Ljubav i prijateljstvo nemaju granica

Započećemo ovu priču jednim citatom, nastaviti sa drugim, a završiti sa trećim. “Heroj je onaj koji daje život za najviši smisao života”, od 8. novembra stoji na mermernoj tabli na zidu zgrade Opštine Pančevo. Iznad ovog stiha urezano je “Srđan Aleksić, 1966-1993”.

Srđan Aleksić, 27-godišnji Trebinjac te 1993. godine, kao i mnogi njegovi vršnjaci bio je prinuđen obući uniformu Vojske Republike Srpske. Glave su mu došli vojnici sa istim amblemima kad je pokušao odbraniti svog prijatelja, Alena Glavovića, takođe Trebinjca, za kojeg su četvorica vojnika smatrali da ima “krivo” ime i prezime. Uniforma im ništa nije značila, Srđan je prebijen 21. januara, a od zadobivenih povreda pao je u komu iz koje se nije vraćao. Preminuo je 27. januara 1993.

Nastavak antiratne priče

Srđanov otac Rade Aleksić na sahrani je rekao: “Moj sin je vršio svoju ljudsku dužnost.” Skoro 17 godina posle on se iz Trebinja uputio putem dugim 500 kilometara. Destinacija: Pančevo. Dve godine trajalo je ubeđivanje gradskih vlasti da bi i Pančevo, nakon što je Novi Sad jedan gradski prolaz nazvao imenom Srđana Aleksića, trebalo odati počast ovom Trebinjcu imenovanjem prolaza i otkrivanjem spomen-ploče.

“Heroji! Ne tribaju nam puške ni pištolji! Samo čisto srce i ničeg se ne boj!”, stihovi su koje je spjevao Saša Antić iz TBF-a, a idealni su za nastavak ove priče, jer ovo je priča o heroju koji se razlikuje od onih svakodnevno spominjanih, a koji su ili u Haškom tribunalu ili će se tamo tek naći.

Malo je onih koji su prepoznali čistoću čina Srđana Aleksića. Moglo bi se reći da je tih godina uvreženije bilo mišljenje advokata četvorice ubica, koji je prilikom izricanja presude (najviša je bila dve godine) rekao: “Tako mu i treba kad je branio baliju.” Počinioci, osim jednog koji je u međuvremenu poginuo, danas su slobodni građani Trebinja, grada koji se odužio Srđi tako što je u istu prostoriju okačio sliku ubice i žrtve, kao poginule vojnike Vojske RS, i koji je svoje “balije”, pa tako i Alena Glavovića, “usmerio” u sretnije krajeve. Do danas su samo Sarajevo, Novi Sad i sada Pančevo odali počast Srđanu, uglavnom na inicijativu civilnog sektora, a u redu stoje Foča, Tuzla, Maglaj… A otkud Pančevo?

– Hvala Pančevu. Od danas ste vi moj grad, od danas je Srđan sa vama – rekao je Rade Aleksić prilikom otkrivanja spomen-ploče.

Najzaslužnija za ovaj čin je Ljilja Spasić iz Građanske akcije, odakle su dve godine vršili pritisak na Komisiju za imenovanje ulica, koja je odbijala predlog sa obrazloženjem da Srđan Aleksić nije zaslužni građanin Srbije. Pritisak je urodio plodom, a Ljilja Spasić ističe da se odnos gradskih vlasti promenio.

– Zalaganja gradonačelnice, predsednika Skupštine grada i većnice za kulturu bila su od presudnog značaja da se donese jedna ovako važna odluka za naš grad i građane/ke. Ostaje nam da vidimo da li će gradske vlasti biti u stanju da na najbolji način deluju na oblikovanje naše javnosti, u pravcu suštinskih promena i razvoja pozitivnih vrednosti, kroz različite politike sećanja, realnog i kritičkog sagledavanja naše nedavne prošlosti – kaže Ljilja Spasić. Građanska akcija i Pančevci iskustvo i klesanje vrednosnih sudova obavili su za vreme Miloševića. U tom gradu bio je i jak antiratni pokret.

– U Pančevu žive ljudi entuzijasti, koji pre svega svojom upornošću i istrajnošću u ideji i afirmaciji građanskih vrednosti ne posustaju pune dve decenije. Kad je antiratni pokret u pitanju, može se reći da su oko ideje mira i dijaloga bili okupljeni individualisti, koji su kao aktivni građani bili u stanju da predvide katastrofalne posledice koje donosi rat. Nisam sigurna da je bio dovoljno jak, ako niko od nas tada nije mogao zaustaviti nacionalističko divljanje, ubijanje civila i razaranje gradova. Očigledno da nam je svima negde nedostajala hrabrost da, recimo za početak, zaustavimo tenkove kad su krenuli prema Vukovaru. Miloševićeva ratna mašinerija bila je moćnija i represivnija, a većina je tada bila za rat. Možda smo kao antiratni pokret doprineli odgađanju rata, ali ne i njegovom zaustavljanju – govori Ljilja Spasić.

– Sada nam preostaje da se kao društvo suočavamo sa teškim posledicama i pokušamo da dostojno kao ljudi prihvatimo da je neko i u naše ime činio najstrašnije zločine, ali da su isto tako postojali ljudi poput Srđana koji su verovali da se u zlu ne može i ne sme tražiti smisao života. To što smo drugi grad u Srbiji koji je odao počast Srđanu Aleksiću takođe govori o činjenici da u njemu i dalje žive ljudi koji veruju da ljubav i prijateljstvo nemaju granice i da smo kao sredina spremni da delimo zajedničke vrednosti.

Ovaj dečko je stvarno heroj

Jedan događaj ostaće urezan u mermernu ploču. Pre nego je krenuo kući, Rade Aleksić poželeo je još jednom da dodirne ploču i simbolično se oprosti od svog sina. Tom prilikom ploči je prišao neki gospodin, zastao ispred nje i izgovorio: “Ovaj dečko je stvarno heroj.” Istog trenutka je zaplakao.

– Vrlo dirljiva scena, nakon samo nekoliko sati od otkrivanja spomen-ploče i otvaranja Prolaza. Nakon kraće pauze predstavila sam Radu Aleksića kao oca heroja, prema kome se moj sugrađanin odnosio sa puno poštovanja. Ohrabren činjenicom da smo svi svoji, moj sugrađanin se blago poklonio i predstavio. Rekao je da je u Pančevo došao pre 36 godina iz Sandžaka. Njegovo prezime određivalo je njegovu etničku pripadnost. Bio je Bošnjak. Kakva simbolika – priča Ljilja Spasić.

Bošnjak koji Srđanu Aleksiću duguje život danas živi u Švedskoj i ima dvoje dece. Alen Glavović se rado odazvao pozivu da porazgovaramo o Srđanu Aleksiću i ovom hvale vrednom činu Pančevaca.

– To nije loše, ali je malo u odnosu na ono šta je zaslužio. Moja želja je da dobije ulicu u mom gradu, gdje je dao svoj život. No, ne da vlast sa Dobroslavom Ćukom na čelu – kaže Glavović. Priznaje da je Trebinje danas opasan grad i da u njemu još uvek ima straha.

– Još uvijek imam strah od rodnog grada u kojem sam sve dobre i loše dane provodio kao dijete i momak. Igrao sam fudbal 12 godina u Leotaru i poslije sam otišao u vojsku, a onda u rat, da branim svoj grad, u kom sam bio teško ranjen. Poslije toga hoće da me zakolju jer sam druge nacionalnosti, ali se ispriječi Srđan Aleksić i dade život za mene.

Požalio nam se i da ne može da ostvari vojnu penziju koju je zaslužio i smatra da građani Trebinja nisu svesni veličine čina Srđana Aleksića.

Red je da priču zatvorimo citatom kao što smo obećali. Citiraćemo reči Meše Selimovića: “Život je izbor, a ne sudbina, jer običan čovjek živi kako mora, a pravi čovjek živi kako hoće; život na koji bijedno i bez otpora pristaje je bijedno tavorenje, a izabrani život je sloboda. Čovjek postaje slobodan svojom odlukom, otporom i nepristajanjem.”

Za razliku od tihe većine, Srđan Aleksić je bio slobodan čovek.