Sudbonosni ispit

Tko se boji neka ode, a tko se ne boji neka ostane. Tako se premijerka Jadranka Kosor obratila s kapetanskog mosta svojim stranačkim kolegama u vlasti nakon Sanaderovog svjedočenja pred saborskim povjerenstvom i aktiviranja saborskog mandata. Zaboravila je spomenuti da na brodu postoji i treća kategorija – koji ostaju a boje se, što je upravo i njezin slučaj. Iako tvrdi da je Ivo Sanader ničim nije iznenadio i zatekao, da je dakle sve spremno dočekala, premijerka drhti kao šiba na vodi. Da nije tako, ne bi u roku smjesta naručila od svih županijskih središnjica HDZ-a, njih dvadeset i jedne, da joj nedvosmisleno i javno, pred televizijskim kamerama, iskažu punu podršku i lojalnost.

Kao da je pred vratima rat, u to su se na hitan regrutacijski poziv uključile i braniteljske udruge, tako da još fale, ali i za to ima vremena, masovni telegrami podrške, koji su u ovakvim situacijama pljuštali u nekim drugim vremenima. Ali, zato na ta vremena živo podsjećaju redenici psovki i pogrda koje se ispaljuju u bivšeg premijera, počevši od toga da je “Juda” (Josip Đakić) i “pobjegulja” (Tomislav Ivić), do toga da je “patološki lažov” (Gordan Jandroković). Kao što se vidi, pripušten je na njega čopor lakokategorijskih činovničića, huškača i fukara, koji su mu do jučer bili ljigavi skutonoše, a sada im samo na radnom nalogu piše nešto drugo. Vrag zna vidi li itko da režimi koji su se služili ovakvim strvinarima nikada nisu preživljavali, ali to je ionako samo djelić onoga što izmiče vlasti Jadranke Kosor.

HDZ opet igra na kartu “crvene opasnosti”

Glavno je ipak da se ta vlast uspaničila pred čovjekom koji je bez premca najomraženiji danas u zemlji, što je najbolja potvrda u kakvom je ruševnom stanju HDZ, stranka koja je toliko izbušila zemlju i sebe korupcijskim aferama da tu više nema mjesta za nijednu novu rupu. Zato je otvoren lov na Sanadera kao kapitalca, čijim bi odstrelom premijerka i njezin krizni stožer pokušali začepiti barem poneku rupu i tako se spasiti propasti, ali tko zna ima li više za to vremena. Ideja sasvim sigurno nema. Jedina ideja koju imaju u stožeru Jadranke Kosor je ona koje bi se dosjetilo i šestogodišnje dijete, a to je da Sanader prizna da je za sve kriv, kako bi se ovo mučenje napokon završilo. Svaka druga varijanta, u kojoj bi i oni bili makar malčice spomenuti, njima napuni gaće i toliko ih ušeprtlja da su u zaključcima Sanaderovog saslušanja pred saborskim povjerenstvom stavili kako on govori – istinu.

Da, rekoše, u pravu je bivši premijer da je druga, HDZ-ova faza privatizacije bila čista kao dječja suza. I da, dodadoše, u pravu su naši članovi povjerenstva kada su tvrdili da je prva, SDP-ova faza privatizacije majka svih promašaja i pronevjera u prenošenju naftne kompanije u mađarsko vlasništvo. Kao što se vidi, u stožeru Jadranke Kosor natočili su Račan-Milanovićevoj stranci debelo više od Sanadera, ali to je zato što u svojoj preplašenoj zbunjenosti i zblenutosti ne znaju da li im veća opasnost prijeti od nje ili od njega. Pa im je najjednostavnije izgledalo da ih objedine u jedno, i tako je nastala ova burleskna “teorija” da su Sanader i SDP u istom košu, da je dakle odbjegli ex-premijer sada “njihov” i da se zajedno s “crvenima” suprotstavlja Vladinoj borbi protiv korupcije.

Kao da je neki šaljivčina okrenuo cijelu hrvatsku političku scenu naglavce, pa sada ljudi hodaju glavama, a komuniciraju nogama, ali taj netko je Vladimir Šeks, a taj se nimalo ne šali kada sikće da SDP treba “deratizirati”. To će reći da je HDZ otvorio, kao rovokopačem, izbornu kampanju više od godine prije izbora, i da će u njoj tradicionalno igrati na kartu “crvene opasnosti”, koja mu se dosad uvijek isplatila. Zato buncavo optužuje SDP, sada zajedno sa Sanaderom, da želi iznuditi izvanredne izbore, a prije toga “srušiti” Vladu i vlast HDZ-a, iako su izvanredni izbori stari zahtjev opozicije, još iz vremena kada je Sanader bio premijer a ne njezin “saveznik”.

Dokazi o beskrupuloznosti političke klase

Opozicija bi se lako othrvala ovim somnabulnim optužbama da je dovoljno jaka, da točno zna što hoće i da slijedom jednoga i drugoga ima vjerodostojnost. Njezina vjerodostojnost, međutim, pala je najviše baš na borbi protiv korupcije. Ona jeste poštenija od HDZ-a, što ne znači da je sasvim poštena. Ali, beznadno je zakazala u sankcioniranju počinitelja mirnodopskog i ratnog kriminala i to, da bude gore, najviše baš onog HDZ-ovog.

Zbog tih ugrađenih konstrukcijskih grešaka opozicija se sada dvoumi i lomi oko toga da li tražiti u Saboru glasanje o povjerenju Vladi. Vodstvo SDP-a već je bio donijelo prošlog tjedna takvu odluku, ali ju je onda odgodilo, nakon što su pale optužbe HDZ-a da u tome surađuje sa Sanaderom. Naravno da takva suradnja ne dolazi u obzir, ona bi doslovce pokopala i ono malo vjerodostojnosti koju opozicija ima, ali ona ne može sebi dozvoliti ni da njezinu politiku vodi HDZ plitkim izmišljotinama da kolaborira s bivšim premijerom. Zato su danima trajali intenzivni dogovori, na rubu svađe, SDP-a s glavnim koalicijskim partnerom HNS-om, jer je ovaj te izmišljotine ozbiljno shvatio i odustao, barem zasad, od ideje izvanrednih izbora. Sada u toj stranci misle da bi ovu Vladu trebalo pustiti dok ne završi pregovore s Evropskom unijom, i tek je onda, na proljeće, “istjerati” iz Banskih dvora.

Očito, ovo više nije samo borba dvaju glavnih stranačkih blokova, desnog i lijevog, za vlast, nego još za nešto. To je borba tko će upravljati krizom, najvećom od nastanka neovisne Hrvatske, pri čemu je vlast istodobno i privlačna i odbojna. Odbojna zato što kriza najviše ide na teret vladajućih i koliko god se oni batrgali, to ostaje. Privlačna zato što upravljati krizom ipak donosi neke nesumnjive prednosti: prije svega, saznaš barem dan-dva brže od ostalih, a ponekad je dovoljno i sat-dva, neke važne činjenice, a to u ovakvim vremenima zna biti prvoklasni privilegij. Sada se situacija u Hrvatskoj uvelike uspoređuje s Italijom u prošlom desetljeću, kada su zbog korupcije propale i nestale dotad glavne ili ponajglavnije političke stranke, demokršćanska i socijalistička. Nisam baš siguran da ćemo mi biti te sreće (prije se može predvidjeti stvaranje pandana postojećim strankama, pod nazivom “čiste” i sl.), jer je u prirodi politike u Italiji da se stalno rastvara, dok se kod nas betonira. Ali evo, neki ključni akteri rušenja talijanske političke scene devedesetih uspjeli su se skloniti na sigurno i proći nekažnjeno, i da je samo to prednost od upravljanja krizom, kud ćeš veću! A u Hrvatskoj, gdje moraš gledati u grah hoće li bivši premijer doći na jedno bezazleno saborsko povjerenstvo, još je nekoliko puta manje sigurno da bi se takvi dali tek tako staviti iza brave. Ni to nije sve.

Dokazi o beskrupuloznosti pokondirene političke klase naviru doslovce iz dana u dan. Andrija Hebrang ne trepnuvši priznaje da je notornim izmišljotinama pokrivao leđa Sanaderu kada je trebalo objasniti razloge njegovog odlaska. Polančec optužuje Šeksa da mu je namjestio 15 mjeseci zatvora jer nije htio pakirati Sanaderu, Šeks uzvraća da je to laž, a obojica ne vide da su do jučer bili u istoj stranci i da nju beznadno diskreditira tko god od njih dvojice govorio istinu.

Petračeva poruka

Na sve to treba dodati jednu stariju činjenicu, na koju su svi neopravdano zaboravili, da je Hrvoje Petrač, kada je uhapšen, proročki poručio “Smranaderu” da mu želi “sretno političko samoubojstvo”. Sanaderovo samoubojstvo zbilja upravo traje, a izgleda upravo sablasno da o razlozima njegovog bijega iz politike možda puno više zna ovaj okorjeli kriminalac nego hrvatska država, sve njezine političke, represivne, pravosudne i druge institucije. Da li su te institucije više uopće žive, ili su umrle a da to ni same ne znaju, brzo će se vidjeti.

Saniranje ove hrvatske korupcijske rak-rane veliki je, najveći ispit države i njezinih institucija, uključujući tu i opoziciju. Ona mora pokazati da ovaj put zna što hoće i da će u antikorupcijskoj borbi biti još odlučnija od Jadranke Kosor, a ne da ultimativno, čak ucjenjivački, traži od drugih da joj se na neviđeno pridruže. Tu mislim prvenstveno na SDSS. Protiv njega SDP diže subinteligentnu poviku da održava na vlasti ovu Vladu, ne shvaćajući suštinsku razliku između njega i ostalih koalicijskih partnera (HSS, ranije i HSLS). A pogotovo ne shvaćajući kakve bi eksplozivne implikacije imalo da ta srpska stranka sruši Vladu s HDZ-ovom većinom.