Majku im filozofsku, troše na kladionice

Prošlog tjedna u ovim novinama prikazali smo namjerene zakonske osnove po kojima bi se ubuduće imalo urediti hrvatsko visoko školstvo i znanstvena djelatnost. Nacrti prijedloga triju novih zakona koji bi regulirali ta područja, dakle, pripremljeni su u resornim ministarstvima s temeljnom intencijom podvrgavanja načelno autonomne branše rigoroznoj političkoj kontroli, kao i komercijalizacije njezina djelovanja isturanjem na otvoreno tržište i stavljanjem tih ustanova u zavisnost o potonjem kontekstu.

Do ta dva glavna naglaska, uostalom, nismo došli tek vlastitim razmatranjem materije, nego se zbog njih prethodno na noge digla bezmalo kompletna akademska zajednica u rijetko viđenom jedinstvu otpora kontra predlagača zakona. Ipak, posebno je pitanje koliko su svi ti, najednom uznemireni dekani brojnih naših fakulteta, doista uvidjeli širi politički, ekonomski i organizacijski okvir u kojem se zbiva navedeni proces, a koliko reagiraju na krajnje mu efekte. No, ako je prošlog tjedna aktualnom bila uglavnom zakonodavna razina problema, pa smo se gotovo isključivo pozabavili baš njome, međutim, otada se u javnom prostoru dalo razvidjeti još ponešto od ukupnog mehanizma koji je pritom na stvari.

Prljava kampanja

Prozvani centri političke i ekonomske moći, naime, odgovorili su medijskom kampanjom s izrazitom difamacijskom okosnicom. Za trubu im je poslužio “Jutarnji list”; mogli bismo pritom reći, kad su posrijedi slične akcije, i – uobičajeno. Protuudar je izveden u dva koraka, za što je vodeće izdanje Europapress holdinga odvojilo lavovske komade naslovnice, dva dana uzastopce. U prvom navratu postavljena je egida “Visoko školstvo na hrvatski način”, s podnaslovom “Inspekcija na Filozofskom” i naslovom “Novac za knjige trošili u kladionici”. Sljedećeg je dana egida glasila “Visoko školstvo na hrvatski način 2”, a naslov je bio “Dekan Tipurić i kolege pojeli su i popili 1,3 milijuna kuna”, pri čemu se misli na troškove tzv. reprezentacije.

Prvi slučaj, 3. studenog, tiče se jedne “cvebe”, kako to opisuje novinarka “Jutarnjeg”: lani je s računa Filozofskog fakulteta u Zagrebu jednoj online-kladionici uplaćen iznos od 663,88 eura iliti, danas preračunato, 4.872 kune. Do toga saznanja došlo se kroz reviziju fakultetskog poslovanja, obavljenu od Ministarstva financija, a nadalje se govori o visokim troškovima gradnje nove zgrade fakultetske knjižnice i prosječnoj plaći na tome najvećem fakultetu u zemlji. Ona cveba, pak, ostaje jedina novost koju nam donosi “Jutarnji list”, budući da je ostalo već naveliko tematizirano.

Udarna vijest na naslovnici, dakle, posvećena je tako jednoj dubiozi od nepunih pet tisuća kuna, što je po svemu nezabilježena disproporcija u ovdašnjim medijima. Osim toga, da su forenzičari “Jutarnjeg” bili do kraja iskreni, s obzirom na njihovo razmetanje neimenovanim izvorima s fakulteta, mogli su nam priznati kako je u tamošnjim profesionalnim krugovima dobro znano da je do čišćenja fakultetske kartice zapravo došlo nakon najobičnije, trivijalne, nimalo skandalozne krađe iste. Ali, tad bi im se namah ukiselila “cveba”.

Privatizacija HEP-a

Drugi slučaj donosi još manje novoga: Darko Tipurić, bivši dekan Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, ionako je odavno prokazan zbog svog odnosa prema javnim sredstvima i ovlastima. Ono što nam taj novinski članak ipak otkriva, međutim, jest bliska suradnja između novinske kuće i Ministarstva financija koje se upravo kani, doznajemo, upustiti u reviziju financijskog poslovanja svih zagrebačkih fakulteta. Ne objašnjava se zbog čega su sumnjivi samo zagrebački, no logičan se odgovor na to pitanje dade naći u činjenici da je upravo Sveučilište u Zagrebu povelo rečeni otpor najavljenim novim zakonima i njihovom uzurpatorskom karakteru. A da bismo spoznali istinsku prirodu opisane medijske kampanje, ne moramo se vraćati na pisanje “Jutarnjeg lista” i sličnih glasila o, recimo, prošlogodišnjoj studentskoj blokadi fakulteta.

Radije se podsjetimo njihova odnosa spram javnih adresa u drugim područjima – u Hrvatskim šumama, željeznicama, cestama itd. Već duže vremena, da sad ne nabrajamo konkretne napise, forsira se slika javnih poduzeća kao kvarnih, štetočinskih, rasipnih, neradničkih, netransparentnih, jalovih i neisplativih relikata nekog propalog vremena, znamo i kojeg. Ali, nigdje se i nikad ne pojašnjava da su te ustanove postale takvima zbog sustavnog i hotimičnog uništavanja javnog sektora, njegova pljačkanja i općenitog razaranja njegove funkcionalnosti, što je rezultat odluka i poteza svih razina vlasti s privatnim interesom političke elite u pozadini.

Školski primjer za to je model pljačke iz afere vezane uz tvrtku Fimi media, u korist HDZ-a i njegovih vodećih ljudi, ali nipošto samo donedavno vodećih, te dugogodišnja uobičajena praksa, recimo, zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića. Jasna je i krajnja namjera projektanata takvog javnog sektora, koja se najbolje očitava ponovno u njihovu neformalnom, no najpreciznijem glasnogovorničkom servisu – navedenim medijima. Ili, jednokratno, u netom otkrivenom planu Ministarstva gospodarstva za Hrvatsku elektroprivredu. Prema onome što je isplivalo u javnost, HEP bi se u dogledno vrijeme privatiziralo, baš kao i ranije HT ili Inu. Javni interes pritom ne postoji niti u tragovima, on se tek mučki apstrahira i zakriva dogmatskim formulacijama poput “ulaska Hrvatske u EU”. Utoliko je znakovit dio demantija Ministarstva gospodarstva u vezi s HEP-om: ne radi se o privatizaciji, kažu, “već samo o modelima restrukturiranja elektroenergetskog sektora u skladu sa zahtjevima EU zakonodavstva”. Tako je i s brodogradilištima, a i s visokim školstvom.

Isisavanje iz javnog sektora

Visoko školstvo i znanstvena djelatnost uopće, da se vratimo na početnu našu temu, jednako su tako prije nekoliko godina usklađeni – makar u principima – s Bolonjskom reformom sveučilišnog sustava, koja tendira komercijalizaciji i, posljedično, privatizaciji školstva i znanosti. Znamo li kako joj se u nas pristupilo, očitom biva i činjenica da su hrvatski fakulteti umnogome već odranije uzurpirani u političkom pogledu. Njihove uprave nisu izraz autonomne volje akademske zajednice, nego provodnici vanjskog interesa te potrošna roba za uvodno rastakanje sveučilišta.

Naredna faza podrazumijeva djelomično, ali presudno skidanje javnih visokoškolskih institucija s javnih financija, zatim stvaranje dojma o nužnosti privatiziranja njihove djelatnosti. Konačni cilj te neoliberalne operacije, realiziran već u brojnim zapadnim državama, jest dominantna privatizacija sektora te isisavanje vrijednosti iz javnog područja u korist privatnih računa. To je ujedno bilo i svrhom svojedobnoga ministarskog naklapanja o “društvu znanja” i pokretanja čitave mreže novih privatnih visokih učilišta, pritom često sumnjive kvalitete. Ta su učilišta po skraćenom postupku i proklamiranom javnom interesu priključena na državni budžet i nagurana u normativni sustav europsko-unijske Bolonje, uz bok javnima, afirmiranim i valoriziranim. No, ova druga, ako i to treba reći, u perspektivi će postati manje vrijedna i čak suvišna; kako i ne bi kad su novac povjeren im za kupnju novih knjiga radije proćerdali na kocku. Načelo je uvijek isto, naposljetku, a manje je bitno radi li se o školstvu i znanosti, ili o struji, nafti, šumama, cestama i prijevozu.