Ugovor s đavlom posvuda propada

Ovih je dana zagrebački gost bio David Harvey, socijalni teoretičar i geograf koji je nadrastao svoje discipline i postao, svojim popularnim djelima, jedan od najcitiranijih svjetskih autora u današnjoj najširoj diskusiji o društvenim i političkim pitanjima, kakva su ona o globalizaciji i neoliberalizmu. Biografske natuknice ističu kako su upravo zahvaljujući njegovu radu marksističke metode i analiza društvenih klasa ozbiljno shvaćeni u mainstream znanstvenoj kritici globalnoga kapitalizma: tako je u angloameričkom svijetu, odakle ovaj Britanac na radu u New Yorku dolazi, pa će zato tako valjda jednom biti i u nas, kada vijest doputuje do naše zatvorene humanističke akademske zajednice, čiji se etablirani članovi nisu mogli vidjeti na predavanju održanom pred punom, uglavnom mladima ispunjenom salom nekadašnjega Kina “Mosor”, u bivšoj Ulici socijalističke revolucije, sada pod probuđenim okom neoliberalnog kralja Zvonimira. O izgledima za novu revoluciju, a protiv smjera u koji nas steže službeni odgovor na krizu, razgovarali smo sljedeći dan. Kao i svi teoretičari od formata, i Harvey je jednostavan, pristupačan i srdačan sugovornik.

U svome ste se radu mnogo bavili gradom, time kakvu vrstu slobode imamo živeći u gradovima. Citirali ste američkog sociologa Roberta Parka koji je, pišući o Chicagu 1920-ih, zapisao i da je “stvorivši grad, čovjek iznova stvorio i sebe sama”. Što su svjetski gradovi, pogotovo veliki, danas, u doba svoje neoliberalne transformacije?

– Misao da gradski zrak oslobađa potiče još iz srednjovjekovlja. Tada su gradovi bili utočišta u bijegu od kmetstva i to je bilo historijski značajno. Ono što vidimo kasnije, u industrijskim gradovima 19. stoljeća, jest svojevrsno preobraćanje ljudi u nadničarske robove. Stvoreno je nešto poput nadničarsko-robovskog, tvorničkog sistema, što se još može vidjeti u današnjim kineskim gradovima. Postoje ljudi koji su, služeći svoju nadnicu, doslovno zaključani u radne logore u kojima žive i kraj kojih rade. Industrijski grad uvijek je bio na strani opresije. No, grad je oduvijek bio i centar konzumerizma. Tako da se razvijala specifična dijalektika između slobode koju su ljudi uživali na trgu i neslobode koja postoji u životnom i radnom prostoru. Danas je ta privlačnost gradova, pa i na način privlačnosti konzumerizma koji ljudima obećava slobodu izbora, izgubila mnogo od svoje uvjerljivosti. Primjerice, danas ste u većini američkih gradova zarobljeni u svome vozilu, bez kojega ne možete funkcionirati, te u svome dnevnom ritmu služite režimu proizvodnje i konzumerizma puno više nego on vama.

Sadašnje je stanje rezultat klasne borbe

Danas su gradovi podijeljeni, postoje tzv. dobri i loši dijelovi grada. Iako nemamo američko iskustvo getoizacije, i u gradovima poput Zagreba na djelu su gentrifikacija (vidi okvir) i slični procesi, pa u svojim dnevnim praksama, da vas citiram, sada svi postajemo neoliberali. No, je li to jedini proces koji se događa u tzv. postsocijalističkoj tranziciji? Što uopće mislite o postjugoslavenskim zemljama i njihovim specifičnostima? Može li socijalistička prošlost biti nadahnuće za branu od pogubnih globalnih utjecaja?

– Ne mogu vam odgovoriti na pitanje o specifičnostima vaše situacije, jer sam ovdje prvi put: trebao bih istražiti koje su historijske specifičnosti vaše tranzicije, no to sigurno ima puno veze sa zadnjim ratovima i ožiljcima koje su ostavili. Kako ne poznajem konkretne situacije na terenu, bolje da se držimo teme kako je s time u Britaniji i SAD-u te u Južnoj Americi, o čemu znam ponešto.

Ali naše nove vladajuće klase nisu specifične, kako se vole predstavljati, nego su dobri učenici upravo angloameričkog svijeta.

– Angloamerički model jako je važan, no ono što vidimo u posljednje dvije-tri godine jest da on ne samo što nije savršen nego je i izvor svjetske krize. Zato mi zbilja nije jasno zašto bi neki narod želio slijediti taj model…

Da sam ciničan, rekao bih zato što imate/imamo dobar holivudski marketing. No, i sami smo stvorili medijski mainstream, poput vašeg, koji ne dopušta velike ideološke diskusije o bilo čemu, pa i o današnjem značenju marksizma, kojem i vi pripadate. Pametniji dio mlađe generacije zato se u nas sada informira o Marxovom “Kapitalu” gledajući vaša predavanja dostupna na internetu, a o stoljeću dogmatskog i kritičkog tumačenja “Kapitala” u “domorodaca” jedva da nešto znaju. Kako da se suočimo s ovim ironijskim paradoksima?

– Ja, primjerice, ozbiljno shvaćam Marxove riječi da treba analizirati situaciju kakva stvarno postoji. A to znači da moramo promatrati tekuće događaje i poduzimati analize uvijek iznova. Ne možemo samo uzeti npr. Lenjinove stavove i primijeniti ih na sadašnjost. Ono što sam najviše uzeo od Marxa jest metodologija istraživanja i način suočenja sa situacijom. Zato se trudim gledati što se sada događa i poduzimati analize koje tome odgovaraju. Ne uzimam stare analize da bi ih prilagodio suvremenosti.

Čim u dominantnim medijima počnete govoriti u terminima klasne borbe prijeti vam ekskomunikacija, pod optužbom da ste relikt prošlosti…

– Zanimljivo je da slavni i vrlo bogati američki investitor Warren Buffett otvoreno govori kako se posvuda radi o klasnoj borbi i kako je njegova klasa, klasa bogatih, ona koja pobjeđuje. On, dakle, priznaje da su njegova postignuća rezultat klasne borbe. Pa ipak, poruka dominantnih medija je da se ne možete organizirati kao klasa, iako vidimo da jedna to čini i pobjeđuje.

Borba na radnom mjestu i borba u gradu

Ta jednostavna istina je namjerno potisnuta?

– Dijelom je to ostavština konzumerističkog društva, koje u faustovskoj nagodbi poručuje da odustanemo od borbe za svoja radna prava i bit ćemo nagrađeni na tržištu. Mnogo ljudi je palo na taj štos. No, sada taj ugovor s đavlom posvuda propada. Veliki dijelovi stanovništva u SAD-u sada žive u uvjetima siromaštva i stvar postaje ozbiljna.

Stojimo na početku lanaca kriza izazvanih neoliberalnom globalizacijom. Govorili ste o fetišizmu na ljevici, koja kao da još bez rezultata traži čarobni organizacijski oblik za svoju aktivnost. U krizi je potraga za lijevim strankama, ali i sindikatima i nevladinim organizacijama?

– Različiti su organizacijski oblici primjereni različitim problemima koji se pojavljuju. Ako je problem npr. gentrifikacija, pronaći će se posebni organizacijski oblici, poput Prava na grad, za borbu protiv nje. No, ako svoj problem postavite šire, ako je vaš problem kapitalizam kao takav, trebat ćete više organizacijskih oblika od jednoga.

Problem je s nevladinim organizacijama što je njihov unutarnji ustroj i sam često neoliberalan…

– Da. Nevladine organizacije jedan su od velikih problema za ljevicu u ovome trenutku. Zamisao o revoluciji koju bi povele nevladine organizacije ne čini se uvjerljivom i izvedivom.

Je li sindikat ona “prirodna” baza novoga revolucionarnog pokreta?

– Problem je u tome što su sindikati onemoćali u situaciji novih oblika rada i zapošljavanja. Koristimo termin prekarijat (vidi okvir, op. a.) i prekarni oblici rada da bismo opisali novo stanje, a ono zahtijeva i nove oblike organiziranja, drugačije i od klasičnih sindikata. Mi u New Yorku, primjerice, imamo puno radnika koji rade od kuće. Sada nastaju organizacije takvih radnika, koje su vrlo aktivne i rade dobre stvari.

Ljudi ne povezuju svoje borbe na radnom mjestu s onima u gradu i zbog grada, no to je sve povezano. Kako ojačati tu svijest?

– Marksistička tradicija govori o tvorničkom radu kao centru oko kojega se gradi borba. No, to mi se uvijek činilo ograničenim. Trebate, primjerice, pogledati one koji izgrađuju i čine grad: građevinske radnike, ali i one koji rade na održavanju i sličnom. Takvi nisu organizirani na način tvorničkog rada, nego njihova aktivnost poprima druge organizacijske oblike. No, gledano historijski, neki od najvećih revolucionarnih ustanaka dogodili su se u gradovima. Model mi je ovdje Pariška komuna, tu nije bila riječ o industrijskim radnicima u prvom redu. Dakle, svi ljudi koji proizvode grad mogu se doživjeti kao radnici i trebaju se zajednički organizirati. S druge strane, grad je poprište borbi za životni standard, kvalitetu života i slično. Volim navoditi primjer da su prve dvije stvari koje je Pariška komuna učinila bile zabrana noćnoga rada u pekarnicama, što je pitanje radnih prava, a onda odmah i moratorij na rente, što je problem životnog prostora. Ima li boljeg primjera da radni prostor i životni prostor moraju biti ujedinjeni u borbi? O tome već dugo razmišljam i pišem, što se ne sviđa mnogim mojim marksističkim kolegama.

Izvršni komitet vladajuće klase

Dio je neliberalne strategije da tzv. tržišna regulacija zahvaća sektore koji prije nisu bili na tržištu, npr. stanovanje, koje je sada veliki izvor zaduživanja građana. Dugovi države u cjelini, kojima nas ucjenjuju, sada se hoće pripisati građanima?

– Kažu da su zbog njihovih dugova potrebni “bolni rezovi”, da svi trebamo patiti i slično. A kada pitate kako su dugovi nastali, odjednom zavlada muk. Naravno, izvor dugova u SAD-u su dva luda rata i spašavanje banaka. Na političko pitanje zašto bismo baš mi sve to morali platiti, nema političkog odgovora.

Politička sfera u SAD-u, sa svojim dvostranačjem, sasvim se istanjila, a taj model se i u nas uvozi. Kao da se svi ozbiljni društveni konflikti mogu razriješiti samo sudskim epilozima?

– Tzv. velika politika na mnogo mjesta u svijetu dominantno je određena velikim novcem, koji je u posjedu vladajućih klasa. Pa ako je tvrdnja kako je kapitalistička država izvršni komitet vladajuće klase ikada bila točna i primjerena, ona je to danas. To govori zašto se cijelo vrijeme bitke vode protiv kapitalističke države.

Ljevica, posebno u nas, ima traumu države. A i povijesno su na djelu, ugrubo, dvije tradicije: jedna koja ne želi državu i hoće se distancirati od nje te druga, koja je hoće zgrabiti, preuzeti vlast u njoj i tako “njihovu” državu pretvoriti u “našu”.

– Mislim da anarhistička pozicija koja ne želi imati veze s državom nije rješenje. Iako, naravno, stoji da su u povijesti socijalisti mnogo puta željeli preuzeti moć u državi, a kada bi je preuzeli, nisu vladali na socijalistički nego na klasni način. Zato je razumljiva frustracija lažno socijalističkom vlašću.

Dakle, pitanje reforma ili revolucija nije skinuto s dnevnog reda, a sada mu je dodano i ono gdje se ima smisla boriti: u Zagrebu, Bruxellesu ili na nekom trećem mjestu?

Mislim da je oštro razdvajanje između reforme i revolucije često krivo. Vjerujem da najčešće reformski koraci mogu stvoriti solidnu osnovu za revolucionarnu transformaciju.

Ugostila ga “Operacija grad 2010”

Prošli tjedan u Zagrebu se odvijala “Operacija: grad 2010”, godišnja manifestacija u kojoj se sažima djelovanje zagrebačke nezavisne kulturne scene na poljima kulturne produkcije, urbanog razvoja, prostorne politike, kulturne politike i građanske participacije. U fokusu petog izdanja su bivše tvornice kao centri zagrebačke nezavisne kulture. U tom je okviru 1. i 2. oktobra u društvenom centru Kino “Mosor” organizirana konferencija “Nedovršene modernizacije: između utopije i pragmatizma”. Riječ je o prezentaciji dvogodišnjeg istraživačkog projekta, dijelu programa “Kultura 2007-2013” koji podržava EU, a bavi se istraživanjem arhitektonskih i urbanističkih fenomena unutar društvenog, ekonomskog i kulturnog (bez eksplicite političkog?!) konteksta SFRJ te refleksije tih procesa na području današnjih tzv. nezavisnih država nakon njenog raspada. Naš sugovornik David Harvey nastupio je, kao politički geograf, u sklopu te, uglavnom arhitektonske konferencije.

GENTRIFIKACIJA – oznaka za proces u kojem se stare jeftine zgrade ili čitavi dijelovi grada, najčešće radnička naselja, pretvaraju u skupe zgrade za dobrostojeće pripadnike srednje klase, koji se doseljavaju umjesto originalnog stanovništva, koje sebi ne može priuštiti povećanje cijena komunalija i troškova života. Najčešće se gentrificiraju centri gradova s tendencijom pomicanja siromašnog stanovništva k periferiji. Gentrifikacija ponekad može poprimiti i forme socijalnog čišćenja, kada se npr. stanovništvo favela raseljava radi izgradnje poslovnih prostora bez ponuđenog alternativnog smještaja.

PREKARNOST – opći termin kojim se opisuje činjenica da je danas velik dio stanovništva subjekt fleksibilne eksploatacije ili “flexoplotacije” (niske i nesigurne isplate, visok stupanj uvjetovanja – blackmailability, neredovni prihodi itd.) i egzistencijalnog prekarijata (visok rizik društvenog isključenja zbog niskih primanja, visoki troškovi života itd.). Ovi uvjeti prekarijata utječu na sve oblike rada koji se tiču servisne ekonomije u užem smislu i cjelokupnog stanovništva u širem smislu, ali posebno pogađaju omladinu, žene i imigrante.