Tko se sjeća referenduma još?

Radnici, pravo im budi, dobili su prošlog tjedna iznimno pikantnu lekciju o tome gdje im je u ovoj zemlji mjesto: njihove sindikalne predstavnike Ustavni je sud zamalo dekretom ekskomunicirao iz šire društvene zajednice, a uz onakav popratni tekst nije bila sasvim isključena niti pedagoška terapija elektrošokovima.

Htjeli biste referendum, malo direktne demokracije, ponešto socijalnih prava? Ali, odmah će se javiti nekoliko uglednih profesora, zaduženih da objasne kako je to, ustvari, nedopustivo… Smerdel, Krapac, Jasna Omejec i kako li se već svi oni zovu, dakle, odigrali su ovih dana svoju ulogu nosivih stupova pravne države u čiji se kult zaklinjemo već nekoliko desetljeća, e da bismo se pri srazu s njom oćutjeli u pravilu izigranima. Odjednom za problematiku održavanja referenduma više nije nadležan Sabor nego Ustavni sud, inače ustrojen – u konkretnome, aktualnom sastavu – kao služba za blagoslivanje pojedinih kritičnih odluka većinske stranke u vladajućoj koaliciji; kako je bilo kad su donosili mišljenje o kriznom porezu, recimo, tako je ispalo i sad. Na koncu sve ovisi o nametnutoj interpretaciji procedura i ovlasti, no ovdje nas više zanima politika što stoji iza takve pravne prakse.

U tom smislu veoma ilustrativno djeluje najnovija vijest o izrazitoj zainteresiranosti Jasne Omejec, predsjednice Ustavnog suda i profesorice na Pravnom fakultetu u Zagrebu, da se pozicionira u Europskom sudu pravde, čim Hrvatska uđe u Europsku uniju i dobije pravo na svog čovjeka u tome visokom tijelu. Kao što je uopće onomad postala ustavnom sutkinjom, politikantski te zaplotnjački, pod ruku s Vicom Vukojevićem, to vidimo da će joj slično ponašanje zacijelo uroditi daljnjim napredovanjem u karijeri.

Vladimir Šeks, potpredsjednik HDZ-a i siva eminencija hrvatskoga pravnog sustava, međutim, navedenim je manevrom prebacivanja predmeta referenduma na Ustavni sud postigao dodatni sadržajni pomak u prostoru društveno-političkom. Kao što će primijetiti i Nikola Visković s Pravnog fakulteta u Splitu, čiji stav donosimo u prilogu uz ovaj članak, izgleda kako je uslijed zasićenja dvojbom o nadležnostima dviju institucija ukinuta svaka javna rasprava o meritumu spora zbog kojeg je uopće posegnuto za referendumom. Ako se toga više ne sjećate, znači, riječ je bila o radničkim pravima, napose onima iz kolektivnih ugovora – novom zakonu bila je namijenjena funkcija njihova potiranja. Zatim, posrijedi je bila i socijalna politika generalno, oko čega se upravo definirala fronta društvene rasprave. Trenutak kada je preko 700 tisuća ljudi – a nipošto samo radnika – dalo svoj potpis za otpor novom radnom zakonodavstvu, naime, predstavljao je rađanje svenarodnog aktivnog interesa, stoga i djelovanja, za obranu temeljnih nam prava. Otada smo trebali iscrpno revidirati čitavu društveno-političku platformu na kojoj počiva ova iscrpljena zajednica. Ali, nismo; naočigled smo skrenuti u plići rukavac.

Mimo nemuštih i jalovih sindikata kojima je peticija za referendum bila najveći dosadašnji uspjeh, i koji bi se na tome mogli zaustaviti, reklo bi se da je podbacila i parlamentarna, stranačka opozicija. Ipak, ta je amorfna, politički beskarakterna masa zapravo reagirala posve dosljedno, ne dajući znakova života, namjesto da se – s tzv. socijaldemokratima na čelu – upusti u žestoku borbu za nametanje diskursa koji HDZ želi izbjeći. SDP ionako nije ništa manje liberalno-ekonomski nastrojen, a brojna viđena mišljenja prepoznaju ga u tom pogledu kao goreg od HDZ-a.

Umjesto brisanja svih tragova novog Zakona o radu, nama je trebalo detaljno preispitivanje okolnosti koje su dovele do njegove izrade. Ta, nije to bilo apokrifno evanđelje, ostavljeno u nekoj pustinjskoj spilji te nađeno poslije niza stoljeća, nego krovni paket čitavog obilja sličnih pojedinačnih mjera koje su odavno na snazi, koje upravljaju društvenim životom i o kojima nam je prioritet diskutirati. A ista je manira svakako dio već standardnog odnosa prema javnosti i njezinom interesu, budući da se u Hrvatskoj novodoneseni zakoni u pravilu ne objašnjavaju niti nam se polažu računi o njihovim općim ili specifičnim oblicima.

U nedostatku boljih rješenja, sa zakržljalim i odrođenim demokratskim sustavom, možemo se jedino još nadati kako će prozvani sindikalisti u nekom momentu ipak sazvati pogaženi radni narod da izađe na ulice, u generalni štrajk kao neiskorišteni, a moćni vid socijalnog protesta. Ovako, pak, dotad nam je oduzeta riječ, i mogli bismo na koncu bezglasno stupiti u EU, gdje će nas potpuno nezaštićene dočekati još surovije okruženje. Uostalom, gdje će naša prava braniti Jasna Omejec.

Nikola Visković: Sramotno pristajanje SDP-a na dogmu privatizacije

– Istina je da su vlasti neutralizirale sindikalnu akciju, povukle su novi Zakon o radu i tako izigrale svoje oponente, ali sindikalisti bi to svejedno morali uporno tumačiti kao svoju pobjedu. Bez obzira na pitanje o tome je li za referendum nadležan Ustavni sud ili Sabor, jer upravo su sindikati prisilili Vladu na uzmak. Međutim, HDZ se nije posuo pepelom zbog samog sadržaja zakona, a trebalo ga je dovesti dotle. Tako da znamo zašto je prijedlog zakona odbačen, no ne znamo zašto je uopće bio donesen.

Radi se o tome da je takvo zakonodavstvo sad već uobičajeno u svijetu, uslijed navale neoliberalne politike. Dio toga je sramotna dogma, prihvaćena i kod nas, da sve živo treba privatizirati. To je ujedno najveća sramota SDP-a, pristajanje na to. Sljedeća bitka sindikata zato bi morala biti rehabilitacija državnog vlasništva, tamo gdje je to najvažnije. Ili čak društvenog, u koji rasplet ne vjerujem. Ja se inače ne čudim desnim političarima, HDZ-u ili liberalima, pa čak niti HNS-u, zbog pristajanja uz neoliberalnu politiku, ali socijaldemokrati su mi kao takvi poprilično nepodnošljivi. Jer, to da uopće nema demokracije ako se sve mora privatizirati, to je sine qua non. Ali, to treba reći, a oni imaju gdje i kako, samo što ne žele.

Društveno vlasništvo je nužno tamo gdje se moraju štititi određene vrijedne društvene aktivnosti. Normalno je da uz more imamo brodogradnju, svedenu na realnu mjeru, no morali bismo se oduprijeti diktatu Bruxellesa i normama koje se nameću u interesu privatnog kapitala. Europska unija ide prema fleksibilnosti rada po neoliberalnom modelu uređenja tržišta. Ali, sindikati se intuitivno vode socijalnom politikom, i zato mislim da bi jedan SDP morao iskoristiti te okolnosti da napadne radno zakonodavstvo. Na koncu, niti “zelene revolucije” koja će biti neizbježna, mada i to naši socijaldemokrati odbijaju uvidjeti, neće moći biti bez države.