U radnicama sve kipti
U jedan ujutro ispred šatora, sedmog, posljednjeg dana štrajka glađu, osamnaest radnica Kamenskog ostalo je samo. Otišli su im muževi, djeca, unuci, rodbina. Otišle su i druge radnice koje su kao podrška svaku večer dolazile nakon posla. U bijelom šatoru Crvenog križa lupkanje kiše, koja je padala cijeli vikend, prekine tek poneki uzdah. Unutra je sparno, zagušljivo.
– Znate što, nisu nam jednu stvar oduzeli, a to je da smo i dalje žene. Sve dok možemo ostvariti najosnovniju higijenu, da ne smrdimo, to je ono što nas drži. Sve vrijeme štrajka glađu idemo do tvornice i tamo obavljamo fiziološke i druge potrebe. Iznemogle smo, pred samim krajem, a mislim da je najveći dio nas pred psihičkim pucanjem – kaže Ana Josipović.
Jedna žena u povjerenju nam objašnjava da su njene kolegice zapravo već veoma umorne, da ima i neugodnih riječi. U samoj tvornici, gdje su ove žene danju radile, a nakon posla gladovale, radna rutina je itekako narušena i radi se bez prave koncentracije. Jednostavno nisu mogle raditi, jer pored toga što im kolegice štrajkaju, što su uvjeti rada nikakvi, što su za svoj rad neplaćene, znaju da bitka za očuvanje dostojanstva tek počinje.
Prvih dana štrajka glađu radnicama su prvo stidljivo počeli dolaziti susjedi koji bi donosili vodu, a onda i drugi građani koji bi donosili kavu, čaj, cigarete. Radnice bi svakoga toplo dočekale, a čak su im neke kolegice donijele kolače kako bi imale čime počastiti goste. Kako su dani odmicali, gostiju je bilo sve više. Podrška unutar tvornice je rasla. Neke kolegice željele su im se pridružiti, ali nisu mogle zbog male djece koja su ih čekala doma. Najstarija među štrajkašicama, Mara Zovko, objašnjava da su mnogi od njih tražili da prekinu štrajk glađu, ali one su bile odlučile istjerati stvar do kraja. Redovito uzimanje vitamina i vode bilo je ključno za održavanje organizma u formi.
– Izgledam normalno ovako prema van, ali vjerujte, u meni sve kipti – kaže Dana Gavran.
Đurđa Rozaj priča da je smršavjela već tri kilograma i da se osjeća loše, ali da ipak ne odustaje…
Na protest su došle i radnice koje su prije izvjesnog vremena dobile otkaze. Jedna od njih sa sobom je povela i teško bolesnog, gotovo nepokretnog supruga, koji je za protesta, ne htijući se odvojiti od supruge, bio u automobilu. Ovo je veoma specifičan štrajk u kojem se žene bore za žene. I to se osjeća na svakom koraku. Nema agresije, nema vike, nema prijetnji čak ni onima koji su to zaslužili.
Iako su na kraju odustale od gladovanja, radnice Kamenskog neće odustati od svojih zahtjeva: traže isplatu plaća za posljednjih pet mjeseci, uplate svih neuplaćenih doprinosa, plaćen prijevoz i stečaj firme. Svjesne su da direktor Antun Crlenjak tvrtku vodi u propast najvjerojatnije zbog prodaje vrlo vrijedne imovine. U trenutku nastanka ovog teksta pokrenule su generalni štrajk i obustavile proizvodnju.