Stepinac je rekao da nema nikakvog utjecaja na vladu

Hrvatski državni arhiv objavio je 2003. godine “Dnevnik Diane Budisavljević 1941.-1945.”, u suradnji s Javnom ustanovom Spomen-područja Jasenovac, a uz podršku Dianine unuke Silvije Szabo.

Tokom rata Diana Budisavljević vodila je bilješke, izvorno nazvane “Izvještaj o radu akcije Diane Budisavljević”, na temelju kojih je nakon rata napisala dnevnik, u kojem je prikazan rad nje i mnoštva joj suradnika. “Dnevnik”, na 306 stranica i sa 80 priloga, sadrži i niz opisa pomoći djeci koja su u ustaške logore dovođena s područja Korduna i Kozare, kao i imena širokog kruga ljudi koji su bili uključeni u tu akciju.

“Objavljivanjem ovakvog povijesnog izvora ne umanjuje se strahota zla i zločina. Štoviše, u prizmi brige za obespravljene, taj zločin postaje još izrazitiji. Objavljivanjem ovog ‘Dnevnika’ želimo i upozoriti na taj pristup proučavanja prošlosti Drugog svjetskog rata, koji se ne smije predvidjeti ni zanemariti. ‘Spasiti jednog čovjeka – isto je kao spasiti cijeli svemir'”, riječi su izdavača, uz čiju dozvolu u sljedećim brojevima “Novosti” donosimo izvatke iz “Dnevnika Diane Budisavljević”.

1941.

23. listopada

Moja šogorica, Mira Kušević saznala je da postoji veliki koncentracijski logor u kojem se osim Židovki nalaze i pravoslavke s djecom. Židovska bogoštovna općina ima nalog uzdržavati taj logor i možda bi se mogli dati prilozi za pomoć ženama i djeci kršćanske vjere.

27. listopada

Budući da se nije nitko našao tko bi organizirao akciju pomoći, a da sam stalno razmišljala o tome kako je ona nesretnima nužna, nametnulo se samo od sebe, da uz pomoć dva požrtvovana suradnika, preuzmem taj zadatak. U međuvremenu se, među do tada vrlo zaplašenim pravoslavcima, vrlo brzo pročulo da je ipak moguće pružiti pomoć i nevjerojatnom brzinom je započelo prikupljanje odjeće… Neprestano su stizali novi omoti. Budući da se smjelo raditi samo u tajnosti, savjetovala sam da se primijeni sistem “snježnih gruda”. Svatko neka obavijesti svoje poznanike… Na taj je način bilo za nekoliko dana moguće animirati velik broj ljudi i pribaviti znatan broj toplih odjevnih predmeta. Uz pomoć mojih dviju kćeri i nekoliko njihovih prijateljica započelo se u našem stanu sa šivanjem. Od vunenih i baršunastih zastora šivani su dječji kaputi, haljine i pokrivači. U mojoj velikoj garaži se razvrstavalo i pakiralo.

9. studenoga

Saznala sam da se u Lobor-gradu pravoslavke osjećaju potpuno izolirane od Židovki, da su među sobom izabrale komandanticu, Radojku Vasiljević… Moj cilj je bio da, ako ikako bude moguće, odem osobno u logor i da na licu mjesta utvrdim najbolji način organiziranja pomoći. Savjetovali su mi da se obratim dr. Pajasu, koji se brinuo za štićenike staračkog doma u Lobor-gradu.

25. studenoga

Dr. Pajas došao je po mene unajmljenim ustaških autom za koji sam platila benzin i posudbu. Utovarili smo nekoliko paketa… U stanu dr. Pajasa utovarili smo još mnogo paketa i gdje nam se pridružila sestra Anka Meleš iz Crvenog križa… Usprkos propusnicama (Židovskog odsjeka Ravnateljstva ustaškog redarstva) u Lobor-gradu nam je bio zabranjen ulaz. Tek nakon duljih pregovora uspio je dr. Pajas dobiti dozvolu da uđemo u zgradu… u dvorištu su me čekale pravoslavke i sad sam konačno saznala da od bala koje smo poslali ništa nije bilo podijeljeno i da se može slati hrana koja im je nužna.

28. studenoga

Posjetila sam dr. Kleinbergera, za kojeg je bilo poznato da svoja njemačka poznanstva u velikoj mjeri koristi za pomoć progonjenima.

29. studenoga

Prethodnih dana vodila sam različite razgovore, između ostalog sa dr. Štampar, liječnicom za djecu i sestrom Ankom. Zaključile smo da je najbolje rješenje da se jednom tjedno u logor autom prevezu sendviči… Da bi se to moglo ostvariti, potrebna je dozvola… To bi nam mogao ishoditi biskup i zato sam ga posjetila. Najprije nije htio vjerovati da su žene i djeca u logorima. Kad sam ga zamolila za pomoć, postao je suzdržan… Kad sam mu kazala da se u velikoj mjeri radi o ženama koje su prešle na katoličku vjeru, kazao je da je onda zadatak nadbiskupa da se pobrine za te ljude.

3. prosinca

Moj prvi prijem kod nadbiskupa dr. Stepinca. I tamo je rezultat razgovora bio potpuno negativan. Nadbiskup je rekao da nema nikakvog utjecaja na vladu, da ništa ne može ishoditi.

Krug mojih suradnika u međuvremenu se proširio. Pomagali su gđa Becić s kćerima, dr. Divjak, Stana Radosavljević, Mirjana Lacković, ing. Vasilik.

13. prosinca

Dr. Besarović (poslanik iz Sarajeva), u skladu s nastojanjima da dobijem dozvolu za posjete logoru, ishodio mi je audijenciju kod ministra unutrašnjih poslova dr. Artukovića.

16. prosinca

Audijencija kod Artukovića. Bio je vrlo ljubezan, ali je izjavio da nije kompetentan za ono što meni treba, jer takvu dozvolu može izdati samo ravnatelj za sigurnost Kvaternik.

1942.

7. siječnja

Slanje namirnica. Napravili smo male pojedinačne pakete, adresirane za kršćansku djecu interniranu u Lobor-gradu.

8. siječnja

Srpska crkvena zajednica iz Sarajeva poslala je nekoliko velikih sanduka s odjećom i obućom.

10. siječnja

Unajmili smo kamion i sve što smo u međuvremenu skupili, poslali smo u logor.

5. veljače

Pokušavam dobiti pismeno odobrenje za vođenje svoje Akcije, jer se ispostavilo da Židovska općina nema nikakva odobrenja koja bi moj rad bilo kako štitila od ustaša.

6. veljače

Ako bi se moj rad morao prekinuti, ne samo da se interniranima ne bi moglo pomoći – ta pomoć koliko god je bila mala, ipak je bila pomoć – već bi izostalo i značenje koju je ta pomoć imala za zatočenice… činjenica da se netko za njih brine pomagala im je da ne klonu duhom. Nisu se više osjećale tako napuštene kao ljetnih mjeseci kad su ih vukli iz logora u logor. Uvijek se našao netko da pomogne Židovkama i komunistkinjama, dok se za pravoslavke nitko nije brinuo… Smatrala sam da je uspjeh akcije i u tome da su zaplašeni pravoslavci u Zagrebu uvidjeli da mogu, iako u maloj mjeri, pomoći pripadnicima svoje vjere. To im je ponešto vratilo volju za životom.

(Nastavlja se)