Društvom vlada histerični antikomunizam

Kad sam gledao “Šišanje” u bioskopu, bio sam prijatno iznenađen činjenicom da se daje, evo, već četiri nedelje, a da je sala i dalje dupke puna. Bila je to uglavnom jako mlada publika, ali jako pažljiva i u kontinuiranom emotivnom kontaktu s filmom. Ljudi koji su ga, međutim, gledali ranije, pričali su mi da se dešavalo da se pri najmučnijim scenama, recimo onoj ubistva Roma, prolamao smeh, pa i ovacije…

– Da, to se dogodilo na premijeri. Ja sam se isekao na tom mestu. Bilo je u sali sigurno jedno dvestotinak huligana i dosta ovih u ful opremi skinsa. Međutim, bila je tu i policija, pošto smo ranije dobivali razne pretnje, tako da nije bilo nikakvih većih skandala, ali bilo je baš neprijatno u nekim trenucima zbog reakcija poput smeha ili navijanja. Međutim, interesantno da je nakon scene ubistva sve počelo da se stišava, da bi kraj filma bio dočekan u apsolutnoj tišini. Dobro, desilo se da su i nakon kraja neki, odlazeći, zviždali, dok je na ekranu išao onaj spisak žrtava ultradesničarskog nasilja, međutim ogromna većina je ostala i to je stvarno bilo super. Inače, tu istu priču sam do sada čuo već jedno petnaest puta, s različitih projekcija.

A je l’ te to uplaši?

– Pa, meni je to, na premijeri, bio potpuni horor. S druge strane, to je ujedno i najveći kompliment, budući da se ti takvi, baš ti zbog kojih je ovaj film i pravljen, ipak preokrenu do kraja i ne bude im sve to nimalo simpatično. Jer film rezultira onim konačnim rezultatom svakog fašizma – gubitkom slobode.

Da, i to je jako dobro. Jer pitao sam se, gledajući sve te scene gde se skinsi okupljaju u tom nekom svom undergroundu, pa sav taj njihov bonding, nije li sve to ipak isuviše seksi za te naše klince, takve kakvi su.

– Pa, nije, zato što glavni junak filma, Novica, zapravo nije kul lik i oni to razumeju. On je najpre matematičar, geek, a onda ultradesničar i ubica, on ni u jednom trenutku nije kul. Osim toga, niko drugi nije ništa bolji i to je, opet, ta priča o društvu. Na primer, njegov profesor matematike nije nikakav desničar, naprotiv, ali je intelektualni snob koji svakog ko mu intelektualno nije dorastao smatra nižom vrstom, dok s druge strane abolira svake moralne odgovornosti ljude koje smatra intelektualno superiornima.

Šta je mainstream, a šta bunt

Šta je to u našem društvu što je našu omladinu oteralo toliko udesno? Recimo, mene ne prestaje da fascinira sav onaj nacionalizam u hip hopu, manje ili više prikriven, ali…

– Ja ne bih čak davao hip hopu toliki značaj – mislim da je to jedna politička neartikulisanost kod nekih od tih grupa.

Nije to neartikulisanost.

– Mnogi od njih nemaju pojma o čemu pričaju. Mada ima i onih koji su otvoreni ultradesničari.

Ultradesničari, tradicionalisti…

– I otkud to? Pazi, oni to doživljavaju kao bunt.

A zašto ovde te mlade generacije pristaju na taj jedan krajnji kulturni konformizam, koji je ujedno i politički konformizam? Šta se to u našem društvu dogodilo u ovih poslednjih deset godina od pada Miloševića da se ništa od nekih pacifističkih ideja i stavova nije na njih nalepilo, a sve ono što je grozno u ovom društvu i svi oblici ekstremizma, imaju za klince jaku privlačnu moć?

– Ne zaboravi da u našem društvu vlada jedan histerični antikomunizam. I sve što je levo od centra je prokuženo. Jako je haotična slika toga kako taj neki klinac doživljava ono što je sistem, a protiv čega je on, je l’ tako. Ja ne znam kako se stvorila situacija u kojoj je u jednoj zemlji manji problem ratni zločinac nego tri-četiri žene iz nevladinih organizacija. I ta medijska slika u kojoj te tri-četiri žene iz nevladinih organizacija rade neke nezamislive stvari, a da pritom nikad niko nije uspeo jasno da formuliše šta su to one loše uradile za Srbiju ikada! Ali, na tom primeru se najbolje vidi do koje mere mainstream određuje nečiji značaj, ulogu i položaj u društvu, a mainstream ovde je čista desnica. I to legitimno, od Borisa Tadića pa nadalje, jer to više nisu nekakvi opskurni ljudi po nekim podrumima koji se zaluđuju idejama o nekakvoj velikoj Srbiji, to je apsolutno prisutno na svakom nivou. Na državnom nivou, nivou sporta, pop-kulture, svega, mainstream su nacionalizam i desnica. A mladi i dalje veruju da je sve to stvar nekakvog njihovog bunta! Kao da im je pravo da pokažu svoja desničarska opredeljenja na neki način uskraćeno, a nije! Daleko od toga – oni su glavni, oni idu pa biju ljude po ulicama. Pa nema većeg underground pokreta od gej pokreta kod nas. I potpuno je smešno kad neki klinac izađe i priča kako to pederi njemu definišu šta će biti i kako će biti – koji pederi? Mislim, na toj nesretnoj paradi bilo je verovatno najmanje pripadnika te zajednice. Sedamdeset odsto ljudi tamo bili su pripadnici NGO-sektora, ljudi sa ženom, decom, koji su išli da podrže sve to. Ali to je, sve zajedno uzev, toliko mali broj ljudi da je to potpuno neverovatno, zapravo. Pa ipak, opet postoji jedna potpuno drugačija i krajnje nerealna predstava o svemu tome u mainstreamu. A to je rezultat javnog diskursa koji je građen godinama. Znači, nije Đinđić tri dana pred ubistvo postao izdajnik i nemački špijun i nije stvorena klima u kojoj je, kao, legitimno njega ubiti, nego je na tome rađeno godinama. I očigledno da to pali. Ona genijalna priča kad on ode u neko selo i tamo mu neka baba kaže: “Pa, ja znam”, kaže, “da si ti Hitlerov unuk.” Ali, nema veze! (smeh) Tako da ljudi zapravo veruju u sva ta najveća lupetanja koja nama izgledaju kao krajnja naučna fantastika. Ljudi bukvalno veruju da je Đinđić bio nemački špijun, NATO-plaćenik. Recimo, ima onaj Pera Todorović koji je hiljadu osamsto i neke izbačen iz Radikalne stranke, i kome su nakon što je izbačen rekli da je peder, izdajnik i narkoman. Tako da se to nije menjalo, te karakterizacije, i onda je sve to pažljivo građeno od Miloševića nadalje, mislim na nacionalistički diskurs, i na satanizaciju svih tih građanskih varijanti, uz paralelno antikomunističko raspoloženje koje nije samo Milošević generisao, ali su zato oko njega bili mnogi fanatični antikomunisti, monarhisti, šta god… I tu onda više i nema neke bog zna kakve filozofije. To je, posle svih tih godina, postalo mainstream. To što ti klinci misle i rade, to je godinama temeljno pripremano, na sve načine, od Cecinih pesama pa nadalje, i onda prosto nema iznenađenja zašto oni misle tako. Taj NATO, ta Evropa, oni su krivi za sve, oni su jači, veći, tako da u svemu tome nije teško izmanipulisati ljude i plus to histerično insistiranje na religioznim aspektu gde je to postalo ne samo trend nego imperativ.

Skins-internacionala

Dobro, to je jedna strana – dakle, ono što se tvoja država trudi da ti uvali u glavu – ali ipak svi ti klinci tokom poslednjih desetak godina odrastaju uz stotinak programa na kablovskoj televiziji, internet, dakle uz razne medije koji nisu kontrolisani, barem ne odavde.

– Ali pazi, većina svake gomile je uvek agresivna, i većina će uvek da ide tim lakšim putem. Tako da ti sigurno imaš i klince koji su potpuno genijalni, i koji razmišljaju na nivou do kog ja verovatno uopšte ne mogu ni da dobacim, ali, kao i u svakoj generaciji, oni nikad neće da isplivaju na površinu, a pogotovo neće oni biti ti koji će da idu da lome grad kad je gej parada. Jer, ti koji lome, oni su ti koji su vidljivi na radaru, dok ovi ostali nisu, na žalost, previše vidljivi, pa tako i junak “Šišanja”, Novica, dok je bio genijalni matematičar bio je ujedno i potpuno nebitan, nevidljiv, bez društva, imao samo brata od tetke kao prijatelja, i to je to. Ali kad postane deo čopora, koji pritom ima i vrlo zanimljiv vizuelni identitet, on tek tad može da postane alfa. Problem je kod takvih klinaca to što većina njih misli da su donkihoti, da se oni bore protiv nečeg što je zlo. Oni misle da rade pravu stvar – to je problem. I pritom ne misle da su mainstream. A zapravo, skinsi kod nas slušaju Cecu a ne Oi!

Jeste imali ikakvih kontakata sa skinsima prilikom pripreme filma?

– Da, imali smo svoje insajdere, ali zanimljivo je da sam prvog “pravog” skinsa video tek u gimnaziji. Na Voždovcu, gde sam rastao, skoro da nije bilo ni skinsa ni pankera, možda čak ni repera. Bili su samo dizelaši – i ja sam bio dizelaš (smeh). Ali, to je tako. Nije postojala nijedna druga supkulturna grupacija sem toga. Sad je to dosta drugačije, tu je daleko prisutnija ideološka komponenta. Imaš, na primer, te neke ekstremne navijače, koji nisu skinsi po oblačenju, dizelaši su, i što je najgore, oni misle da nisu fašisti. Moja drugarica takve zove “bdate”. I sad, pazi, “bdat” je uveren da nije fašista. On misli da je fašizam Hitler, kukasti krst, a ne srpstvo i pravoslavlje. “Bdat” ne razume da nije ikonografija već sam sistem vrednosti ono što determiniše svaki fašizam. Odnos prema drugom. Inače, ma koliko ludo i paradoksalno da zvučalo, ali ti danas imaš nekakvu skins-internacionalu, s “ekspoziturama”, sad je to već postmodernizam, stvarno, ali imaš ekspoziture po svim zemljama. Pa se druže češki i, ne znam, srpski, ali ne vole se baš srpski i hrvatski nacisti.

Iako se u međuvremenu sve okrenulo naopačke, film se očito i dalje doživljava kao barem potencijalno komercijalan i samohodan?

– Aha. A to nema veze, u stvari. Mi živimo u zemlji gde ti ne možeš da snimiš film pa od toga napraviš pare i finansiraš sledeći. Živimo u zemlji gde svaki film mora da bude subvencionisan od strane države. Tako da nema potrebe za cenzurom ili zabranom – ovo su mnogo bolji mehanizmi. Jednostavno, ne daju ti pare i kažu da nisi prošao, ima boljih itd. A bolje ili lošije, pa to su krajnje subjektivne kategorije. Mada je za “Šišanje” ludilo da nije dobio pare na tih nekoliko konkursa. Ali, to je ono što sam ja tek kasnije shvatio – to čak nije ni politička stvar. Znači, ta grupa filmskih mafijaša kod nas je kao kasta političara. Jer pre će nešto zajedničko da kažu Boris Tadić (Demokratska stranka) i Toma Nikolić (Srpska napredna stranka) nego neko ko nije pripadnik te kaste. To je odlična teza Vesne Pešić, ali to se u potpunosti odnosi i na filmsku mafiju. Znači, oni su politički s raznih strana i raznih su boja, ali imaju jedan zajednički interes, a to je da oni i njihove porodice, kumovi, braća i prijatelji žive od para koje ti ljudi kradu na konkursima. I ta dva konkursa, gradski i republički, su jedini izvori finansiranja ovde. Bez dobivanja sredstava na republičkom konkursu čak ne možeš ni da konkurišeš na Euroimageu, što je ludilo svoje vrste. Sve je to dosta povezano i jako je teško ako nemaš podršku matične države da se spakuje ta dokumentacija potreba za neku evropsku podršku. I to je onda bila potpuno sumanuta pozicija u kojoj smo mi pare dobili tek nakon što smo snimili film. Ljudi zbog toga nisu dobivali honorare, bili su osuđeni da čekaju, radili su za džabe, imali smo sedam faza snimanja, glumci su išli tamo-vamo, po inostranstvu snimali druge stvari, puštali kose, mršavili, debljali se, mislim, to je potpuni pakao bio, potpuno nenormalna varijanta.