Detektivi u našem stanu

1942.

19. veljače

Nazvao me dr. Rosenberg iz Židovske bogoštovne općine i saopćio mi da su pojedina pravoslavna djeca, do uključivo 14 godina starosti, oslobođena iz logora.

20. veljače

Upoznala sam se s prof. Breslerom (pedagog i socijalni radnik), kojem ću se u daljnjem radu često obraćati s molbama za pomoć i kojem se ne može u dovoljnoj mjeri zahvaliti za sve što je, uz opasnost za vlastiti život, učinio za progonjenu pravoslavnu djecu i uopće za svu djecu koja su bila u nevolji. U najtežim okolnostima koje su nastupile u ljeto 1942. uvijek je našao načina da pomogne….na pitanje što učiniti s djecom, odgovorio je da ih djelomično može smjestiti u Zavod za odgoj gluhonijeme djece.

25. veljače

Opet je poslijepodne bilo rezervirano za slaganje paketa…Došli su detektivi…Započelo je pretraživanje cijelog stana…Izgleda da me netko prijavio da sam prethodnog dana preko jedne ovdašnje špediterske firme poslala kamion pun robe partizanima…sve se sredilo intervencijom dr. Besarovića.

27. veljače

Dobivam pismenu dozvolu za vođenje svoje Akcije…odlučila sam usprkos prigovoru muža, nastaviti Akciju, budući da su se i svi moji suradnici izjasnili za nastavak rada… Bilo je razumljivo da se moj muž bojao za mene i sebe i nije bio suglasan s mojim radom. No, željela sam pomoći koliko je to bilo moguće. Budući da nitko drugi nije želio preuzeti rizik, nije mi preostalo drugo no da sama za sve preuzmem odgovornost. Polazila sam od stajališta da moj život nije vredniji od života nedužno proganjanih i ako sam u mogućnosti drugima pomoći, pritom sam u prvom redu mislila na djecu, moj je život bio tako bogat da moram primati događaje onakvima kakvi će biti.

28. ožujka

Odlazim u stanicu Crvenog križa i sa sestrom Habazin dogovaram pojedinosti o opskrbi transporta iz Lobor-grada za Srbiju.

29. ožujka

Kod mene veliki posao. Pozvani su svi suradnici. Trebalo je zamotati 150 paketa s hranom za put.

30. ožujka

Na kolodvoru već čekaju moji suradnici. U međuvremenu su pripremili u velikim papirnatim vrećama hranu, cipele i odjeću koju smo imali. Sve se daje ženama smještenim u tri vagona. Pomagali su i strani ljudi koji su se zatekli na peronu.

2. travnja

Posjećujem djecu u Zavodu za gluhonijeme i poslijepodne se piše članovima njihovih obitelji. Prvih dana nakon dolaska djece iz Lobor-grada u Zavod, otišla sam s mužem posjetiti ih. Direktor nas je pozvao u svoju kancelariju i prigovorio da se za djecu previše brinemo. Tamo je on odgovoran i nije u redu da se djeci donose namirnice. Prigovorio je što smo poslali limune. Kako se toliko može davati pravoslavnoj djeci dok muslimanska djeca koja se tamo nalaze moraju biti zadovoljna onime što tamo dobiju?…Zabranio je daljnje donošenje hrane. Smijem donositi samo lijekove i vitaminske preparate.

6. travnja

Kod mene sastanak s dr. Vidakovićem i dr. Kesićem, koji rad na Kordunu kao vojni liječnik. Obavještava nas o velikim nevoljama djece bez roditelja.

11. travnja

Razgovor kod popa (Hrvatske pravoslavne crkve) u Ilici 7 – Vukosavljević, Vidaković i ja. Pridružila nam se i gđa Bojanić… Predajem svećeniku listu interniranih… Molim da se zauzme za oslobađanje djece i naročito majki, koje se neće odvajati od svoje već oslobođene djece… Kako smo kasnije saznali naše su nade u popa bile uzaludne. Nije se za nedužno progonjene pravoslavce uopće zauzeo.

15. travnja

Dr. Stern mi predaje listu interniranih u Đakovu. Tamo se u posljednje vrijeme nalaze i pravoslavni zatočenici među kojima ima i djece.

20. travnja

Odlazim u Ustaško redarstvo dr. Kühnelu…kaže da će pravoslavke u Lobor-gradu i Gornjoj Rijeci biti oslobođene… Postavlja se problem smještaja.

21. travnja

Poslijepodne s dr. Vidakovićem u Zavodu za gluhonijeme kako bi s direktorom točno sve dogovorili o smještaju žena… Odlazim u misiju Crvenog križa na kolodvoru kako bih sa sestrom Habazin dogovorila raskuživanje i opskrbu hranom nakon dolaska iz Lobor-grada…

23. travnja

U 8,45 se sastajemo i pripremamo pakete s hranom. Bit će podijeljeni po prijemu u stanici za raskuživanje… prvi dio transporta: mala djeca i dvije žene. Zastočenici iz Gornje Rijeke koji su proteklih dana dovedeni u Lobor-grad kako bi s ostalima mogli biti prevezeni u Zagreb… Ovdje djeca dobivaju mlijeko, žene kavu, a svi pakete s hranom.

24. svibnja

Obavijest iz Gline o progonima na Kordunu. Pismo od dr. Kesića – neka pomognem djeci. Sadržaj pisma: Svi se uhićuju, vagoni su spremni, muškarce, žene i djecu trpaju u vagone, vagoni odlaze ne zna se kuda, ne može se saznati kuda se djecu odvodi.

Pripremila: Mirna Jasić