Buka svježa kao jutarnja rosa

SexA, jao kada je to bilo?! Jedan od bendova koji je imao jaku autsajdersku podršku, fanove koji su bili spremni sebi rezati vene, a uši svima koji nemaju sluha za nazubljenu, ćoškastu svirku njihovih ljubimaca, ponovno se, kao i početkom devedesetih s albumom “Lajanje na zvijezde” (s omotom koji je, kao i ostale omote albuma ovog sastava, potpisala Kanađanka Kazel, kako li se to piše, Mojsijević – radi se o insertima iz stripa “How Superman Died”), pojavljuje isprva samo u kazetnom izdanju, pa tek onda kao ploča (u dodatku je CD s demo snimkama iz sezone 1984/85.), ali se album potpuno slobodno može preslušati na sajtu http://sexa.bandcamp.com.

Izvolite, zaklopite novine, konektirajte se, uskočite, kao da skačete s litice na stijenje, u razlomljeni svijet Nika Valentića – škripi vokalom, Ivana Bilosnića – pili gitarom, Saše Lasta – podrezuje i krči “sintićem” i kojekakvim trakama i vrpcama, Nine Prišuta – koji pak lupa kontru, ništa ne reže, nego melodira bas gitarom, i Ratka Danilovića – cijelog u nastojanju davanja kakvog takvog prihvatljivog ritmičkog okvira, lupkajući po svojim bubnjevima onako kako su naši stari djedovi lupali po cjepanicama, za podložiti.

Jadno je što jedan ovakav sastav nije megapoznat: probajte si pustiti Pere Ubu od stranaca ili bilo što gdje je basirao Zeleni Zub Koja (Šarlo još više nego Disciplina), usporedite Sexu sa statusom koji uživaju spomenuti mečkari i – uzdahnite kao Kalimero. S time slobodno paralele možete vući i dalje, jer je SexA mijenjala sound, izravnavala rubove, ispeglala malj i noževe s lakoćom okretala prema bageru noisea: one večeri koje bi bili nadahnuti, momci su mogli svirati uz Sonic Youth, i to u svoju korist jer su bili siroviji. Kako se nekoć govorilo: njihova je mjuza bila mjesto na kojemu su se borili raj i pakao. Dobro u razgovoru s publikom kaže Valentić: “Mi smo hladni, ali vi, vi ste sante leda.”

Zvanično su prestali raditi 1995. godine, a ovo izdanje objavljeno je zahvaljujući Igoru Mihoviloviću, Igoru Banjaninu i Mihaelu Beleu: album u koji su uložili svoj novac su remasterizirali i sada bi trebala publika biti na potezu. Ali koja publika, to je pitanje. Razlika u svijetu koji stvara SexA u odnosu na danas dominantni sound je i velika i mala, kako se uzme: velika većina čak i ovih hype bendova a la National vuku ritam sekciju sve do Gang Of Four ili Joy Division, kada već nije red njujorške šminkere spominjati po drugi put, i premda domaći, poput Urbana, zvuče neusporedivo bolje, dođe vam da se do jutra iščuđavate ispraznosti toga boljega kada ga komparirate s “gorim” Sexinim zvukom. Naime, oni su svježi kao jutarnja rosa, iako je svirka snimljena prije gotovo tri desetljeća, posve odani svojoj viziji, svome lomu u glavi, bez ikakve želje da jednoga dana zvuče kao Umjetnost.

Uz ovo izdanje idu i tekstovi, arhivske grafike i fotografije benda. Tekstove su pisali: Marko Pogačar, Predrag Delibašić, Darko Begić, Igor Mihovilović i Aleksandar Dragaš, a od davnog kazetnog izdanja “SexA u živo” ima dvije pjesme više (“Pogon” i “Nestat ću”). S današnje točke gledišta, kada se više ne sjećamo valova noisea na kojima je došla i SexA, sve skupa zvuči gotovo kao uzbibana psihodelija Bijeloga zeca koji vas mami da kao Alisa uđete u Zemlju čudesa, s njenim velikim stolovima i malim ulaznim vratima, pomjerene percepcije izvrsnog no potisnutog benda, koji nam se vraća kao sjećanja kojih smo se odrekli a stižu u obliku kazne odnosno terapije čistom, u oštre kristale zvuka izrezanom ljepotom.