Kako je počeo rat u mom gradu

Do početka rata, u Vukovaru nije bilo ubojstava Hrvata, ali jest Srba, kažu članovi obitelji  građana srpske nacionalnosti koji su postali žrtve polucivilnih skupina što su uoči eskalacije sukoba harale tim gradom. Glavni čovjek u njemu bio je tadašnji predsjednik vukovarskog HDZ-a Tomislav Merčep, a ono što su radile naoružane skupine kojima je zapovijedao dobro je poznato svim tadašnjim stanovnicima Vukovara.

Istodobno s prvim otpuštanjima, krenulo je i organizirano zastrašivanje i zlostavljanje vukovarskih Srba: ljudi su nazivani usred noći, s druge strane slušalice čule su se prijetnje smrću, upozorenja da se moraju preseliti u Srbiju, da su četnici i slično. Kada su počele letjeti u zrak obiteljske kuće i kada su zaredali informativni razgovori, premlaćivanja i pljačke, dvojbe nije bilo. Poruka srpskom stanovništvu bila je jasna: Srbi, napustite Vukovar! Teror su provodile osobe u civilu ili u uniformama ZNG-a.

O svemu tome najbolje je svjedočanstvo napisao povjerenik Vlade za Vukovar Marin Vidić Bili, koji Franji Tuđmanu, ali i Ivici Račanu, Draženu Budiši, Marku Veselici i Savki Dabčević Kučar šalje pismo u kojem, između ostalog, piše o Merčepovom teroru u Vukovaru: “Okružen je sumnjivim tipovima i kriminalcima, koji bespravno upadaju u privatne stanove, pljačkaju ih, nasilno privode građane na saslušanje, pa čak vrše i egzekuciju. Merčep je stvorio u Vukovaru opću psihozu straha među hrvatskih i srpskim pučanstvom, što je rezultiralo općim bijegom iz grada.” Piše i sljedeće: “Budući da smatramo da nismo u mogućnosti da s lokalnim snagama raščistimo situaciju, molimo vas da nam hitno uputite kompetentne ljude, koji će legalnim institucijama vlasti pomoći da se stanje što prije normalizira.” Naravno, nitko od adresata nije javno odgovorio Vidiću, ali je Tuđman na kraju ipak morao smijeniti Merčepa, kojega je navodno Ferdinand Jukić, po naređenju Josipa Manolića, iz Vukovara odveo u Zagreb.

Prva vukovarska žrtva

U atmosferi straha i međusobnog nepovjerenja, dok mnogi Srbi panično bježe iz grada, Vukovar dočekuje prvomajske praznike i pokolj u Borovu Selu, gdje je ubijeno 12 policajaca, a dvadesetak ih je ranjeno. No sam je Vukovar, za razliku od okolnih sela, svoju prvu žrtvu još čekao. I dočekao ju je 29. lipnja: toga su se dana po naselju oko vukovarskog vodotornja, u kojem je živjela i porodica Jakovljević, vrzmali vojnici ZNG-a u maskirnim uniformama.

Jovan Jakovljević, 51-godišnji poslovođa trgovine “Sport”, koja je bila dio trgovačkog poduzeća Velepromet, pitao je jednog vojnika što se događa. “Jovo, čut ćeš”, odgovorio mu je ovaj. Bilo je blizu 23 sata kada su Jakovljevići shvatili na što je mislio. Jovan, kojeg su svi zvali Rakijica, supruga mu i sin Zoran čuli su neko vrzmanje ispred kuće. Zoran i majka pobjegli su u podrum, a što se dalje zbivalo ispričao nam je drugi Jovanov sin, Slobodan Jakovljević, koji je živio u njihovoj drugoj kući.

– Naša je kuća bila u potpunom okruženju, blokirana je i obližnja cesta kako bi bilo manje svjedoka. Tatu su pozvali da iziđe, rekli su da su policajci. Otac im je odgovorio kako mogu doći sutra, da je kasno i da ne želi izići. Tada su viknuli da će u protivnom dići kuću u zrak. Vidio je da nema kud i krenuo je van. Upalio je svjetlo u hodniku i prišao vratima. Imali smo hrastova vrata s duplim staklima. Oni koji su bili vani vidjeli su siluetu mog oca i zapucali. Pao je glavom prema podrumu, na mjestu je ubijen – priča Slobodan.

Jovan Jakovljević prvi je čovjek ubijen u Vukovaru. Bio je ugledan građanin iz ugledne srpske porodice koja je u tom kraju živjela 400 godina.

– Upravo je zato i ubijen. Tatu su svi znali i to je bila poruka Srbima da njima tu više života nema – smatra Slobodan, koji jako dobro zna tko mu je ubio oca i više je puta o tome davao iskaze policiji i Državnom odvjetništvu. I cijeli je grad odmah znao tko su krivci, jer se dobro znalo tko je u tom području držao straže i tko je bio pod oružjem, no oni nisu odgovarali.

– Danas imaju penzije, voze se u džipovima, jedan je turistički vodič. Viđam ih u gradu i ne mogu ništa. Otac je bio osiguran u “Kroacija osiguranju”, ali su majci rekli da nemaju njegove podatke. Sramota – kaže Zoran Jakovljević, prepričavajući dalje kako su ih merčepovci jedva pustili na sprovod:

– Oca smo pokopali u Negoslavcima, gdje se naši pokapaju stoljećima. Zaustavili su nas na izlasku iz grada, na njihovoj kontrolnoj točki, i htjeli da otvore sanduk. Bilo je vrlo napeto, došlo mi je da iziđem i da goloruk krenem na njih, da ubiju i mene. Sve ljude koji su išli na sprovod, a bilo je puno i Hrvata, popisivali su i maltretirali i nikome ništa.

Posljednji referat Radničkom savjetu

Slobodan Jakovljević bio je u grupi Srba koji su predsjednicima Hrvatske i Srbije, Ivi Josipoviću i Borisu Tadiću, te premijerki Jadranki Kosor i ministru branitelja Tomislavu Iviću ispričali kako su Srbi u Vukovaru ubijani prije onoga što hrvatska historiografija smatra početkom rata u tom gradu, dakle prije kolovoza, kada je Novosadski korpus napao grad.

S njim je bila i Radojka Mrkić, supruga pokojnog Mladena Mrkića, koji se u Vukovar doselio nakon fakulteta završenog u Sarajevu. Mladen Mrkić rođen je u Domanovićima kraj Čapljine. Bio je inženjer agronomije i direktor kooperacije u lokalnom poljoprivrednom gigantu, Vupiku. Iako je vidio što se događa u gradu, nije pomišljao da ga napusti, premda ga je supruga, bojeći se najgorega, stalno na to nagovarala.

– Govorio je da se ne brinem, da rata ne može biti, da smo mi civilizovani ljudi, govorio je da vjeruje u Ustav Republike Hrvatske, u zagarantovanu slobodu – priča Radojka Mrkić.

– Uostalom, moj se Mladen bojao i za svoje zdravlje koje je bilo narušeno, ali najvažniji mu je bio njegov kombinat. Bio je jako vezan uz radnike Vupika, mislio je da će sve propasti ako ode. A bilo je vrijeme žetve, znate… Počela je 15. srpnja, a moj je Mladen na kraju žetve podnosio referat Radničkom savjetu. Bio je jako zabrinut jer srpska sela, koja su bila okupirana, nisu dovezla žito, pa je u silosu bio manjak prinosa…

Sjednica na kojoj je inženjer Mrkić podnio svoj posljednji referat Radničkom savjetu danas propale firme održana je 31. srpnja. Potom je požurio kući, u svoj i Radojkin stan u Gundulićevoj ulici.

– Nikada nije stigao. Saznala sam samo da je svratio u samoposlugu u zgradi. Preko puta su bila dva automobila bez registracija. U njima je bilo šestero vojnika, imali su crne majice i maskirne hlače. Primorali su Mladena da pođe s njima. Odveli su ga u Teritorijalnu odbranu, a onda valjda na Dunav, tko zna…

Izbezumljena od brige, zaboravivši na strah, Radojka ga je cijelu noć tražila. Otišla je i do Teritorijalne obrane.

– Kiša je tu noć padala kao iz kabla, bila sam potpuno mokra, mora da sam im izgledala kao neka luđakinja, ali nije me bilo briga, nisam se bojala… Jedan je zenga rekao, ovu ženu istjerajte van, a ja mu kažem, nisam ja za vas žena, ja sam za vas gospođa… Tada sam krenula na policiju. Hodala sam praznom ulicom, munja sijevne, a ja iza stabla vidim vojnike. Imali su kabanice koje su se sjajile. U policiji isto nisu htjeli ništa da kažu. Tako sam išla gore-dolje cijelu noć. Znate, ja 19 godina tražim odgovor na pitanje iz te noći. Svi te saslušaju i okrenu glavu, to je za njih jedan Srbin manje, jedan, dvadeset ili stodvadeset, njima je svejedno…

Ogorčeni jer je sastanak prešućen

U grupi koju su primili predsjednici Josipović i Tadić bila je i rodbina Save Damnjanovića, koji je radio na Odjelu neuropsihijatrije vukovarske bolnice. Imao je 32 godine kada su u noći 25. na 26. srpnja po njega na posao došli uniformirani pripadnici ZNG-a i odveli ga “u nepoznatom pravcu”. Oni koji su ga odveli itekako su poznati, kao što je poznat i pravac kojim su se nekažnjeno kretali sve ove godine. Savo je imao suprugu i dvoje djece, baš kao i Željko Paić, rođen 1960. Kretao se putem od Sajmišta prema gradu kada su ga tog 10. kolovoza 1991. zaustavili pripadnici ZNG-a. Od tada mu se gubi svaki trag. Netko od njegovih to je ispričao predsjednicima i premijerki.

Na sastanku je bila i rodbina Milice Vračarić, koja je 16. studenoga 1991. odvedena iz skloništa u Borovo komercu. Iako je to bilo pred sam pad grada, priča nje i njenog supruga Dragoljuba zanimljiva je jer je poznato ime čovjeka koji ih je odveo. Milica je ubijena, a unatoč brojnim ranama na glavi, Dragoljub je preživio. Pronašao ih je njihov sin Živojin. Onaj tko ih je odveo i vjerojatno pucao u njih nikada nije odgovarao.

Ti su ljudi svoju muku ispričali hrvatskoj i srpskoj delegaciji, očekujući da će se saznati i za njihovu tragediju. Međutim, u službenoj izjavi Tadića i Josipovića taj je sastanak prešućen. Nismo htjeli dijeliti žrtve, rečeno je kasnije. To je ove ljude posebno ogorčilo, jer smatraju da su žrtve namjerno već podijeljene, iako to ne bi trebalo tako biti.

– Hrvatske žrtve – kaže Slobodan Jakovljević – žrtve ovog grada heroja, protiv čije tragedije  nemam ništa jer to je i moj grad, uživaju sav pijetet. One su priznate, imaju počasti, mirovine, medijsku pažnju, a mi nemamo ništa. Za naše se niti ne zna da su pali, a moj otac je ubijen i to samo zato što je bio Srbin.

U Vukovaru je u proljeće i ljeto 1991. godine ubijeno dvadesetak Srba. Premda su počinitelji većinom poznati, za taj zločin nikada nisu odgovarali, očito zato jer su obavljali prljav posao za nekoga tko je konce vukao iz Zagreba, iz samog vrha vlasti.