Iskupljenje u Remetinecshanku

Došavši u zatvor u Remetincu, Damir Polančec pristao je – kaže legenda – opismeniti 30 najnaprednijih žitelja najmodernijeg hrvatskog pritvora. Držeći jedan od satova matematike Polančec je odlučio “na najjače” impresionirati polaznike tečaja, pa im je na tabli počeo izvoditi dokaz kako jedan plus jedan nisu dva.

-To da su jedan plus jedan jednako dva, to je teza matematičara XX stoljeća, obrazlagao je gorljivo uhićeni potpredsjednik. Odmah potom nastavio je:

– To vam je vrijedilo jučer, ne i danas! Moderna matematika oborila je tu predrasudu. Dajte kredu, kolega, odmah ću vam pokazati, dodao je u jednoj neobično patetičnoj emfazi. I dohvativši kredu, počeo na tabli žurno ispisivati  jednu složenu, poput Hebranga dugu, formulu.

Činila se vrlo dojmljivom. Isprva je išlo dobro, ali nakon nekog vremena bivši  se potpredsjednik počeo rumeniti. Nešto je krenulo po zlu… Jednom, drugi put, treći put… Rezultat je, avaj, uvijek ispadao  isti – dva! U jednom trenutku koljena su mu zadrhtala kao Mandžukiću. Glas mu se zagubio. Shvatio je da je izgubljen.

Plankova konstanta

U tom je momentu cijeli “razred”, svih 30 polaznika  – počeo uglas šaputati rješenje:

– Plankova konstanta, Plankova konstanta…

Tako otprilike glasi hrvatska inačica priče o Fjodoru Aleksejeviču Razinu, genijalnom ruskom matematičaru koji je živio malo u legendi, malo u Sibiru, gdje je dosta genijalnih matematičara čistilo snijeg. Priču o Razinu, onom ruskom, ispričao je Milorad Pavić. Kad je zapeo, cijeli mu je razred – odreda akademici, manje-više ne sasvim dobrovoljno zaposleni na čišćenju snijega – prišapnuo formulu Plankove konstante. Kod nas je stvar slična, samo najugroženija skupina nisu matematičari nego državni dužnosnici. Remetinec je bio ili jest dom bivšem šefu carine, tamo je sad na dulje vrijeme spremljen bivši vladin liferant oružja, odatle je na istočnu frontu, u Zenicu, preselio vitez slavonske ravni koji je dugo štrajkao glađu, tu je bradicu grofa Monte Crista uzgojio šef jedine nacionalne banke – “da je nešto valjala, ne bi je meni dali”, rekao je.

Tu je i šef nacionalne poljoprivredne industrije skinuo punih sedam kila, lider varaždinske financijske industrije punih 10, tamo je topli dom našao prvi čovjek “Hrvatskih šuma”, i još mnogo uglednika. Uskoro će možda doći i bivši ministar obrane, a cijeli se Remetinec zapravo sprema za topao, adventski nježan doček najdražeg gosta, one pjesničke gromade iz Dugobaba koji je poželio “muški da ga se”, kako glasi najpoznatiji stih njegove jedine poznate pjesme.

Pažljiva zatvorska uprava trudi se da takva lirika ne postane stvarnost, pa ugrožene zatvorenike ipak  šalje na ženski odjel zatvora koji lagano postaje drugi Markov trg dva.

Klima u Remetincu nije, dakle, sibirska ali nije to ni klima povjerenja. Iako zatvorska, ona je međutim vrlo politična. Među 850 zatvorenika, stiješnjenih na prostoru koji teoretski prima samo 500 gostiju, barem 10 njih moglo bi odmah ući u vladu bez osobita razmišljanja – tek su iz nje izašli – a to je skoro 2 posto populacije, dok je u ostatku populacije broj sposobnih za participaciju u vladi nešto manji i mjeri se u promilima. Dozvoljenu granicu od 0,5 promila neki ipak često probiju i ako sjede u Vladi, a ne u Remetincu.

Jadranka Kosor prešla je, recimo, dozvoljenu granicu od 0,5 promila izjavom da guverner Rohatinski zapravo nema pojma o ekonomiji jer tvrdi da smo trebali pozvati MMF i da još nismo izašli iz krize. Mi prema njoj baš izlazimo iz krize. To je jako divna vijest, koju nam je priopćila hrvatska “kraljica srca”.

– Ima naznaka da Hrvatska polako ali sigurno dolazi na put izlaska iz krize, skresat će Kosor u brk malodušnom guverneru, onoj defetističkoj nuli Rohatinskom. To je jasno kao da su jedan i jedan dva. To je naravno točno, ako kao put izlaska iz krize vidimo onaj mali granični prijelaz kod Bregane, kojim za manje od sat vremena iz krize možete ući u Sloveniju.  I to bez vize. Tamo najčešće na skijanje u Schladming, Obertauern ili Krvavec idu oni koji od krize baš i ne pate. No, što ako vam se iz krize ne ide na taj način? Ako, npr, mrzite Janeze? Ako ne možete podnijeti činjenicu da oni od našeg slanog mora rade neslane šale? I tako dalje i tomu slično. Što, dakle, ako su jedan i jedan manje od dva, a ne možete to dokazati, kao što ne može Jadranka Kosor?

Tu već čujemo kako netko šapuće: Plankova konstanta! Plankova konstanta! To je, naravno, ona dobričina Dugi, šaljivčina Hebrang koji  s lakoćom dokazuje ne samo da su jedan i jedan manje od dva, nego još tri, ne manje nevjerojatne stvari.

Prvu, da se Hrvatska, baš kako je rekla Kosor, izvlači iz krize.

1 plus 1 nisu dva

– Izlazimo iz krize, u ovom tromjesečju imamo pozitivni prirast BDP-a, raste indeks proizvodnje, raste izvoz, pogotovo u zemlje EU i SAD. Dakle oporavljamo se od krize i to je velikim dijelom uloga Jadranke Kosor, reći će Andrija Hebrang.

Drugu, da smo bolji od Njemačke. To je Hebrang dokazao još u lipnju.

– U proteklom kvartalu imali smo najmanji pad BDP-a, što je dokaz da smo se odlijepili od dna. Zahvaljujući potezima Vlade zaustavili smo nizbrdicu. Evo argumenata: nezaposlenost u EU iznosi 9,7 posto, a u Hrvatskoj 9,4 posto. Hrvatska je završila 2009. s manjim proračunskim deficitom od Njemačke, ukupni dug Hrvatske je 50 posto BDP-a a u Njemačkoj 73 posto, rekao je Hebrang koji će na zadnjem Saboru razvaliti i zadnje skeptike koji misle da je najbrži izlazak iz krize preko malograničnog prijelaza kod Bregane. Tamo, naime, mogu ući u Sloveniju, a Slovenija je prema trećoj Hebrangovoj tezi za nas – Grčka. Dno dna. Prezadužena i gadno sjebana zemlja.

– Kažu da imamo veliki dug, ali pogledajte Sloveniju: tamo je dug po glavi stanovnika dva puta veći, reći će Dugi i samozadovoljno se nasmiješiti.

S takvim izjavama on ne može nikada završiti u Remetincu. Ljude poput njega, koji vjeruju da su jedan i jedan manje od dva ili više od dva, ali da nikada nisu dva, ne šalju u Remetinec. Takvi ne idu u zatvor, koji je ustanova namijenjena klasičnim, konvencionalnim zlikovcima kojima je jasno da su jedan i jedan dva, ali  im nije jasno da Jaca ima tri čiste guverneru objašnjavati ekonomiju. I to, ako zaškripi, uz pomoć Dugog. Njemu, za razliku od Polančeca, takozvana viša matematika nikad ne zapinje. Skrušeno sjedeći ispod obiteljskog raspela prirodne veličine, s osjećajem Josipa kojeg su braća prodala za cvonjak, Damir Polančec priznao je novinarima Jutarnjeg lista da su mu se noge zatresle od straha kad je prvi puta ulazio u zgradu Vlade na Markov trg.

– Takva prilika se ne propušta. Bio sam počašćen, rekao je Rummenige drhtavim glasom. Priznat će da ga je Sanader zvao jer je htio “nekog tko se dokazao u konkretnom poslu, ne prodavanju magle, nekoga tko zna donositi odluke”. Ubrzo je, kaže, “shvatio koliko malo ljudi tamo išta zna i nakon godinu dana bio je bolji od većine suradnika.”

A onda se tako sposoban  našao u Remetincu, gdje se pitao što je pogriješio i zašto jedan i jedan nisu manje od dva, dok su mu sa šetnje u dvorištu zatvorenici dovikivali:

Šeksova konstanta! Šeksova konstanta!