Tamna strana gitarističkog zvuka
Neil Young: “Le Noise” (Reprise, 2010.)
Daniel Lanois producirao je u posljednja dva desetljeća nekoliko ključnih albuma Boba Dylana i svatko tko ih je čuo zna kako Lanois radi: on u zvuku isproducira kanjon za valjanje potmulog, tigrovski režećeg šuljanja. Dylan je u “Kronikama” zapisao kako je imao saobraćajku nakon koje se osjećao kao da ga je za ruku ugrizao crni leopard – e, takva se nojzična pantera kreće na albumima propuštenima kroz ruke ovog producentskog meštra. Nepogrešive intuicije, na albumu “Wrecking Ball” zgođušne Emmylou Harris, Lanois je napravio onaj okretaj zavrtnja više, pa je Emmylou zvučala kao da joj glazba pada s nebesa na slušatelja – zvuk je bio kao šator u čijem je centru njen, hm, oprostite, ali anđeoski glas.
Neil Young, čovjek koji se voli slikati u poderanim šeširima (u odjevnom je smislu jedini pošteni izvođač gornje lige bio i ostao Elvis, čemu prenemaganja), i bez Lanoisa, čak i kada svira na bootlegu “Silver and Gold” (poslije je snimio istoimeni album), naoružan samo usnjakom i akustičnom gitarom, zvuči kao tigar koji je, uznemirava li ga se previše, spreman skočiti na slona. Autor je to kod kojega je stvar bila upravo u tome da je gitarom uspijevao zazvučati kao da buši rupu kroz golemu stijenu, nekako zafrknut i kada šapće da je slomljen. Sve čekaš da ustane i zvekne te tom tamburom po glavi. “Le Noise” zanimljiv je u okviru Youngove diskografije kao svojevrsni laboratorijski album, gdje je Lanois dr. Frankenstein od različitih dijelova, spomenutih baladnih i nabijačko-valjajućih, uspio složiti jedan od Youngovih boljih albuma unazad nekoliko, možda i podosta godina.
“Le Noise” karakterizira ogoljena, gotovo opustošena atmosfera nafilovana reminiscentskim tekstovima, podvlačenjima crta, autoanalizama, sprdačinom na vlastiti račun. Zvuk je posebna priča, zvuk njegove gitare. Teško mi se sjetiti tko bi sam s pojačalom, kome je ovo 44. album, od kojih je barem deset na ovu monu, tko malo-malo ispali neku od svojih već odsviranih fraza, uspio zazvučati baš ovoliko svježe. Ili ovoliko uvjerljivo. Vjerojatno je stvar u kvaki da Young vjeruje u ono što radi i da to radi drugačije no photo sessione s dragim mu šeširom. Kada se bio po stoti put “vratio” s “Ragged Glory”, svirao je na gitari koja je na remenu imala bedž s likom Hendrixa. Najsretniji dan u životu? Išao je na Monterey i usput sreo Hendrixa. Hendrix je na aerodromu ukrao kamion, sjeli su njega i otprašili na festival. Dan koji nikada neće zaboraviti.
Tehnički Young nije ništa posebno, takvih vjerojatno imate i u ulici, njega ne pali lidijska skala, on je istraživač tamne strane gitarističkog zvuka, on svira kao da slika tonovima, a da stvar bude po gomilu onanističkog gitarističkog življa odurnija, pođe mu to za rukom primi li se i akustične gitare, kao ovdje na albumu u pjesmi “Love and War”, jedne od onih Youngovih balada koje izazivaju disleksiju, katatoniju i ine hipopsihomotorne fenomene što imaju identične simptome kao Neil Young tijekom cijele karijere, sa sporim pjesmama koje počinju naglo, interminentnoga toka, uz recidive i dobre remisije. Valjda je u tome kvaka. Ono čega tajnu drugi ni ne slute, kako početi, što dalje, gdje stati, kako stvar ne usrati nakon prva dva-tri tona, Young iz prve izvali iz zida golemim maljem koji odzvanja spojem iskrenosti potrage i slomljenošću nade. I tom nevjerojatnom sposobnošću ustajanja nakon udarca, ma kako gadan ovaj bio.