Manjinski hod po prstima
Ili se prikloni ili plati (globu), čini se da će biti novo pravilo ponašanja što će ga hrvatski nogometni klubovi početi nametati igračima kupljenima u inozemstvu. To se čini sasvim logičnim, jer i u jednoj tako primitivnoj aktivnosti (kao što je nogometanje iliti nabijanje nogom napuhane mješine) govorna komunikacija ponekad dobro dođe, pa će pod prijetnjom novčanih sankcija ta importirana radna snaga morati prionuti na učenje hrvatskoga jezika. Ali, što moraju ti “volovi”, ne moraju “Jupiteri”, tj. inozemni menadžeri namješteni po (ovdašnjim) stranim institucijama (trgovačkim lancima, bankama, industrijskim poduzećima, reklamnim agencijama i sl.), jer se oni ovdje osiono osjećaju “svoji na svome”: neka je bankovna ispostava, recimo, u njemačkome vlasništvu, pa je “sasvim razumljivo” da iz Njemačke natureni šef sa svojim osobljem normalno komunicira (ili to pokušava) na njemačkom jeziku. Nogometaši će morati (na)učiti hrvatski, ali menadžeri baš i neće. Ovo je danas obrnuti proces od onoga koji se zbivao u počecima (sredinom 19. st.) formiranja hrvatske nacionalne svijesti: tada su se – od “ilirizma” dalje – ambiciozni stranci strastveno poistovjećivali s vladajućim duhovnim tendencijama, pa su se znali/mogli toliko “integrirati/asimilirati” u našu sredinu da su postajali većim Hrvatima od Hrvata (od D. Demetra do P. Preradovića, od S. Vraza do B. Šuleka, itd.).
Bilo je to davno prije nego što su svjetsko-povijesne okolnosti nametnule koncept multikulturalnosti, a koji je danas, pak, možda čak i “kaputt” (gotov, dokrajčen, mrtav), kako je nekidan proglašeno. “Nakon što je pedeset godina Njemačka dovodila radnu snagu iz inozemstva (uglavnom iz Turske i prvenstveno jeftinu), njemačka kancelarka Angela Merkel nedavno je održala govor da je model multikulturalne Njemačke, u kojoj bi skladno kohabitirale različite kulture, doživio poraz: “Pristup muti-kulti – živimo jedni pokraj drugih i tome se veselimo – apsolutno je propao”, tako ovaj stjecaj okolnosti prepričava Biserka Cvjetičanin u tekstu pod tvrdoglavim naslovom “Multikulturalizam nije mrtav” (Vijenac, 28.10. o.g. ). Perspektivnije mi se čini biti kulturpesimistom, pa ovoj tvrdoglavosti (o “kohabitaciji”) suprotstaviti mišljenje Žarka Paića (iz eseja “S onu stranu multikulturalnosti”, Europski glasnik, 11/2006): “Multikulturalizam je bio ideologijski etički korektiv grijeha zapadne modernizacije. Posljedice kolonijalne politike danas implodiraju u političkim prostorima društava kolonizatora. Time kolonizirani nisu u boljem položaju. Dapače, tek su sada dobitkom formalne slobode seljenja iz vlastite “domovine” kao tla izvorne kulture bačeni u novo kulturalno ropstvo, gdje sloboda više ne znači ništa više od slobode migracije u obećanu zemlju (…)”.
I tako, dok Njemačka čisti svoje “neprilagođene” (em su iscrpljena radna snaga koja opterećuje budžet za socijalna davanja, em većinom nisu naučili njemački jezik, em se suviše ističu svojim folklorno-religijskim običajima i ponašanjem, em nisu kršćani…), u Hrvatskoj smo oslobođeni od sličnoga problema: ovdje su svi bijelci i svi kršćani, koji se sporazumijevaju na zajedničkom (barem sličnom, ako ne istom) jeziku. Rasistički ustaški sustav ideja, kao “istočni grijeh” hrvatstva, formalno je poražen slomom NDH-a, krajem Drugog svjetskog rata, premda naknadna pamet, na temelju iznimaka tj. malih brojeva, traži opravdanje za teror nad većinom (pravilom velikih brojeva)… Tako su neki svećenici od istrebljenja spašavali grupice Srba i Židova, a i neki su pojedinci iz tih narodno etnički-vjerskih denominacija bili integrirani/stimulirani u vladajući režim, a čak je jedan “pravi” Crnac iliti Afroamerikanac, tj. Jimmy Lygett (1897-1955), od 1939. bio trener boksačke reprezentacije Hrvatske, a 1943. izbornik reprezentacije NDH: sunce nam kalajisano, pa mi smo imali “našega Obamu” davno prije nego što su Slovenci jednoga “svoga”, od četiriju živućih na tome području, izabrali za gradonačelnika Pirana! Dobro Crnca iliti Afroslovenca, kao imigranta koji je “različit” smo zato što se to površinski vidi, ali da Slovenci nisu (još) spremni za takvu toleranciju prema imigrantima “južnjacima” zaključuju neki autori u Mladini (vidi D. Romac: “Slovenci ipak nisu spremni za gradonačelnika Bosanca”, NL 27.10.2010.)… A tek u Hrvatskoj za Srbina, horribile dictu…!?!
Strašno je i pomisliti, a nekmoli reći da Srbi u Hrvatskoj i Srbi u Srbiji nisu za Hrvate nikakvi “drugi” iliti “drukčiji” koje bi trebalo milostivo propuštati kroz pokvarenu flajšmašinu “multikulturalizma”, nego da uzajamno i istovremeno mogu/trebaju/moraju ostvarivati /uživati istu/zajedničku slobodu/prava. Kako je to “strašno reći”, dobro se razaznaju iz onoga taloga formalno poraženoga ustaškog sustava koji se svako malo diže na površinu i ovako zaudara: “Jedna manjina, koja je pet godina kao stvarna većina teškom čizmom gazila ovu zemlju i za koju se očekivalo da će još dugi niz godina hodati ovom zemljom na prstima, ponovno pokazuje svoju goropadnu narav (…)”, piše Domagoj Burić u Hrvatskom listu
(28. 10.2010.) u tekstu pod naslovom “Manjine kao globalizatorski bič”. Kako bi Srbi u Hrvatskoj mogli biti ravnopravni kao Crnci, ako se od njih očekuje da ovom zemljom “hodaju na prstima”? Ili se prikloni ili balansiraj na vršcima prstiju!