Bavljenje marksizmom danas nije pitanje vjernosti nego povijesna zadaća
Marksizam u suvremenom teorijskom polju predstavlja svojevrstan izniman slučaj – istovremeno je prilično marginalan (unutar ekonomske discipline svrstava se među heterodoksne teorije sa malo utjecaja na “mainstream“ ekonomske znanosti ali je, istovremeno, jedna od najživljih alternativnih ekonomskih teorija, sa ogromnom aktualnom produkcijom; unutar sociologije, historiografije i antropologije marksizam drži, iako umjeren, konstantan utjecaj i povremene referencije na 18. brumaire[1] ili Engelsova istraživanja položaja radničke klase u Engleskoj[2] ili izvora porodice, privatnog vlasništva i države[3] stvar su osnovnog humanističkog Bildunga; marksističke referencije pojavljuju se i u suvremenim kulturnim studijima i literarnoj teoriji – uz, naravno, protokolarno distanciranje od “dogmatizma“ i “ekonomskog determinizma“ -, i, određeni utjecaj marksizma može se detektirati čak u lingvistici)[4]. On je jedina klasična društvena teorija iz 19. stoljeća koja je još uvijek važeća i teorijski produktivna (dok se recimo Comte, Durkheim, Adam Smith i ostali klasici društvene teorije iz 19. stoljeća tretiraju baš kao klasici, kao važan, ali danas teorijski irelevantan povijesni kuriozitet). Duge i intenzivne borbe i polemike unutar polja društvenih znanosti i humanistike uspjele su marksizam donekle marginalizirati (ili čak, kao u slučaju ekonomike, izolirati), ali je on istovremeno otporan na pokušaje potpunog nadilaženja i uporno se nastavlja vraćati kao loša savjest lingvističkog formalizma, historiografskog pozitivizma, kulturnostudijske i literarnoteorijske fiksacije na diskurse i narative itd.
Ukratko: unutar akademskog (ili, šire, teorijskog) polja marksizam funkcionira kao podsjetnik na danas već zaboravljeni projekt totalne društvene teorije (koji je propao na prijelomu iz 19. u 20. stoljeće sa striktnom disciplinarnom podjelom društvenih znanosti), koja je sposobna analizirati i objasniti suvremeno kapitalističko društvo u cjelini. I to kao eksplicitno kritička i politički angažirana protuteža mainstream ekonomici, koja uzima model slobodnog tržišta kao neupitan osnovni aksiom, sociologiji koja je sposobna dosta precizno opisati suvremeno društvo, ali ne i njegovu povijesnu dinamiku i kontradikcije koje ono sadrži, teoriji umjetnosti koja zaboravlja na ekonomsku uvjetovanost umjetničke ili “imaterijalne“ produkcije … I suvremene kritike marksizma formiraju se kao kritike ovih dviju osnovnih karakteristika marksizma, teorijskog “holizma“, koji je često kritiziran kao redukcionistički, i političkog angažmana, koji se često odbacuje kao dogmatizam. S druge strane se teorije koje nemaju problema sa uključivanjem kompleksnosti i tijesne međusobne povezanosti svih društvenih instancija u kapitalizmu u svoja istraživanja i koje ne pristaju na iluziju “value-free“, neutralne i čiste akademske znanosti, stalno vraćaju k i posuđuju od marksizma. Što ukazuje na to, da marksizam – “for good or for worse“ – još nema adekvatnog teorijskog nasljednika, u smislu (ljevičarskog) političkog angažmana u polju teorije i kritike kapitalizma. Tako da još uvijek, unatoč svojoj, za strukturu teorijskog polja u kojem teorije relativno brzo smjenjuju jedna drugu (sa iznimkom filozofije, koja, kako kaže Althusser za ideologiju,[5] nema povijesti i svi klasici su stalno jednako aktualni), neobičnoj i već poštovanja dostojnoj starosti, predstavlja osnovnu referentnu točku suvremenog teorijskog antikapitalizma.
Iako postoje eksplicitno politički angažirane teorije, koje se klone marksizma i odbacuju ga (recimo Rancière i Badiou), to ne postižu sa formacijom nove, bolje i usavršene antikapitalističke teorije, odnosno preciznije i relevantnije kritičke analize kapitalizma, nego sa simptomatičkim promjenama terena borbe i drukčijim definicijama neprijatelja. Rancière tako kao neprijatelja ne definira eksploataciju kroz nadničarski rad, nego administrativnu podjelu mjesta u društvu (policija), kojoj suprotstavlja politiku teatralnog uzimanja glasa onih, kojima je to pravo u suvremenom društvu uskraćeno,[6] dok Badiou kao neprijatelja definira državu i parlamentarnu demokraciju (zbog njihove filozofske neodrživosti – parlamentarizam pretpostavlja vladavinu mnijenja, a država ontološko zlo), a borbu protiv njih kao iznenadnu i ničim (ponajmanje povijesnim analizama, postojećim odnosima moći i dugoročnim strategijskim planom) uvjetovanu erupciju revolucionarne subjektivnosti.[7]
“For good and for worse“, jer, da zlobno parafraziram prvu rečenicu Deleuzovih i Guattarijevih Postulata lingvistike, marksizam je napravio i mnogo štete: [8]
– često je rezultirao u tehnološkom optimizmu “razvoja proizvodnih snaga“ i iz toga proizlazećim katastrofalnim političkim greškama;
– ili u eurocentričnom i mačističkom kultu bijelog muškog industrijskog radnika, koji je sprječavao i kočio produktivnu sintezu antikolonijalističkih i feminističkih teorija sa osnovnom marksističkom teorijom (još danas su marksistički skupovi često “sausage party“ starijih bijelih bradatih profesora);
– u opsesivnom provjeravanju odgovaranja novijih teorija kanonskim tekstovima (umjesto predmetu istraživanja i teorijskoj konzistenciji, iako ona možda odmiče od radova klasika), zbog čega je marksizam u mnogim slučajevima djelovao arhaično i hermetično;
– i u sklonosti sektašenju i beskonačnim i napornim polemikama oko minijaturnih tehničkih teorijskih detalja, koje su redistribuirale (i još uvijek redistribuiraju) vrijeme i energiju od kritičke analize kapitalizma i borbe protiv buržoaskih ideologija ka sitničavim prepirkama i spletkarenju unutar marksističkih krugova.
Kreativni cyborg pretpostavlja radnika u sweatshopu
Danas se može tehnološki optimizam naći u radu Negrija i Hardta, po kojima je razvoj proizvodnih snaga doveo do primata “imaterijalnog rada“, koji je navodno, zbog svoje imanentne nekvantifikabilnosti (što znači da ga se ne može izmjeriti, standardizirati i podijeliti na jedinice apstraktnog vremena, što tradicionalno predstavlja osnovu supsumpcije rada pod kapital i ekstrakcije viška vrijednosti iz njega) doveo do krize i raspada zakona vrijednosti (po toj teoriji apstraktni rad, mjeren u jedinicama apstraktnog vremena, ne predstavlja više osnove proizvodnje vrijednosti). Posljedično, eksploatacija rada ne vrši se više na ekonomski način (Marxovom “tihom prisilom tržišnih odnosa“), nego sve nasilnijom političkom komandom kapitala nad multitudom autonomno proizvodećih imaterijalnih radnika, koja već predstavlja komunistički način organizacije proizvodnje. Teza Negrija i Hardta predstavlja naivno teleološko čitanje određenih Marxovih fragmenata (prije svega, fragmenta o strojevima iz Grundrisse), po kojima će razvoj proizvodnih snaga sam po sebi dovesti do komunizma i sloma kapitalističkog proizvodnog načina – potrebna je samo još posljednja gesta, posljednji “događaj“, koji će osloboditi već komunističku multitudu vanjskog (jer je “imaterijalni“ rad autonoman i ne zavisi više, kao klasični industrijski ili “fordistički“ rad, od kapitalističke organizacije radnog procesa) nadzora i komande.[9]
Teorija imaterijalnog rada i prijedlozi političkih strategija, koji iz nje proizlaze, bili su predmet brojnih kritika, od kojih su najrelevantnije i najinteligentnije došle od teoretičara i teoretičarki unutar marksističkog polja. Silvia Federici tako kritizira egzaltirani politički status “imaterijalnih“ odnosno “kognitivnih“ radnika kao avangarde suvremene radničke klase, dok ogromna većina svjetskih radnika i radnica još uvijek radi pod klasičnim kapitalističkim uvjetima i strogom vremenskom disciplinom. Egzaltacija malobrojnih kreativaca i intelektualaca, koju predlažu Hardt i Negri, kao prvo sprječava efektivnu izgradnju globalne radničke solidarnosti i uspostavlja hijerarhijske odnose unutar globalne radničke klase i, kao drugo, pravi mase “običnih“ radnika i radnica nevidljivima u futurističkom deliriju koji nije daleko od uznesenih kapitalističkih priča o prevladi “knowledge-based economy“ i “kognitivnog kapitalizma“, u kojima mračna realnost sweatshopova, industrijskog crnčenja i ubitačne kancelarijske alijenacije ostaju netematizirani i neproblematizirani.[10] Kapitalizam je uvijek dopuštao relativnu slobodu svojim kreativcima i profesorima – ali to još nikad u njegovoj povijesti nije dovelo do komunizma i do smanjenja razine eksploatacije ostalih radnika.
George Caffentzis tu kritiku još zaoštrava i precizira – polazeći od detaljne i sistematske studije Marxove teorije strojeva i mehanizacije proizvodnje iz prve sveske Kapitala, pokazuje da jednačenje, odnosno uspostavljanje globalnog prosječnog stupnja profita u okvirima kapitalističkog proizvodnog načina nužno podrazumijeva da se, sukladno sa tehnološkim razvojem u centru, periferija u istoj mjeri aktivno ne-razvija (ili, kako je to nazvao A. G. Frank,[11] radi se o “development of underdevelopment“). Pošto strojevi (unatoč perzistentnim buržoaskim fantazijama o suprotnom) ne proizvode nove vrijednosti, tehnološke revolucije donose padanje viška vrijednosti i time profita u sve više mehaniziranim i automatiziranim industrijskim panogama u centru, zbog čega se vrši sve veći pritisak na ekstrakciju viška vrijednosti iz periferije – pomoću globalnog kreditnog sustava, “structural adjustments“ i međunarodnih financijskih institucija poput WB, WTO i IMF – i prijenosa tog viška u niže-profitno područje centra. Znači, svaki kreativni “cyborg“ u centru nužno pretpostavlja radnika u sweatshopu na periferiji, i intenzivnija eksploatacija trećeg svijeta od početka osamdesetih (u kontekstu globalne neoliberalne kontrarevolucije) je uvjet mogućnosti veće autonomije i slobode kreativaca i kognitivaca u centru.[12]
David Harvie i Massimo de Angelis dodatno, na primjeru recentnih procesa kvantifikacije i standardizacije akademskog rada, pokazuju da ne postoji ništa imanentno nekvantifikabilno u “imaterijalnom radu“, da kapitalu ne nedostaje ideja i sredstava za njegovu kvantifikaciju i da je “kognitivni“ rad daleko od toga da predstavlja fatalnu iznimku ili granicu zakona vrijednosti, koja će ga srušiti. Radi se jednostavno o područjima, koja su do nedavno bila izuzeta od zakona vrijednosti i kapitalističkih radnih odnosa, te koja isti danas ubrzano i sa velikom mjerom kreativnosti i odlučnosti u namjeri da se kvantificiraju i navodno nekvantifikabilni oblici rada – koloniziraju.[13]
Mačizam i eurocentrizam
Govorimo li o drugoj tradicionalnoj slabosti marksizma, tj. o mačizmu i eurocentrizmu, možemo vidjeti da je i taj aspekt podvrgnut snažnoj i konstruktivnoj kritici unutar marksističkog polja (uz sve slabosti i teorijske i političke promašaje, koji su dio povijesti marksizma, on je uspio očuvati i plemenitu tradiciju samokritike). Marksističke feministice na socijalističkom istoku (u lokalnom kontekstu Vida Tomšič[14] i druge AFŽ-ovke) i na kapitalističkom zapadu (Selma James i Maria Rosa Dalla Costa)[15] su poslije drugog svjetskog rata skrenule pažnju na rad koji je potreban za reprodukciju radne snage, a s kojim se sam Marx i kasniji marksisti nisu previše bavili. Riječ je o radu koji je u kapitalizmu tradicionalno rezerviran za žene: o odgoju djece, pripremi hrane i brizi za domaćinstvo. Time se povećala teorijska i politička senzibilnost za rodnu podjelu rada u kapitalizmu te za aspekt reprodukcije radne snage i probleme vezane uz nju, umjesto prijašnje ekskluzivne fiksacije na aspekt produkcije. Već spomenuta Silvia Federici problematiku odnosa produkcija – reprodukcija u kapitalizmu povezuje sa povijesnim istraživanjem procesa prvobitne akumulacije, u kojem veliku ulogu igra i od Marxa, Dobba i drugih istraživača prvobitne akumulacije potpuno previđen proces lova na vještice. Kako privatizacija zemlje (“enclosure of commons“) i uvođenje industrijskog načina organizacije radnog procesa oslobađa bivše muške poljoprivredne radnike kontrole nad radnim procesom, oruđem i produktima rada, te uništava mogućnost samodostatne proizvodnje, natjeravši ih da postanu slobodni prodavači svoje radne snage (jedine stvari, koje vlasnici još jesu i nad kojom još imaju kontrolu), tako lov na vještice oslobađa žene od kontrole nad reprodukcijom, tradicionalnim oblicima i načinima kontracepcije, abortusa i liječenja, uništivši oblike ženske socijalizacije i solidarnosti poput festivala i plesova. Proces prvobitne akumulacije, koji muškarce zatvara u tvornice, žene zatvara u kuće. Oslobađa ih javnih društvenih funkcija i pretvara u strojeve za rađanje i odgoj djece, te spremanje hrane za muške radnike.[16]
Istovremeno reaktualizacija koncepta prvobitne akumulacije, koji kod samog Marxa u Kapitalu zauzima prilično marginalno mjesto na kraju prve sveske[17] (Harvey to objašnjava političkim prioritetom kritike već uspostavljenog, razvijenog kapitalizma i logičke analize liberalnih teorija, koja bi ukazala na njihovu pogrešnost, što je Marxu u vrijeme pisanja Kapitala bilo važnije od denuncijacije brutalnosti i nasilja tajne povijesti prvobitne akumulacije),[18] omogućava i (samo)kritiku učestalog marksističkog eurocentrizma. David Harvey tako u The new imperialism, pozivajući se na Rosu Luxemburg i njenu teoriju akumulacije kapitala, u istraživanju suvremenih formi imperijalizma nailazi na perzistentnost procesa prvobitne akumulacije u trećem svijetu (gdje se, posebno u Indiji i Africi, dešavaju privatizacije zemlje i prirodnih izvora, koje su po svim karakteristikama slične engleskim enclosures).[19] Prvobitna akumulacija nije samo povijesni proces, koji postavlja socijalne i ekonomske uvjete za razvoj kapitalizma (kao što je to bila za mnoge marksiste, među ostalima i za Lenjina), nego je stalna pratiteljica rutinske, obične akumulacije kapitala – Harvey ukazuje i na ponavljanje procesa prvobitne akumulacije u centru, gdje se on sastoji od privatizacije zdravstva, školstva i drugih nekad javnih institucija, koje su u doba neoliberalizma sve više supsumirane pod kapital. Zbog toga Harvey preimenuje koncept prvobitne akumulacije u akumulaciju pomoću razvlaštenja (u originalu: “accumulation by dispossesion“), te time naglašava važnost privatizacije kao osnovne komponente prvobitne akumulacije i njenu povijesnu kontinuiranost, koju nazivanje prvobitna donekle zamagljuje.[20]
Kritika buržoaske društvene teorije kao cjeline
Dosadašnji pregled stanja suvremenog marksizma i načina na koji se on bori protiv svojih tradicionalnih slabosti pokazuje da je marksizam danas najproduktivniji kad se bavi marginalnim mjestima i omaškama u klasičnoj marksističkoj teoriji. Najinspirativniji i najproduktivniji recentni marksistički radovi bave se teorijom reprodukcije i rodne podjele rada u kapitalizmu (Federici),[21] aktualizacijom koncepta prvobitne akumulacije (Harvey,[22] de Angelis,[23] Perelman),[24] produkcijom nove marksističke teorije strojeva i mašinerije, koja uključuje i razvoj elektronske informacijsko-komunikacijske tehnologije (Caffentzis),[25] preradom teorije produktivnog i neproduktivnog rada, koja uzima u obzir promjene u javnom sektoru, posebno reorganizaciju univerziteta i proces realne supsumpcije “kognitivne“ produkcije (Angelis i Harvie)[26], te razvojem teorija financializacije, rastuće važnosti financijskih institucija i procesa u suvremenom kapitalizmu, tj. dvostrukom eksploatacijom kroz rad i kroz zaduživanje, što su sve procesi, koji su kod Marxa i klasičnog ranog marksizma nedostatno analizirani (Lapavitsas,[27] Fine,[28] Henwood,[29] Gowan).[30] Moglo bi se reći, u donekle althusserijanskom duhu, da su sam Marxov opus i klasični marksizam puni omašaka, ispusta, previda i tišina[31] – ali da je rad na tim rupama daleko produktivniji i da proizvodi lucidnije i akutnije analize sadašnjice, te je i mnogo relevantniji za aktualne antikapitalističke borbe, od teorija i ideologija koje odbacuju cjelokupni marksizam kao takav.
Treća tradicionalna slabost marksizma, koja je jako nervirala i Foucaulta,[32] je obuzetost provjeravanjem vjernosti suvremenih teorija koje pretendiraju na status marksizma kanonskim tekstovima marksizma ili marksizma-lenjinizma. Ta pojava danas doduše više nije toliko učestala i prisutna kao u prošlosti, kad je marksizam predstavljao državne ideologije istočnoeuropskih socijalizama i partijske ideologije na zapadu. To je pretpostavljalo i određenu rigidnost marksizma kao službene državne i/ili partijske doktrine, koja je mnoge ljevičarske intelektualce (poput Foucaulta, koji nije izniman slučaj, proces demarksifikacije bio je u sedamdesetima u Francuskoj prilično drastičan)[33] djelomično ili u cjelini odvrnula od marksizma. Sa druge strane, reakcije na partijski dogmatizam mogle su biti i izuzetno kreativne, kao u slučaju talijanske autonomističke ili operaističke škole, koja se uspostavila u opoziciji spram talijanske komunističke partije i njene službene marksističke doktrine, a da nije napustila sam teren marksizma. Slično se danas dešava u Kini, gdje je reakcija na revizionistički postmarksizam komunističke partije novo i aktualno čitanje Marxa od strane kineske nove ljevice (Minqi Li,[34] Wang Hui).[35] U svakom slučaju, slom istočnoeuropskih realsocijalizama i raspad ili politička marginalizacija komunističkih partija na zapadu Evrope teško da je naštetio marksističkoj teorijskoj produkciji, jer, ruku na srce, marksizam kao partijska/državna doktrina rijetko je proizveo teorijski višak. Ali, postoji i drugi, mnogo važniji i mnogo manje istraženi aspekt u marksističkim krugovima stalno prisutnih (iako različito snažnih) poriva za provjeravanjem vjernosti marksizma kanonskim tekstovima i emfatične borbe protiv različitih revizionizma. Naime, dok “liberal arts“ nemaju problema sa redovitim smjenama paradigma i rijetko osjećaju nostalgiju za vlastitim klasicima (kojima se bave isključivo specijalizirane poddiscipline za povijest ekonomije, sociologije itd.), marksizam se stalno vraća na svoje početke i kritizira te sprječava pokušaje vlastite revizije.
Bez obzira na to koliko su borbe protiv revizionizma i za povratak klasicima teorijski produktivne i politički efikasne (to zavisi od slučaja do slučaja – kad se radi o tehnološkom optimizmu i slavljenju emancipatornih potencijala “imaterijalnog“ rada, “reality check“ u smislu ponovnog čitanja klasične Marxove teorije vrijednosti i funkcije mašinerije u kapitalističkom sustavu može biti korisno, dok nasuprot tome, insistiranje na eurocentrizmu klasika može sputavati produktivnu aktualizaciju koncepta prvobitne akumulacije i političkih potencijala istog u organizaciji borbe za zemlju na periferiji i protiv privatizacije javnog sektora u centru) one ostaju nužan i nezaobilazan dio marksističkog projekta zbog specifičnog položaja marksizma unutar teorijskog polja, koji je kvalitativno drukčiji od položaja teorija poput sociološkog funkcionalizma, ekonomskog marginalizma, psihološkog behaviorizma itd. Marksizam se konstituira kao kritika buržoaske društvene teorije kao cjeline, kao kritika teorije društvenog ugovora, građanske pravne teorije, liberalne ekonomske teorije, teleološke buržoaske historiografije itd., znači u odnosu na kompletnu buržoasku društvenu teoriju. Tako radikalan čin potrebno je konstantno obnavljati jer buržoasko teorijsko polje stalno teži ka asimilaciji i pacifikaciji vlastitih kritika. Dakle borba protiv revizionizma opravdana je kad nastupa kao kritika popuštanja pred i ustupanja terena liberalnim teorijama – dok je teorijski i politički kontraproduktivna kad nastupa kao purističko očuvanje originalne teorije pred njenim nužnim aktualizacijama. Vraćanje na početak i senzibilnost za vlastitu teorijsku prošlost nužni su da se sačuva svijest o prijelomnosti originalne Marxove kritike, ali samo utoliko, ukoliko se taj proces nastavlja i danas u odnosu na stanje današnje kompletne liberalne društvene teorije i na suvremeni oblik kapitalizma.
Konstantna kritička sjenka kapitalizma
I danas su sektaške borbe oko toga – sad prelazim na četvrtu i posljednju tradicionalnu slabost marksizma – tko je više puta pročitao i tko je bolje, odnosno »pravilno«, razumio klasike jednako dosadne i bezvezne kao i uvijek, dok su istovremeno ponovna čitanja i promišljanja klasika nužna u projektu aktualizacije današnjeg marksizma kao one teorije, koja će u odnosu na neoliberalne teorije i neoliberalni kapitalizam predstavljati ono, što je originalna Marxova teorija predstavljala u odnosu na liberalne teorije i klasični liberalni kapitalizam 19. stoljeća. U tom smislu, prisutnost marksističke teorije u teorijskom polju i njen teorijski i politički značaj zavise od povijesne dinamike kapitalizma i uvijek konkretnih socio-ekonomskih uvjeta. Dok je u šezdesetima, za vrijeme stabilne i organizirane faze razvoja kapitalizma, koja je uključivala (gotovo) punu zaposlenost i visoku razinu socijalne sigurnosti – što je na ljevici istovremeno izazvalo sumnju u važnost borbe protiv ekonomske eksploatacije i osnovnog marksističkog koncepta klasne borbe (koji se u povijesnom kontekstu socijalne države povlači u pozadinu, dok u prvi plan dolaze problematike poput potrošačke alijenacije, medijskog spektakla, rigidnog administrativnog društvenog upravljanja i sl.) i određenu rezignaciju, u vidu političkih izgleda borbe protiv kapitalizma, koji je uspio pacificirati proletarijat visokim nadnicama, ukinuti krize i u jednom momentu izgledati vječan i nepobjediv (Frankfurtska škola) -, marksizam donekle pao u nemilost i u sedamdesetima bio zamijenjen poststrukturalističkim teorijama diskurzivnih konstrukcija (kao potrage za ne-ekonomskim, simboličkim, jezičnim i kulturnim načinom borbe protiv kapitalizma), teorijama i politikama identiteta (kao potrage za novim revolucionarnim subjektom, koji će smijeniti proletarijat) i radikalnim voluntarizmom (kao načinom borbe protiv totalnog kapitalističkog sustava, koji više ne poznaje kriza i sličnih “objektivno revolucionarnih situacija“, činovima spektakularnog nasilja – francuski maoizam, njemački i talijanski ljevičarski “terorizam“).
Poslije mračnih osamdesetih, razdoblja neoliberalne kontrarevolucije i propasti realsocijalizma, u devedesetima je uslijedila renesansa zapadne ljevice, u obliku antiglobalističkog pokreta, koji je, unatoč elementima negrijanskog misticizma i anarhističkog folklora, predstavljao iznimno politički i teorijski kreativnu internacionalnu opoziciju neoliberalnom kapitalizmu. Upravo unutar protesta i borbi protiv procesa neoliberalne prvobitne akumulacije, provođene od WB, WTO i IMF na globalnom jugu i sjeveru, pojavile su se i gore spomenute aktualizacije marksizma. Marksistička kritika bila je neophodna i u borbi protiv tehnološkog determinizma teorija “informacijskog doba“, koje su u mainstream sociologiji prevladavale od sredine sedamdesetih do sredine devedesetih (tu mislim na teorije Baumana,[36] Giddensa,[37] Castellsa,[38] Becka,[39] Rifkina[40] i dr. proroka kraja klasičnog kapitalizma, klasne borbe, rada, proletarijata, te nastupa epohalno novog razdoblja postmodernog informacijskog društva). Ako su polemike unutar antiglobalističkog pokreta bile važne za aktualizaciju koncepta i novo preispitivanje uloge tajne povijesti prvobitne akumulacije u globalnoj raspodjeli rada i profita, za definiranje onoga što je “neo“ u neoliberalizmu[41] i adekvatne, aktualne i politički efikasne kritike istog, kritike su teorija “informacijskog društva“ i kraja klasne borbe (Doogan,[42] Henwood,[43] Wood[44]) bile oblici korisnog i nužnog aspekta borbe protiv revizionizma nekadašnjih marksista i ljevičara, koji su nasjeli na liberalne bajke i, Marxovim riječima, djetinjaste fantazije. Danas se, u povijesnoj situaciji globalne ekonomske krize i depresije, marksizam ponovno javlja, ovaj put kao kritička analiza financijalizacije i financijskog oblika kapitalističke dominacije, kako nad svakodnevnim životom radnika, tako i u internacionalnoj organizaciji svjetskog kapitalističkog sistema.
Dakle, marksizam predstavlja konstantnu kritičku sjenku kapitalizma i dobiva na važnosti svaki put kad kapitalizam pokaže zube i svaki put kad zapadne u krizu. Otpornost marksizma na smjene intelektualnih moda (kako u liberalnim teorijama, tako i u ljevičarskim, povijest kojih nije imuna na bizarne epizode poput aktualnog proglašavanja ideje komunizma) crpi svoju snagu iz otpornosti, iznimne elastičnosti i prilagodljivosti kapitalizma samog, koji zahtjeva konstantnu invenciju novih oblika antikapitalističke teorijske kritike i političke borbe. U tom smislu marksizam je danas, više nego korpus prašnjavih tekstova iz 19. stoljeća i arhiva realsocijalizma, “krovni pojam“ (umbrella term) za teoriju, koja se postavlja protiv današnjeg neoliberalizma na isti način kao što se Marx postavljao protiv klasičnog liberalizma – i koja antikapitalističku borbu shvaća ozbiljno.
[1] Karl Marx, »Osemnajsti brumaire Ludvika Bonaparta«, u: MEID III., Cankarjeva založba, Ljubljana, 1967, str. 447-575. Usporedi, Karl Marx, »Osamnaesti brumaire Louisa Bonapartea«, u: Glavni radovi Marxa i Engelsa, Stvarnost, Zagreb 1979.
[2] Friedrich Engels, »Položaj delavskega razreda v Angliji«, u: MEID I., Cankarjeva založba, Ljubljana, 1969, str. 535-890. Na hrvatskom jeziku, Friedrich Engels, »položaj radničke klase u Engleskoj«, Kultura, Zagreb 1952.
[3] Friedrich Engels, »Izvor družine, privatne lastnine in države«, u: MEID V., Cankarjeva založba, Ljubljana, 1975, str. 201-399. Vidi i, Friedrich Engels, »Porijeklo porodice, privatnog vlasništva i države«, u: Glavi radovi Marxa i Engelsa, Stvarnost, Zagreb 1979.
[4] Jean-Jacques Lecercle, A Marxist philosophy of language, Historical materialism, Leiden i Boston, 2006.
[5] Louis Althusser, »Ideologija in ideološki aparati države«, u: Izbrani spisi, /*cf., Ljubljana, 2000, str. 84-87. Prijevod (nepotpuni) na hrvatskom jeziku, Louis Althusser, »Ideologija i ideološki aparati države«, u zborniku: Proturječja suvremenog obrazovanja, Radna zajednica republičke konferencije SSO, Zagreb 1986.
[6] Jacques Ranciere, Nerazumevanje, ZRC, Ljubljana, 2005.
[7] Alain Badiou, »Ideja komunizma«, Filozofski vestnik, g. 30, br. 3, 2009, str. 7-20. Vidi i, Alen Badju, tekst iz »Komunističke hipoteze«, Edicija Jugoslavija, Beograd 2009.
[8] Gilles Deleuze i Felix Guattari, A thousand plateaus, Continuum, London i New York, 2004, str. 83.
[9] Antonio Negri i Michael Hardt, Imperij, Študentska založba, Ljubljana, 2003; Antonio Negri i Michael Hardt, Multituda, Študentska založba, Ljubljana, 2005. Usporedi, Antonio Negri i Michael Hardt, Imperij, Arkzin i Multimedijalni institut, Zagreb 2003., te, Antonio Negri i Michael Hardt, Mnoštvo, Multimedijalni institut, Zagreb 2010.
[10] Silvia Federici, »Precarious labor: A feminist viewpoint.«
http://auto_sol.tao.ca/node/3074, oš dvije važne opće kritike koncepta imaterijalnog rada i njegovih političkih konzekvencija su: Steve Wright, »Reality check: Are we living in an immaterial world?«
http://www.16beavergroup.org/mtarchive/archives/001769.php; i
David Camfield,»The multitude and the kangaroo«, Historical materialism, br. 15, 2007, str. 21-52.
[11] Andre Gunder Frank, »The development of underdevelopment«, Monthly review, br. 18, 1966.
[12] George Caffentzis, »Why machines cannot create value; or, Marx’s theory of machines«, u: Jim Davis, Thomas A. Hirschl i Michael Stack, Cutting edge: Technology, information capitalism and social revolution, Verso, London i New York, 1997; George Caffentzis, »Crystals and analytic engines: Historical and conceptual preliminaries to a new theory of machines«, Ephemera, g. 7, br. 1, 2007, str. 24-45.
[13] Massimo de Angelis i David Harvie, »Cognitive capitalism and the rat race: How capital measures ideas and affects in UK higher education.«
https://lra.le.ac.uk/handle/2381/2680
U lokalnom kontekstu marksist Boris Majer već je 1987e kritizirao naivni tehnološki optimizam desničarskog proroka informacijskog društva filozofa Ive Urbančiča, koji je u tekstu, objavljenom u centralnom glasilu slovenskog civilnog društva iz osamdesetih Novoj reviji, najavio dolazak beskonfliktnog informacijskog društva, kojem stoji na putu samo arhaički i voljom za moć zaluđeni savez komunista. Majerova poanta je da je smjer, u kojem će društvo povesti određena tehnološka promjena, političko pitanje a ne stvar automatskog tehnološkog progresa. Demokratski samoupravni socijalizam je, po Majeru, uvjet toga, da će informacijska revolucija ići u smjeru povećanja čovjekove slobode (a ne zaoštravanja kapitalističke eksploatacije i većanja intenzivnosti radne kontrole te kapitalističkog nadzora nad radnim procesom i, konzekventno, alijenacije radnika – što je i bio povijesni rezultat informacijske revolucije u kapitalističkim uvjetima), dok je informacijsko-kibernetska revolucija istovremeno uvjet demokratske koordinacije kompleksnih ekonomskih procesa i odnosa i otvara mogućnost prevazilaženja centralno upravljane planske ekonomije. (Boris Majer, »Ob filozofsko-političnih tezah v Novi reviji«, Komunist, Ljubljana, 1987) Slična je bila i poanta eksperimenta sa kibernetskim sustavom ekonomskog upravljanja Cybersyn u Čilu u Allendeovo doba. Sa dolaskom informacijsko-kibernetske revolucije se pitanja plana, tržišta i socijalističkog samoupravljanja postavljaju na novo i što je u kapitalizmu instrument discipliniranja radnika u socijalizmu može biti instrument demokratske radničke kontrole nad proizvodnim procesom. (Eden Medina, »Designing freedom, regulating a nation: Socialist cybernetics in Allende’s Chile«, Journal of Latin American studies, br. 38, 2006, str. 571-606) Vidi i Nights of labor, »State or market? What links Red star, Cybersyn and flower market?«
http://nightsoflabour.wordpress.com/2010/07/01/state-or-market-what-links-red-star-cybersyn-and-flower-market/
[14] Vida Tomšič, Ženska, delo, družina, družba, Komunist, Ljubljana, 1976.
[15] Selma James i Mariarosa Dalla Costa, The power of women and the subversion of the community, The falling wall press, Bristol, 1972
[16] Silvia Federici, Caliban and the witch, Autonomedia, New York, 2004.
[17] Karl Marx, Kapital I., Cankarjeva Založba, Ljubljana, 1961, str. 804-860., Vidi i prijevod, Karl Marx, Kapital I, Kultura , Zagreb 1947.
[18] David Harvey, A companion to Marx’s Capital, Verso, London i New York, 2010, str. 289-313.
[19] Midnight notes, The new enclosures.
http://www.midnightnotes.org/newenclos.html
[20] David Harvey, The new imperialism, Oxford university press, Oxford, 2003, str. 137-183.
[21] Ibid.
[22] Ibid.
[23] Massimo de Angelis, »Marx and primitive accumulation: The continuous character of capital’s ‘enclosures’«, The commoner, br. 2, 2001, str. 1-22.
[24] Michael Perelman, The invention of capitalism, Duke university press, Durham i London, 2000.
[25] Ibid.
[26] Ibid.
[27] Costas Lapavitsas, »Financialisation, or the search for profits in the sphere of circulation«, Reseach on money and finance, discussion paper nr. 10, SOAS, London, 2009.
[28] Ben Fine, »Financialisation, the value of labour power, the degree of separation, and exploitation by banking«, Summer seminar series, 30. april 2009.
[29] Doug Henwood, Wall Street, Verso, London i New York, 1998.
[30] Peter Gowan, »Crisis in the heartland«, New left review, br. 55, 2009, str. 5-29.
[31] Louis Althusser i Etienne Balibar, Reading Capital, Verso, London i New York, 2006., U prijevodu na hrvatski, Louis Althusser i Etienne Balibar, Kako čitati Kapital, Centar za kulturnu djelatnost SSO, Zagreb 1975.
[32] Michel Foucault, The birth of biopolitcs, Basingstoke i New York, Palgrave MacMilllan, 2008, str. 93-94.
[33] Perry Anderson, In the tracks of historical materialism. Chicago university press, Chicago, 1984.
[34] Minqi Li, Vzpon Kitajske in propad kapitalističnega gospodarskega sveta, Sophia, Ljubljana, 2010; vidi i moju popratnu riječ »Odgovornost intelektualcev globalnega Vzhoda«, str. 215-227. Također, Minqi Li, »Uspon Kine i slom svjetske kapitalističke ekonomije«, u Up & Underground, br. 15-16, Zagreb 2009.
[35] Wang Hui, »Depolitizirana politika, različite komponente hegemonije i sumrak šezdesetih«, Up & underground, br. 15-16, Zagreb 2009, str. 193-209.
[36] Zygmunt Bauman, Tekoča moderna, /*cf., Ljubljana, 2002.
[37] Anthony Giddens, Tretja pot, Orbis, Ljubljana, 2000., Usporedi, Anthony Gidddens, Treći put, Politička kultura, Zagreb 1999.
[38] Manuel Castells, The theory of the network society, Polity, Cambridge i Malden, 2007. Prijevod na hrvatskl, Manuel Castells, Uspon umreženog društva, Golden marketing, Zagreb 2000.
[39] Ulrich Beck, Družba tveganja, Krtina, Ljubljana, 2001. Vidi i prijevod na srpski, Ulrich Beck, Rizično društvo, Filip Višnjić, Beograd 2001.
[40] Jeremy Rifkin, Konec dela, Krtina, Ljubljana, 2007.
[41] David Harvey, A brief history of neoliberalism, Oxford university press, Oxford, 2005; Alfredo Saad-Filho i Deborah Johnston (ur.), Neoliberalism: A critical reader, Pluto, London i Ann Arbor, 2005; Dieter Plehwe, Bernahrd Walpen i Gisela Neunhoffer (ur.), Neoliberal hegemony: A global critique, Routledge, London i New York, 2006.
[42] Kevin Doogan, New capitalism?, Polity, Cambridge i Malden, 2007.
[43] Doug Henwood, After the new economy, The new press, New York, 2005.
[44] Ellen Meiskins Wood, The retreat from class, Verso, London i New York, 1999.