Glavaš i Šeks bili su kao prst i nokat

U zagrebačkom je Novinarskom domu održana promocija dviju knjiga izdanih u prvom kolu biblioteke “Sa zrnom soli” izdavačkog poduzeća Novi Liber. Pored naslova “Gotovina – stvarnost i mit” Ivice Đikića, Davora Krilea i Borisa Pavelića (koji uz Slavka Goldsteina i uređuju biblioteku), promovirana je knjiga “Glavaš – kronika jedne destrukcije” poznatog novinara i publicista Drage Hedla, dobitnika niza priznanja za novinarski rad, među kojima i Plakete Srpskog narodnog vijeća.

Kako se uopće mogao dogoditi Branimir Glavaš, čega je on proizvod i otkud u čovjeku toliko okrutnosti?

– Turbulentno vrijeme s početka devedesetih stvorilo je okolnosti u kojima su ljudi poput Glavaša vidjeli svoju priliku: bio je jedan od osnivača HDZ-a, prvi je počeo s pripremama za obranu u Osijeku i vjerojatno je u početku imao dobre namjere. Kasnije, valjda po onoj da je i put do pakla popločen dobrim namjerama, a vjerojatno i ponesen euforijom koja je tada zavladala, počeo je uzimati ovlasti koje mu nisu pripadale. Kolega Davor Butković još je u ratnim vremenima napisao kako mu se Glavaš hvalio da je on u Osijeku i policija i sud i tužitelj. Zaista, tako se i ponašao. Nažalost, bio je i više od toga: sud je ustvrdio da je bio nalogodavac egzekutorima.

Stranački kišobran se zatvorio

Morao je imati sponzore: tko su oni i za što im je on trebao?

– Nedvojbeno je da Glavaš ono što je činio nije mogao raditi bez znanja nadređenih, prije svega Vladimira Šeksa, koji je te ratne 1991. imao ured samo kat iznad Glavaševa. Bili su u svakodnevnom kontaktu, Šeks kao predsjednik Kriznog stožera za Slavoniju i Baranju, Glavaš kao sekretar Sekretarijata za narodnu obranu. Naravno, i u Zagrebu su znali što Glavaš radi u Osijeku. O tome su svjedočili i Josip Boljkovac, tadašnji ministar unutarnjih poslova, i Josip Manolić, jedan od tada najbližih Tuđmanovih suradnika. Izvješća o tome što Glavaš radi slali su i iz osječke policije, o čemu postoje i pisani tragovi. Dakle, svi su znali sve, no  Tuđmanu su, očito, u to vrijeme takvi ljudi trebali. Zato je držao Glavaša u Osijeku, premda  je sasvim sigurno znao što se u tom gradu događa i tko je za to odgovoran.

Njegov pad počinje razlazom s HDZ-om. Je li to jedini razlog njegove strmoglave propasti?

– Dok ga nisu izbacili iz HDZ-a, Glavaš je oko sebe imao snažni stranački štit, kišobran koji ga je čuvao od svih mogućih istraga i bliskih susreta s policijom i pravosuđem. Znalo se i prije 2005, kad se pojavio krunski svjedok u “slučaju garaža” Krunoslav Fehir, da su u Osijeku u ratu nestajali srpski civili: nađeni su leševi u Dravi s rupom od metka u glavi i ruku vezanih ambalažnom trakom. Bila je vođena i neka mlaka, proforma istraga, no “nije bilo dokaza”. Tek kad su Glavaša izbacili iz HDZ-a, istražnim je organima bilo omogućeno da provedu pravu istragu. A kako se onaj stranački kišobran zatvorio, Glavaš se našao na brisanom prostoru. Nije više bilo štita od kojeg se odbijao svaki pokušaj istrage. Utoliko je to bio politički proces – jer se politika odlučila maknuti i, kako se to obično kaže, pustiti institucijama da rade svoj posao.

Je li kazna od osam godina adekvatna počinjenom zločinu?

– Može se polemizirati je li ta kazna adekvatna s obzirom na užasne načine na koje su ljudi u Osijeku likvidirani. Obiteljima žrtva sigurno nije, a i sam Glavaš kaže kako je trebao dobiti više ako je učinio ono za što je osuđen. No, meni se čini da je najvažnije što je sud ustvrdio da su u Osijeku mučeni, zlostavljani i ubijani civili. Jer, godinama se tvrdilo da to nije istina i da su tekstovi o tome izmišljotine i proizvod bolesne mašte. Za obitelji žrtava presuda je ipak nekakva satisfakcija. Naravno, sud im ne može vratiti njihove najmilije, ali ipak nije ispalo da se ništa nije dogodilo. Važno je to i za naše suočavanje s prošlošću u kojoj je, nažalost, bilo i tamnih, krvavih mrlja, u Osijeku i drugdje.

Siva zona političkog djelovanja

Je li Šeks bio nadređen Glavašu, kao što ovaj tvrdi? Ako jest, kako se izvukao? Sjećamo se njegova sramotnog svjedočenja.

– Šeks je u formalnom smislu bio nadređen Glavašu, no oni su bili prijatelji, stranački kolege, dugo su vremena i poslije rata funkcionirali kao prst i nokat. Rekao sam već da je izvan svake sumnje da je Šeks morao znati što se u Osijeku događalo. Bio je prvih ratnih mjeseci u tom gradu, a i kasnije je vrlo često dolazio u Osijek i Slavoniju. Šeks je vjerojatno imao jake razloge zašto je na sudu svjedočio onako kako je svjedočio i vjerojatno jake motive da Vrhovni sud u svoju pravomoćnu presudu ugradi rečenicu o tome kako njegovo svjedočenje nije bilo lažno. Ne znam na temelju čega je to ustvrdio Vrhovni sud, vjerojatno na temelju istih kriterija kao i u rečenici iz presude da je Glavaš iz rata izašao s činom generala. Taj čin Glavaš je dobio tek 1997. na vratima Tuđmanova ureda, kad ga je ovaj smjenjivao s mjesta osječko-baranjskog župana zbog opstrukcije mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja.

Sanader je nedavno rekao da treba razmontirati Šeksov dvadesetogodišnji utjecaj na hrvatsko pravosuđe.

Sanader sigurno zna o čemu govori. Šeks je nedvojbeno imao ključnu ulogu u kadrovskim rješenjima u hrvatskom pravosuđu u posljednjih 20 godina. Teško da se išta krupnoga moglo dogoditi a da on to nije znao i na neki način odobrio. Ali to spada u onu sferu “nedokazivih” stvari, iza kojih nema tragova jer se sve rješava u četiri oka, u sivoj zoni političkog djelovanja. Zanimljivo je i ono o čemu je govorio Damir Polančec, koji je to osjetio na svojoj koži. No problem je u tome što je i Polančec, kao i mnogi drugi, sve to znao i ranije, ali je progovorio tek kad je osjetio posljedice takve moći: dok se ticalo drugih, nije reagirao. Tako, nažalost, funkcionira politika u Hrvata.