Rušenje zida između srpske i kosovske književnosti

Pesnički festival Polip organizovao je Multimedijalni centar iz Prištine (Qendra Multimedia), tačnije dvojac Jeton Neziraj i Lucia Zimmermann, sa namerom da okupe pesnike iz nekoliko zemalja koji pišu na različitim jezicima, predstave ih kosovskoj publici i učine važan korak u povezivanju pesničkih scena.

Iz Srbije smo pozvani Miloš Živanović i ja, što smo odmah oduševljeno prihvatili, jer nikada nismo bili na “svetoj srpskoj zemlji”, pa nam se konačno ukazala prilika da saznamo ponešto o književnosti koja se piše na Kosovu, a o kojoj ne znamo gotovo ništa. Politički projekat Slobodana Miloševića & comp, koji je poslednjih godina nastavljen drugim sredstvima, pokidao je sve veze između dve sredine, uključujući i književne. Na uspostavljanju devastiranih veza smo već počeli da radimo: Beton i Jeton Neziraj, pod pokroviteljstvom Tradukija, pripremaju dve panorame (antologiju srpskih pripovedača rođenih posle 1970. koja se prevodi na albanski i pregled mlađe kosovske književne scene koja se prevodi na srpski), koje će biti predstavljene na Sajmu u Lajpcigu sledeće godine.

Petnaest posto pesničke duše

Na Kosovo smo krenuli sa izvesnom zebnjom, koju možda najbolje ilustruje sledeća anegdota. Prvog dana smo, naravno, uspeli da se izgubimo, pa smo svratili u prodavnicu dečje opreme da se raspitamo gde je hotel “Begoli”. Prodavac ne zna, ali je voljan da pomogne, telefonira, razvija se komunikacija između nas, na engleskom. U nekom trenutku prodavac pita odakle dolazimo, Miloš kao iz topa odgovara: “We are from Zagreb.” Prodavac je oduševljen: “Onda sigurno znate jugoslovenski?” I nastavljamo razgovor na “jugoslovenskom”. Kasnije smo se potpuno opustili, naručivali “pećko patrijaršijsko pivo” i vodili dijaloge sledećeg tipa. Jeton: “Gde ste, braćo Srbi?” Miloš: “Dobro, Jetone, nije ti dosta što si nam uzeo 15 posto duše, nego nas još i zajebavaš.”

Pesnička čitanja se odvijaju uveče u klubu Tetris. Prve večeri poeziju su čitali Shpëtim Selmani, Erëmira Çitaku i Genc Salihu sa Kosova, Mirko Božić (BiH), Mara Genschel iz Nemačke i ja. Svako čita na jeziku kojim piše, a paralelno na video bimu ide “titl” – prevod pesama na albanski. Na sreću, Salihu piše i na engleskom, pa vidimo da je pod uticajem Boba Dylana i rock poezije. Mene drma užasna trema, koju ubijam “jägermeisterom”, ali sve prolazi mnogo bolje nego što sam očekivao. Publika odlično reaguje, posle nastupa prilaze mi novinari, dajem izjave za medije i ugovaram intervju za “Koha ditore”. Led je probijen.

Kako to obično biva na književnim festivalima, druženje se nastavlja do duboko u noć, uz čašicu razgovora. Qerim Ondozi, prevodilac na Polipu, i njegova devojka Dori Basha vode nas u kafić Tingell-Tangell, jedno od pristojnijih mesta za izlazak u Prištini. Otkrivaju mi razne stvari o Kosovu. Na primer, po Ustavu Kosova dozvoljen je homoseksualni brak i usvajanje dece. Ali to je mrtvo slovo na papiru, jer nijedan brak te vrste nije sklopljen. Postoje pisana i nepisana pravila. Po zakonu, pušenje je zabranjeno, ali duvanski dim ispunjava sve javne prostorije. Zakoni su jedno, a stvarni život nešto sasvim drugo.

Jedna cigla manje

Druge večeri pesme su čitali Ana Brnardić (Hrvatska), Arben Idrizi i Nora Prekazi (Kosovo), Sibylla Hausmann (nemačka pesnikinja koja živi u Mostaru) i Illir Ferra, pisac iz Albanije koji živi u Austriji i piše na nemačkom. Umesto opravdano odsutnog Saše Ilića, nastupio je glumac Shkelzen Veseli koji je pročitao Ilićev tekst “Sunce više nije daleko” (Beton, br. 97).

Na trećem, završnom čitanju učestvovali su Agron Tufa (Albanija), Luise Boege (Nemačka), Trina Gojani i Ballsor Hoxha (Kosovo), Nikola Madžirov (Makedonija) i Miloš Živanović. Posebno interesovanje publike izazvali su Hoxha, sa svojim neobitničkim pesmama pisanim na engleskom, i Živanović sa pesmama iz “Lirike pasa”. Čitane je svake večeri prekidano muzičkim pauzama za koje su se pobrinuli Erëmira Çitaku, Agon Xharra, Visar Kuqi i Jan Böttcher.

Pored čitanja, organizovane su i dve panel diskusije u kafe-knjižari Dit’ e Nat’ na kojima se pričalo o regionalnom književnom povezivanju i odnosu “malih” i “velikih” jezika. Dok smo u nedelju pili prvu jutarnju kafu u Dit’ e Nat’, Ballsor Hoxha je rekao ključnu stvar koja opisuje nakaradni odnos koji je uspostavljen između Beograda i Prištine: “Odrastao sam uz srpsku književnost i onda je odjednom sve nestalo, kao da je neko postavio zid između kosovske i srpske literature.” Potrebno je mnogo vremena da se taj zid sruši, ali važno je da je prva cigla pala.