Dosta im je segregacije

Foto: Davor Konjikusic

Dalje ne možete! Ili obilazno, prema Iloku, ili pješice – upozorava nas policajac na ulazu u vukovarsku ulicu što se pod blagim kutom spušta, pa izlazi na cestu koja vodi prema Mitnici i dalje, do Novoga groblja Dubrava.

Ostavljamo automobil, hodamo između redova obnovljenih i razrušenih kuća. Ispred nas, kao mitološki Polifem, uzdiže se znameniti devetnaestmetarski Vodotoranj, izgrađen 1913; iz njegova ranjenoga armiranog tijela strše čelične žice nalik pipcima novoga živog organizma. Mitnicom prema groblju brzaju kolone ljudi. Mnogo je mladih, nekima su na glavi beretke. Uz cestu i na prozorima nekadašnjih šokačkih kuća s masivnim kapijama, koje su razaranjem pa obnovom izgubile izvornu konstrukciju, gore lampioni.

Na većini kućnih pročelja istaknute su državne zastave. Uokolo plodne ravnice zapadnoga Srijema, utopljene u beživotna polja kukuruza i šećerne repe. Rijetki kafići i restoran uz put prepuni su ljudi.

– Uvijek ista priča, sve je ovo već viđeno – ironično gomilu komentira gost kafića.

Poruke mira osnovnoškolaca

Na gradskom Memorijalnom groblju uz bijele križeve gore svijeće. Služi se sveta misa, čuju se različiti dijalekti, sajam jezika.
Kasnije, deseci autobusa razvoze gomilu prema centru grada. Gradski korzo, kafići i brodovi na Dunavu odjednom su oživjeli. U hotelima nema slobodnih soba, jelo s roštilja u gradskim zalogajnicama treba čekati i više od pola sata. Kraj korza, uz ruševine bivšeg Radničkog doma, improvizirani panoi s ispisanim porukama mira vukovarskih osnovnoškolaca.
– Bez obzira na etničku podijeljenost škola u gradu, te poruke ulijevaju nadu u neku ljepšu budućnost Vukovara – s osmijehom na licu kaže nam jedna učiteljica koju smo s obitelji zatekli ispred panoa. U Vukovar se vratila prije jedanaest godina, sretno se zaposlila i s puno nade gleda na budućnost grada.

S prvim noćnim satima obilazimo gradske kafiće: podjela na hrvatske i srpske još je uvijek vukovarska stvarnost. U srpskom, ponešto udaljenom od centra, prilično je tiho. U njemu desetak gostiju, muzika diskretna, uglavnom strana, s tek ponekom pjesmom rok grupa iz Srbije. U drugom, u centru grada, glasno odzvanjaju Tomson, Miroslav Škoro, tamburaši, Hladno pivo… U kafiću uglavnom mladi, ispijaju pivo, pričom nadjačavaju razglas. Kako večer odmiče, ulice postaju sablasno prazne, njima uglavnom prolazi policija.

U gradu na ušću Vuke u Dunav jutro se uzdiglo sivo. Uz rijeku nema čak ni ribiča. U brodu kafiću na Dunavu, u društvu Srđana Antića, rođenog Vukovarca, koordinatora “Nansen dijalog centra” iz Osijeka, čija je misija promocija interetničkog dijaloga s ciljem socijalnog oporavka poslijeratne i multietničke zajednice, razgovaramo o problemima Vukovaraca.
– Transfer traume, to je najtočniji opis grada. U Vukovaru većina ljudi jedva preživljava, hranu i cigarete kupuju u Srbiji, mnogi švercaju da bi preživjeli. Ukratko, težak život, bez obzira na nacionalnost, prisilio je ljude na komunikaciju – kaže Antić.
Titulu Vukovara kao najskupljega grada u zemlji Antić obrazlaže nepostojanjem konkurencije tržišnih centara. Kad nastavlja priču o međuljudskim odnosima, dodaje da je stanje tek nešto bolje nego ranijih godina. Lokalni političari ne trude se dovoljno olakšati proces suživota.

– Svi ljudi koji bi imali pravo na mržnju – ne mrze. Priča o državnicima mora se spustiti na nivo običnih ljudi. Političari koji zastupaju Srbe prvo moraju postati ugledni u hrvatskoj zajednici. U Vukovaru ne postoji integracija nego asimilacija Srba. Teško ih je naći na ulici za vrijeme dok traje sjećanje na žrtvu Vukovara 1991. Zatvaraju se u svoja geta. S druge strane, prema našem zadnjem istraživanju, 78 posto roditelja osnovnoškolske djece spremno je  ovoga trenutka svoju djecu staviti u zajedničke razrede – kaže Antić.

Žele pričati o budućnosti

Putem do gradske pijace primjećujemo radnike koji dovršavaju manju zgradu. Radovi u jednoj od centralnih ulica također su u punom jeku. Gradski život pulsira uz zvuke građevinskih strojeva. Na pijaci građani razgledavaju, a prodavači čekaju. Na prvi pogled ničega ne fali: voća i povrća ima kao i svagdje, u jednoj se mesnici već stvorila gužva. I Ljubica Miljuš čeka kupce, radi na pijaci devet godina, pomaže sinu. Prodaju uglavnom odjeću. Ljudi, kaže, slabo kupuju, nemaju novca. Ipak, nekako se preživi, dodaje.

– Nezaposlenost, pogotovo što se tiče mladih, veliki je problem u Vukovaru. Oni su najugroženiji. Moja 15-godišnja unuka tuži se da je grad prazan. Trenutno je najidealniji za umirovljenike i malu djecu – priča Ljubica.
Ratne devedesete proživjela je u Vukovaru. Pitamo je za suživot u gradu.

– Što se tiče odnosa Hrvata i Srba, danas je puno bolje. Želimo pričati o budućnosti, jer se jako puno ljudi vratilo. Iako, meni je i dalje teško što Hrvati idu u svoje kafiće, a Srbi u svoje. Također, nije tajna da Srbi biraju riječi kad se susreću s Hrvatima – kaže Ljubica.

U najpoznatijoj ulici, onoj Stjepana Radića, ratne su traume i danas najvidljivije na nekim građevinama: slika civila koji se nakon pada grada 1991. nijemo u kolonama kreću ruševinama ove ulice obišla je svijet. Od pada Vukovara do mirne reintegracije, ulica je nosila ime Radićeva atentatora Puniše Račića. U blizini nailazimo na 40-godišnjeg Sašu, koji iz dana u dan pokušava pronaći smisao života.
– Sve se u Vukovaru kreće usporeno. Prevladava nekakva partitokracija, mali je broj stvarnih radnih mjesta. Nema industrije, tek nešto malo u Borovu i Vuteksu. Moja je generacija gotovo u potpunosti napustila Vukovar. Ostalo je možda nas šestero, sedmero. Ipak, družimo se, ne gledamo tko je tko po nacionalnosti. Povremeno nešto radim, onda malo ne radim, trenutno čekam i nadam se zamjenskom mjestu nastavnika historije u školi u Borovom Selu – kaže Saša. Gotovo fanatično otkriva svoju ljubav prema alternativnoj muzici i filmu, pa ga pitamo ima li takvih sadržaja u gradu.
– Nekada su u podrumu Hotela “Dunav” svirali nezavisni bendovi. Filmske večeri se održavaju petkom u Domu Lavoslava Ružičke i to je uglavnom to – kaže.
Tim slijedom, u već spomenutom ruševnom bivšem Radničkom domu, otkriva nam prostoriju s pozornicom na kojoj s vremena na vrijeme i danas nastupe demo bendovi. Nekada je tu bilo i kino. Dok to priča, sa sjetom se prisjeća odrastanja u centru grada. Vukovar je nekoć bio jedan od najbogatijih gradova, kaže, a djetinjstvo uz riječni tok Vuke bilo je pomalo bajkovito. Gradskim vizurama štih su davali barokni ukrasi plemićke obitelji grofa Elca, čiji je dvorac nezaobilazna turistička atrakcija grada. No Sašu danas tišti nešto sasvim drugo.

– Možda to nekome nije važno, ali smeta me previše automobila u gradu u kojem, po mojoj procjeni, živi oko 20 tisuća ljudi. Auti ga guše, pa bih volio da se izgrade biciklističke staze – predlaže Saša.

Zatvorena pučka kuhinja

Na najvažniji problem, nezaposlenost, tuže se, kad ih pitate, mahom svi Vukovarci. Pokušavamo otkriti koliko je stanje alarmantno. Nedavno su neki mediji izvijestili o kritičnom stanju u Vukovaru pod egidom “Glad u Slavoniji”. U dijelu grada, na Sajmištu, neformalna je pučka kuhinja u nevladinoj udruzi “Paloma”, a vodi je Ljiljana Škorić. Trenutno je zatvorena, jer nije stigao novac za nastavak rada. Tako je tridesetitroje Vukovaraca, teških socijalnih slučajeva, ostalo bez jedinoga besplatnog toplog obroka u danu.
– Dopremali smo kuhanu hranu iz restorana, pa bi je odavde naši volonteri nosili korisnicima. Neki su dolazili jesti u prostorije udruge. Imali smo neke primjedbe sanitarne inspekcije na uređenost prostorija, pa smo postavili novi bojler, pragove i mrežice na prozorima te smo osigurali nešto kuhinjskog namještaja. No i dalje pozivamo donatore da nam se jave i pomognu da nastavimo s radom – kaže Ljiljana Škorić.

Problem je, kaže, i što nemaju novca za plaćanje režija. Grad im ga još nije osigurao.

– Mnogi Vukovarci gladuju – zaključuje Ljiljana, koja i sama sa sinom i suprugom stanuje u derutnoj kući. Preživljavaju od zajedničkih 800 kuna socijale, zarade nešto sakupljajući plastične boce, a ponekad i prodajom starog željeza.

Kiša koja nas nešto kasnije ispraća pojačava osjećaj nespokoja izazvan spoznajom o socijalnoj slici građana Vukovara. Konačno, dok se vozimo prema gradskoj četvrti zvanoj Švapsko brdo, gdje namjeravamo snimiti panoramu grada, kišne se kapi prorjeđuju, a potom nestaju. Na komadiću nebeskog horizonta probija se jaka, gotovo meteorska svjetlost. Reflektira se u jakom odsjaju s crvenih krovova vukovarskih kuća pod nama. Odlazimo, zatečeni nadrealnom slikom duge koja u pravilnom luku grli grad i spušta ga u prvi suton.

Nezaposlenih gotovo 20 posto

Prema riječima naših sugovornika, u Vukovar su se posljednjih godina doselile mnoge obitelji iz drugih dijelova Hrvatske. Na internetskim stranicama grada stoji da je u Vukovaru prema popisu iz 2001. prijavljeno 31.670 stanovnika, što je samo fiktivna slika o broju stvarnih stanovnika grada. Broj aktivnog radnog stanovništva je 12.975, od čega je zaključno s rujnom 2009. ukupan broj zaposlenih bio 10.949, a nezaposlenih 2.659. Stopa nezaposlenosti je 19,53 posto. Socijalnu pomoć mjesečno ostvaruje 1.400 članova obitelji. Tek će skori popis stanovništva dati realnu demografsku i ekonomsku sliku Vukovara i cijele županije.