Sociolog koji je shvaćao snagu ideje
Sociolog Slobodan Drakulić preminuo je posljednjeg tjedna u septembru u Torontu, gdje je bio predavač sociologije i povijesti ideja na Sveučilištu Ryerson. Do vijesti o odlasku sociologa koji je završio studij u Zagrebu, da bi sredinom osamdesetih otišao van, došli smo iz privatnih izvora, a potvrdio ju je novinar Brian Fawcett iz Toronta u svom tekstu na stranicama www.dooneyscafe.com. Uz njegovu dozvolu prenosimo nekoliko rečenica iz oproštajnog teksta.
“Moj prijatelj Slobodan Drakulić preminuo je prije nekoliko dana. Nisam ga vidio gotovo godinu i pol i jako mi je nedostajalo njegovo društvo. Često mi se događalo da na neki nejasan način osjetim da mi nešto fali, a onda shvatim da taj nedostatak može nadoknaditi samo Slobodan. Nije vam se on mogao tek svidjeti niti ste s njim mogli samo površno uživati. Tog ste čovjek jednostavno morali zavoljeti. Kako zbog njegove jedinstvenosti i životnosti tako i zbog njegove velikodušnosti i nesvakidašnjosti. Otkad ga znam, a to je preko 15 godina, nikad ga nisam vidio a da nije bio u nekoj brzini, u nekom spidu, čak i kad se odmarao na obali rijeke Otawe blizu Fort Coulongea, gdje je sa suprugom Patriziom Albanese imao vikendicu…
… Prvi smo se puta sreli na jednoj promociji i odmah mi se dopao. Mjesec-dva kasnije zvao me da pomognem jednom bosanskom pjesniku, Admiralu Mahiću, koji je boravio na koledžu Massey i za kojeg je Slobodan imao ideju da mu, uz moju pomoć, objavi knjigu u Kanadi…
… Slobodan je bio jedini pravi anarhist kojeg sam znao. Njegov otac je bio Titov oficir koji je poslije rata lovio ostatke kvislinga u Jugoslaviji i Slobodan je odrastao u okviru aparature tadašnje Jugoslavije. Takva mu je situacija donijela barem dvije stvari: detaljno upoznavanje s poretkom iznutra i – za cijeli život – razvijanje jasnog antiautoritarnog stava…
Volio je ljude, što neobičnije to bolje, i nije mu bilo važno tko je odakle. Tulumi koje je organizirao sa suprugom, također briljantnom sociologinjom, obično jednom godišnje, bili su poznati po tome da je hrane bilo toliko da bi je, da kojim slučajem dođe i 300 ljudi, bilo za sve. Bio je to miks balkanske i talijanske kuhinje. Na njihovim biste žurkama lako mogli naići, dakako, na sociologe (Slobodan je zadnjih sedam-osam godina bio redovni profesor sociologije na Ryersonu), ali i na viskiju sklone povjesničare, srpsko-hrvatske operne pjevače, pisce, tinejdžere, sitnu djecu, zbunjene susjede, vremešne roditelje…”
Kako je dugogodišnja odsutnost Slobodana Drakulića učinila praktički nepoznatim u ovim krajevima, tako ni njegova smrt u našim medijima uopće nije zabilježena. A u njegovoj biografiji stoji da je autor više knjiga, među kojima i “Obrazovanja i poretka”, pa one o talijanskim Crvenim brigadama pod naslovom “Gradska gerila u Italiji 1970-1980”, u koautorstvu s Mirjanom Oklopdžijom i Claudiom Venzom. Za studente sociologije preveo je važnu knjigu Theodorea Roszaka “Kontrakultura”. S Amazonovih stranica saznajemo i o novim naslovima, od kojih je zadnji iz ove godine “An Age of Nationalism – Or a Contested Time?” Osim knjige pjesnika Admirala Mahića, na engleski je preveo i knjigu o Sarajevu Dževada Karahasana. Nikad bez izgubljenog interesa za krajeve iz kojih je otišao, pisao je u kanadskoj periodici i o ratu na Balkanu, a dijelom je to zadržao i kao svoju kasniju akademsku temu.
Rekli smo da u starom kraju za njega ne znaju, ali je povremeno njegovo ime izvlačila zagrebačka bulevarska štampa, pogotovo onda kada je trebalo napasti njegovu prvu suprugu Slavenku Drakulić za pomanjkanje patriotizma. Završavamo riječima Briana Fawcetta, inače njegovog vjenčanog kuma. Prisjetio se u spomenutom tekstu što je na njegovom vjenčanju, među ostalim, kazao o svom prijatelju: “On je čovjek bez ikakvog nasilja u sebi, ali zato shvaća svu snagu pojedine ideje i koliko ona može biti silovita…”