Tko ima pravo demontirati kulturu laži?

Deplasiranoj hajci koja je podignuta zbog “obadva su pala” naslovnice “Novosti”, zadnji je i najznakovitiji prilog dao Jurica Pavičić. U skladu s vlastitim trademarkom, taj je korporacijski komentator svoj “obzirno kritički”, spram pretpostavljene manjinske perspektive “senzibiliziran” tekst, nakrcao faktografskim greškama i adoracijom kolektivizma, neizbježno se pozivajući na “naše dečke” (kojima je svojedobno, romansirano kamuflirane, priključio i ubojice obitelji Zec), da bi na kraju svisoka “poučio” izvršnu urednicu “Novosti” kako svaka poruka ima kontekst, te da nije svejedno tko poruku odašilje. Naravno da nije svejedno, složit će se svi, zasigurno i prozvana Andrea Radak, no to još ne znači da npr. istina o Hrvatima nije istina ako je umjesto, recimo, “provokatora” Jurice Pavičića izgovori neidentificirani “velikosrpski” akademik SANU, da ostanemo na Pavičićevom tragu.

No Pavičićeva poanta upravo jest ta da istina treba ostati neizgovorena ako je ne izgovori “prava strana”. Na stranu Pavičićevo mitsko manihejsko viđenje svijeta po kojem, u slučaju inkriminirane naslovnice “Novosti”, na jednom kraju stoje svi Hrvati, a na drugom svi hrvatski (urbani) Srbi, na stranu i to što on ne zna ili propušta zapaziti da “Novosti”, nota bene, u podjednakoj mjeri kreiraju etnički Hrvati i etnički (urbani) Srbi, važno je istaknuti upravo činjenicu kako Jurica Pavičić smatra neprimjerenim da hrvatski mit demontiraju Srbi, pa bili to i hrvatski, pače “urbani” Srbi. U mit, naime, smiju dirati samo oni koji su ga i stvorili – jednoznačno shvaćeni Hrvati.

Nacionalistička logika

Ova Pavičićeva logika dubinski je nacionalistička i pledira za nacionalnu ekskluzivu na obračun s nacionalnim mitovima, i ne samo na obračun, nego i na pravo na poigravanje s tim istim mitovima. Pavičić vrlo jasno poručuje: etnički Srbi u Hrvatskoj nemaju se pravo igrati “hrvatskim svetinjama”, to mogu ja, Jurica Pavičić, kao Hrvat, ali ne možeš ti, Rade Dragojeviću, kao Srbin, niti tvoje “srpske novine”, čak i ako su ti izvršna urednica i pola suradnika hrvatskoga roda. Doduše, još ne znamo imaju li po Pavičiću pravo na kritiku “nacionalnih svetinja” i domoljubno nepotvrđeni Hrvati, ili on slijedi logiku Zvonimira Mrkonjića po kojoj “pljunuti na Hrvatsku” mogu samo oni koji su prethodno dokazali da je vole (tj. može Boris Maruna, ali ne može Damir Radić, iako potonji nije imao pojma da pišući pjesme o Americi i Amerikancima automatski pljuje po Hrvatskoj i Hrvatima). 

Zgodno je Pavičićevu perspektivu, stoga što on figurira i kao filmski kritičar, primijeniti na debitantski film Danila Šerbedžije “Sedamdeset i dva dana”. Danilo Šerbedžija sin je najpoznatijeg živućeg hrvatskog Srbina Rade Šerbedžije, koji u filmu igra glavnu ulogu tiranskog poglavara srpske ličke porodice. Tu porodicu, pored tiranskog i podmuklo ciničnog pater familiasa Mane, čine i njegov retardirani sin, brat slabić, bratov sin, te nepokretna baba koja prima američku penziju po pokojnom mužu, a od te penzije, ne radeći ništa drugo doli skrbeći za babu, žive svi članovi porodice. Prvi im je susjed hrvatski branitelj, koji ih je kao Srbe zaštitio u ratu, a sada ga Mane stalno vara i pravi budalom. Nakon što fabula prođe uobičajen dramaturški razvoj, beskrupulozni Mane naposljetku pogine od mine koju je u ratu sam postavio, a novi poglavar obitelji postane njezin najinteligentniji član, sin Manina brata. Krug se zatvara i kreće iznova: srpska porodica opet neće živjeti od rada nego od babine penzije, samo što je baba druga, ali isto je kao i da nije, i što će umjesto Mane stvarima upravljati i novac dijeliti njegov sinovac, što možda ipak bude neki pomak nabolje.

Prisjećanje na Antu Starčevića

Kakva će se ideološka interpretacija filma prva nametnuti ako je njegov autor Hrvat? Ona da je riječ o šovinističkom uratku koji Srbe prikazuje kao neradnike genetski predodređene parazitirati na tuđoj grbači, kao soj koji tlači susjede Hrvate i pogiba kao žrtva vlastite ratobornosti. No što ako je autor (hrvatski) Srbin ili “polutan”? Film će se primarno politički čitati kao kalkulantsko ostvarenje čiji autor, da bi opravdao Srbe kao protagoniste, ne gubeći široku hrvatsku publiku, iste odlučuje “kritički” prikazati/prokazati i legitimirati se kao “lojalan” hrvatski građanin. No da li pritom drugo isključuje prvo, odnosno mora li autor biti etnički “čisti” Hrvat da bi bio antisrpski hrvatski nacionalist? Prisjećanje na Antu Starčevića odgovor čini izlišnim.

Ovo nužno ne znači da su “Sedamdeset i dva dana” spoj šovinizma i beskičmenjaštva (riječ je o crnoj komediji, što čitavoj stvari dodaje drugačije tonove), ali pokazuje da formalna etnička (ne)pripadnost sama po sebi ne može biti “crvena nit” interpretacije. Ili drugim riječima, “Novosti” imaju pravo igrati se hrvatskim mitovima kao i bilo tko drugi u ovoj zemlji (i ne samo u njoj).