacionalnošću. U Zagrebu, u kvartu u koje sam odrastao, bilo nas je i Hrvata i Srba. O tome tada nisam razmišljao kao o nečem bitnom, zanimalo me za koga navijaš, a ne jesu li ti otac i majka Srbin ili Hrvat.