Ekstremni desničari ipak su na margini

Ivan Marović, jedan iz užeg kruga osnivača Otpora, studentske organizacije koja je pokrenula rušenje režima Slobodana Miloševića, danas je povučeni obiteljski čovjek koji se pred nekoliko dana iz Washingtona vratio u Beograd. Među tvorcima je strategijske računalne igrice “A Force More Power” koja se temelji na nenasilnim načinima rušenja represivnog režima; nakon toga, uslijedili su i novi projekti tog tipa, ali je politika, makar privatno, i dalje njegova strast.

Nedavno je počelo snimanje filma koji je okupio sve otporaše: mnogi iz užeg kruga Otpora danas su uspješni političari, drugi izvoze revoluciju, neki su se vratili domovima u unutrašnjosti Srbije. Kako gledate na to da je, primjerice, “baby face” Otpora Branko Ilić ostao student u Arilju, dok je Ivan Andrić ušao u visoku politiku?

– Realno, nas u Otporu bilo je toliko mnogo da je neminovno da smo danas na najrazličitijim mestima. Mali je broj završio u politici, ostali su posvuda: ja, naprimer, pravim video-igre, ali o tome obično ne pišu novine, pa kao da nas nema.

Na desetogodišnjicu Otpora beogradskim su ulicama divljale ekstremne desničarske skupine, puno je života bilo ugrožene. Što mislite o tome? Što mislite o činjenici da je sadašnji ministar policije Ivica Dačić nekadašnji bliski saveznik Miloševića?

– Dačić nije bio Miloševićev saveznik, ipak je tu postojala jedna hijerarhija, ali danas jeste Tadićev saveznik i koalicioni partner. Mi smo razočarani što je SPS u vlasti, ali i Sloba, da ustane sad iz groba, bio bi razočaran što je SPS u ovakvoj vlasti. A što se ekstremnih desničara tiče, oni su ozbiljan problem, ali ipak na margini. Ne vidim opasnost da oni preuzmu vlast, tu nema one energije kao sredinom osamdesetih, kada je desnica u Srbiji doživela renesansu s pogubnim posledicama po SFRJ, danas je to jedno kukumavčenje, zato i pribegavaju nasilju, to je odraz slabosti.

Mnogi se danas sa žaljenjem sjećaju ubijenog premijera Srbije Zorana Đinđića, njegovih ideja i sveopšteg entuzijazma iz tog perioda. Smatrate li da se trebao desiti 6. oktobar, dan u kojem bi se dovršio započeti posao?

– Problem je što se posao ne bi dovršio 6. oktobra, to nije posao koji se može završiti za jedan dan. Ako mogu da preformulišem celu tu mantru, ja tvrdim da se nije desio 4. oktobar, odnosno dan kada bismo seli i smislili sve korake koje treba preduzeti kada Milošević padne s vlasti. Mi smo 5. oktobra sprečili izbornu krađu i do dana današnjeg nijedna vlast se nije usudila da pokrade izbore. Zato je 5. oktobar uspeo.

Jeste li očekivali da će deset godina nakon 5. oktobra Ratko Mladić još biti na slobodi, Srbija još daleko od ulaska u EU, a Kosovo neovisno?

– O Mladiću nisam razmišljao, a što se EU-a tiče, očekivao sam da ćemo da joj budemo bliže. Nezavisnost Kosova je bila neminovna, očekivao sam da će do toga doći.

Nekadašnji ambasador SAD-a u Zagrebu i Beogradu William Montgomery izjavio je da su vlasti njegove države potrošile 100 milijuna dolara za rušenje Miloševićeva režima. Koliko je novca Otpor dobivao od diplomatskih predstavništava i kakvu ste suradnju imali sa SAD-om?

– Saradnja je bila odlična, da citiram Alan Forda: “Udružimo naše ideje i vaš novac.” Koliko je Otpor tačno dobio novca, ne sećam se, ali možda tek koji procenat od ove sume. Time je finansiran štampani materijal u predizbornoj kampanji. Inače, ne kaže Montgomery za koji je to period i da li su tu uključene i plate američkih službenika, jer one iznose i do dve trećine pomoći nekoj zemlji, pa je pitanje koliko je tog novca uopšte stiglo do Srbije.

Ne znam volite li pričati o tome, ali što mislite kolika je bila direktna uloga EU-a i SAD-a u obaranju Miloševića?

– Pa direktna uloga je da su pomogli finansijski predizbornu kampanju u leto 2000, dakle ista kao i moja na koncertu Nicka Cavea: platio sam kartu, al’ nit’ sam svirao nit’ dirigovao.

Da razjasnimo, jer o tome i danas postoje nedoumice: tko je zapravo tvorac pesnice, simbola Otpora? Jeste li to bili vi, inspirirani omotom albuma slovenske grupe Borghesia?

– Ne, nisam bio ja, autor pesnice je Nenad Duda Petrović, a nacrtao ju je po uzoru na Sarumanovu belu ruku iz Tolkienova “Gospodara prstenova”.