Uzdrman bastion socijaldemokracije
Nedavni parlamentarni izbori u Švedskoj iznenadili su svjetsku javnost iz nekoliko razloga: Socijaldemokratska stranka po drugi je put zaredom izgubila izbore i tako postigla najgori rezultat od osnutka prije više od jednog stoljeća, Umjerena stranka desnog centra premijera Fredrika Reinfeldta prvi je put u posljednjih 80 godina osigurala drugi mandat, a u parlament je sa 5,7 posto glasova ušla stranka krajnje desnice, Švedski demokrati. Iako su socijaldemokrati sa 30,7 posto glasova dobili nešto veću podršku birača od umjerenjaka (30 posto), desna koalicija četiriju stranaka dobila je ukupno 49,3 posto glasova, a Crveno-zelena koalicija, u kojoj su i Stranka zelenih i postkomunistička Stranka ljevice, osvojila je 43,7 posto glasova. Desna koalicija, međutim, neće moći oformiti većinsku vladu jer joj za to nedostaju dva mjesta u parlamentu.
No, ono što je odmah pobudilo optimizam kod analitičara zabrinutih da je u Europi pao i zadnji bastion istinske socijaldemokracije, činjenica je da ni jedna ni druga koalicija nisu htjele pregovarati s antiimigrantski raspoloženim Švedskim demokratima 31-godišnjeg Jimmieja Ǻkessona. “Više smo puta naglasili da nećemo upadati ni u kakvu trgovinu sa Švedskim demokratima”, rekao je medijima premijer Reinfeldt i odlučio se za formiranje manjinske vlade. “Nikada, nikada, ni pod kojim uvjetima nećemo se podčiniti Švedskim demokratima”, objavila je predsjednica socijaldemokrata Mona Sahlin, koja je sa 20 parlamentarnih fotelja Švedskih demokrata također mogla oformiti vladajuću koaliciju.
Konzervativci napustili konzervativizam
Švedski su demokrati tako postali vinovnici Pirove pobjede: doživjeli su izborni uspjeh i ušli u parlament, ali su ih sve vodeće političke stranke, švedska protestantska crkva, neki mediji te brojni građani (koji su dan nakon izbora izašli na ulice u znak protesta) odbacili kao svojevrsni eksces u zemlji koja se diči demokracijom, socijalnom državom i jednakošću građana. Iako su neki analitičari zabrinuti da će ovakva situacija Švedskim demokratima omogućiti jedinstvenu poziciju moći da budu jezičac na vagi koji će presuđivati u važnim pitanjima, poput azila, izbjeglica, integracije i građanskih prava, postizborni razgovori premijera Reinfeldta sa strankama opozicije sugeriraju da će dva vodeća bloka oko tih pitanja biti jedinstvena i tako nadjačati Švedske demokrate.
No, ipak ostaje činjenica da je nezanemarivih 330 tisuća švedskih građana glasalo za stranku krajnje desnice. Tu činjenicu teško uspijeva svariti i premijer Reinfeldt, koji je na konferenciji za novinare nakon izbora izjavio: “Nemoguće je da su svi ti ljudi ksenofobi. Vjerojatno se radi o ljudima koji su izgubili vjeru u način na koji se događa integracija u Švedskoj.”
Da su imigracija i integracija jedan od temeljnih razloga ovakvih rezultata izbora, slažu se i brojni analitičari, koji tvrde da su se velike stranke sustavno izbjegavale baviti tim pitanjima, bojeći se optužbi za populizam, ali i da će to ići na ruku Švedskim demokratima. Time su stvorile prazninu i stranci krajnje desnice omogućili da ta pitanja monopoliziraju, a socijalne probleme koji u Švedskoj postoje, povežu s imigracijom. Bivše vlade nisu se dovoljno sustavno bavile smanjenjem postojećih nejednakosti u društvu, a konzervativno-liberalna koalicija započela je proces postupne dezintegracije socijalne sigurnosti, poput rezova u zdravstvu i privatizacije javnih poduzeća. Stav je mnogih da su upravo socijaldemokrati za to pripremili teren konzervativcima, čime se djelomično objašnjava gubitak podrške među biračima iz radničke klase. No, socijaldemokrati su podbacili i među urbanom srednjom klasom, iako u kampanji nisu spominjali planove koji bi je mogli otuđiti, poput povećanja poreza.
S druge strane, Umjerena se stranka pod vodstvom Reinfeldta pomakla prema centru i okrenula pragmatičnoj politici i izgradnji konsenzusa, preuzevši socijaldemokratske teme do te mjere da je samu sebe opisivala kao “jedinu radničku stranku” u zemlji. Rainfeldta se, osim toga, percipira kao premijera koji se dobro nosi s ekonomskom krizom, unatoč visokoj stopi nezaposlenosti od osam posto, dok Mona Sahlin slovi za slabog vođu.
Kako za “Novosti” objašnjava Maciej Zaremba, novinar vodećeg švedskog dnevnika “Dagens Nyheter”, dio svog uspjeha Švedski demokrati duguju upravo političkim promjenama koje su se dogodile unutar postojećih vodećih stranaka, prije svega umjerenjaka i zelenih.
– Konzervativci su napustili vlastiti konzervativizam i pomakli se prema centru, ispraznivši prostor desnici. Istovremeno, Stranka zelenih odstupila je od svojega “ne” Europi, pa desničari i euroskeptici nisu imali drugog izbora nego glasati za krajnju desnicu. Uzrok uspjeha te stranke je i mješavina frustracija kod birača, od loše vođenih integracijskih procesa na jugu zemlje, preko arogancije vodećih stranaka koje nisu bile voljne slušati legitimne primjedbe o integraciji, pa do određene konfuzije o tome kako upravljati multikulturalnim društvom – kaže švedski novinar.
S obzirom na to da je Švedska u posljednja dva desetljeća doživjela značajan val useljavanja stranaca, zbunjenost oko pitanja što su to “švedske vrijednosti” čini se razumljivom. Naime, u prvoj polovici prošlog stoljeća ta je zemlja bila etnički homogena, a umjereno doseljavanje započelo je nakon Drugog svjetskog rata, dolaskom izbjeglica iz Skandinavije i baltičkih zemalja. Nastavljeno je planskim dovođenjem gastarbajtera iz Turske i bivše Jugoslavije te kasnijim dolaskom političkih izbjeglica iz Čilea, Iraka i Irana. Tijekom 1990-ih zemlju je zapljusnuo val izbjeglica iz Bosne, Kosova, Libanona i drugih ratnih područja, koje je ona otvorenih ruku primala, a nakon 2003. Švedska je primila i najviše iračkih izbjeglica od svih europskih država, pa ih danas ondje živi 117 tisuća. Danas 14 posto stanovništva čine imigranti, a procjenjuje se da u Švedskoj živi oko pola milijuna muslimana.
Tek privremeno stanje, a ne ksenofobija
Unatoč srdačnoj dobrodošlici, koja uključuje i velikodušnu socijalnu pomoć, švedske vlasti podbacile su kada je u pitanju zapošljavanje doseljenika, pa ih radi samo polovica. Uz to, imigranti su natprosječno zastupljeni u kriminalu, u gradovima postoji segregacija, infrastruktura je prenapregnuta, a vozila javnih službi povremeno su napadana zbog pretjerane demonstracije moći lokalnih vlasti. Sve to, u kombinaciji s ekonomskom krizom, iz koje se Švedska, doduše, uspješno izvlači, izbacilo je na površinu problem integracije, iako je generalna ocjena upućenih analitičara da Šveđani i nisu narod rasističkog instinkta. Tako i Maciej Zaremba smatra da je imigracija u Švedskoj ipak “priča o uspjehu, jer je ta zemlja bez većih konfrontacija u nekoliko desetljeća od etnički homogene države postala multikulturno društvo”. Naš sugovornik, i sam doseljenik iz Poljske, smatra da izborni uspjeh Švedskih demokrata nije izraz zabrinjavajućeg porasta ksenofobije, već privremeno stanje koje neće eskalirati.
– Skromnost, samokontrola, umjerenost, pragmatizam i razumnost temeljne su vrijednosti švedske samoidentifikacije. Ekstremizam se ne uklapa, bučni političari se ne uklapaju, konflikt se ne uklapa. Zamisao Švedskih demokrata je podijeliti društvo u antagonističke skupine, no kod većine Šveđana, po mome mišljenju, takva perspektiva stvara nelagodu – zaključuje Maciej Zaremba.
Uspon Švedskih demokrata
Primarni cilj Švedskih demokrata je smanjiti broj imigranata za 90 posto, što bi navodno proračunu uštedjelo deset milijardi eura godišnje. Stranka je osnovana 1988, a tada su joj publika bili samo neonacisti i skinheadsi. Danas promovira viziju društvenog konzervativizma i etničke homogenosti, uz povratak “netaknutom” sustavu socijalne države, čime se objašnjava njihova privlačnost biračima i desnice i ljevice. Početkom 1990-ih stranka je imigrante počela opisivati kao teret socijalnom sustavu i ljude sklone kriminalu, a religijski aspekt nije bio naročito spominjan. Nakon 11. rujna 2001. i dolaska izbjeglica s Bliskog istoka, muslimane počinju opisivati kao kulturološki problematične ljude čiji se “srednjovjekovni” svjetonazor ne uklapa u modernu Švedsku. Danas njihov vođa Jimmie Ǻkesson islam opisuje kao “najveću prijetnju Švedskoj od Drugog svjetskog rata”. Najveći uspjeh doživjeli su na gusto naseljenom ruralnom jugu zemlje, među mlađim muškarcima radničke klase, a u velikim gradovima – uz iznimku Malmöa, gdje živi velik broj imigranata – nisu prešli izborni prag od četiri posto.