Marksizam: nauka ili komunizam?

Postavit ću ovdje dvije prethodne teze o tome kako danas ne valja i valja govoriti o marksizmu u smislu Marxove baštine, a zatim izvesti jednu posljedicu iz njih, u kojoj se dotičem i povijesnih “marksizama”. No sve što ovdje pišem temelji se na njihovim  iskustvima, od Engelsa preko Kautskoga i Staljina do najvažnijih: Lenjina i pokušaja njegove primjene u Kini i Jugoslaviji, te “zapadnog marksizma”, kao i na mijenama kapitalizma. Ovakve teze ne pretendiraju na iscrpnost nego samo na pregnantnost.

Ne valja prići Marxovoj baštini scijentistički, tj. pseudonaučno

Scijentizam je ideologija tehnokratske inteligencije u kapitalizmu koja tvrdi da nauka jednako vrijedi uvijek i svugdje, te je u principu nezavisna od ljudi, društva i interesa među kojima je slučajno iznađena. Nauke su naprosto sustavi formalnih postavki i procedure za konstruiranje i potvrđivanje teorija. Taj scijentizam eliminira individualni i kolektivni spoznajni subjekt u korist “objektivnosti”, gdje je tijelo samo bestjelesno oko. Takva je, danas dominantna, nauka slijepa prema životu, i s pravom je nazvana “robni scijentizam”.

Nasuprot tome, ljudi konstituiraju (stvaraju i utjelovljuju) spoznaju unutar povijesti i kao povijest. Marxov nauk je doduše formalizacija stoljetnih iskustava potlačenih i iskorištavanih klasa u kapitalizmu, kao i prije kapitalizma; ali ona nije platonska ideja koja nam domahuje iz svijetle budućnosti, nego je metoda, sustav uputa za izlazak iz kapitalizma i klasnog društva. Taj se egzodus dešava u konkretnim situacijama koje se mogu poopćiti samo u najgrubljim crtama i najvažnijim čvorištima (poslije Marxa to možemo učiti u Lenjina, Gramscija, Brechta, Bahtina, Sartrea, Merleau–Pontyja, Goldmanna ili Williamsa, a danas recimo u Donne Haraway i Davida Harveyja). Usto (vidi Wittgensteina ili mladog Lukácsa), svako je međuljudsko stanje stvari suoblikovano onime kako ga zamišljamo, dakle kultura ili vjerovanja su isto tako materijalne snage kao i tenkovi. Što su banke bez vjere u njih?

Marx razvija Hegelovu veliku spoznaju “istina je konkretna” primjenjujući ju na “gusto” kapitalističko društvo. To znači da “istina” mora, kao svaki dijalektički shvaćeni pojam, oscilirati između apstraktne općenitosti i prisutne posebne, pa čak i pojedinačne, situacije u obliku povratne sprege koja omogućuje intervenciju u povijesnu situaciju. Kako je to Korsch formulirao, Marxov je pojmovni sustav ”uvučen u protjecanje stvari i bol borbi. Beskompromisno svjetovni, povijesni i klasni karakter onoga što spoznajemo postaje svojstvom same spoznajne forme”. Takva je spoznaja otvorena, a usto suodređena društvenim interesima subjekata koji tu spoznaju traže i koriste, te su njeni horizonti neizbježno mnogostruki a ne monolitni.

Marxov je nauk duboko utemeljeni povijesni prijedlog ali nije objektivistička nauka. Tim bolje: jer takva je nauka uopće djelomičan i osakaćeni oblik spoznaje u službi kapitalističkog profita.

Alternativa scijentističkom stavu jest spoznajno-politički stav

Jedino je on dorastao današnjim problemima. Među mogućim horizontima, on odabire stav i orijentaciju na očovječenje raščovječenog klasnog društva putem radikalne društvene pravde koji naziva zajedničarstvom, po klasično komunizmom. Radikalna pravda moguća je samo borbom za izlazak iz klasnog društva u  društvo suverenosti udruženih ljudi: danas znamo da se to odnosi kako na klasični kapitalizam tako i na premoć države u interesu oligarhijske manjine, te na sve njihove moguće kombinacije.

Dakle: govoriti o Marxu i marksizmu a ne govoriti o komunizmu kakav je bio i kakav bi mogao biti jest besmisao i traćenje daha.

Marx je došao do termina i pojma komunizma najprije u Njemačkoj ideologiji, u isti mah kao i do pojma kapitalizma kao društvene formacije, i formulirao je komunizam kao stvarni pokret koji ukida prisutno stanje stvari. Otuda izvire cijeli instrumentarij njegovog “historijskog materijalizma”. A u velikom poglavlju o fetišizmu robe u Kapitalu, on je pronašao ključnu stratešku primjenu komunističkog pogleda na raščovječenje u kapitalizmu, gdje je nasilna  sudbina ljudi određena ekonomijom.

U vrijeme oko Pariške Komune, Marx je uznapredovao do pojma komunizma kao zajednice proizvođača, koja se temelji na ponovnom prisvajanju društvenog viška vrijednosti od vladajućih klasa i na izravnoj demokraciji samih radnika odnosno proizvođača — što za njega (i za Lenjina Države i revolucije) znači odumiranje državnog aparata.

Komunizam implicira dakle (bar) četiri pojma. Prvo, pojam zajedništva: zajednice rada tj. proizvodnje, i zajednice raspodjele tj. suživljenja u komuni. Drugo, pojam plana, naime ovladavanja ekonomskim odnosima – uključivši tržište ali kao ništa više nego oruđe. Treće, pojam transparentnosti; međuljudski odnosi treba da postanu providni, da odstranjuju mutan i mistificirajući fetišizam robe koji (nasuprot Althusseru) izvire iz otuđivanja živog rada samih proizvođača.

Međutim četvrti i danas čini mi se najvažniji pojam, koji je u Marxa svugdje implicitan, jest komunizam kao radikalna i dosljedna varijanta žudnje za ličnim no istodobno i kolektivnim spasenjem iz moralne i materijalne bijede. Antikno shvaćanje spasa (salus rei publicae) bilo je kako političko tako i sakralno. Kasnije su razni monoteizmi prigrabili političku vlast a sakralnost prebacili van materijalnog svijeta. No po mom uvjerenju, komunizam je — baš zato što uključuje gornje tri komponente – spasilačko uvjerenje, ili pak nije ništa.

Marxov komunizam je jedan od neizbježno prisutnih ali ničim ne zagarantiranih horizonata u slomu kapitalizma, kakav je on iščekivao mnogo brže ali mu mi danas doživljavamo početak. Ipak to nikako nije nekakva povijesna nužnost ili posljedica scijentističke naučne zakonitosti. Može doći i do goreg barbarizma, smjese robovlasničke, feudalne i kapitalističke vladavine kakva se danas već ocrtava pod patronatom svemoćnih armija, policija, molekularne genetike i nanofizike.

Svakom “marksizmu” koji (na svoj način) ne govori o ovom sklopu problema i s ovim horizontima, odreknuo bih taj naziv. Dakako, može još uvijek biti ograničeno koristan za poneku svrhu. Nasuprot tome, ako se govori unutar tih horizonata i s tim stavovima, ne vidim razloga zašto ne bi moglo biti dva, tri, više marksizama. Po čemu je monoteizam bolji od politeizma?

Nešto o socijalizmu u povijesti i danas

Je li marksizam onda teorija (očigledno nije bio praksa) socijalizma? Marx se sprdao sa sentimentalnim “socijalistima“ sredine 19. stoljeća, no u značajnoj Kritici Gothskog programa iz 1875 on razlikuje dvije faze prelaza između kapitalizma i komunizma. U prvoj fazi važi parola “od svakoga prema sposobnostima, svakome prema radu”, a u drugoj, pretpostavlja se bogatijoj fazi, parola “od svakoga prema sposobnostima, svakome prema potrebama”. Nije jasno ni koliko je korisno ni koliko je u Marxovom duhu zvati prvu fazu socijalizmom a drugu komunizmom: u “stvarno postojećem socijalizmu” vidjeli smo petrifikaciju tog pojmovlja kao pod okom Meduze. Nasuprot tome, za Marxa preostaju u prvoj fazi – koju je on smatrao istovjetnom s proletarijatovom “diktaturom“ (naime neograničenom vlašću, termin je starorimski i upućuje na to da je vremenski ograničen!) – znatne klasne borbe između eksploatatora i proletera. Mao je to onda opravdano primijenio na “dvije linije” unutar vladajuće Komunističke partije. Rekao bih da su takve dvije linije postojale i u KPJ/SKJ, samo prikrivene ne-transparentnošću političkih odnosa.

Da budem povijesno potpuniji: otprilike između 1870tih godina i 1914.  glavna je denotacija socijalizma bila ona II. Internacionale. Bio je to dosta čudan i nejasni rezultat prakse njemačke socijaldemokracije – koja se bila časno borila protiv Bismarcka ali je inače bila miroljubiva i pomirljiva, a ubrzo i gadno birokratizirana — gdje je Marxova kritika te prakse (upravo u Kritici Gothskog programa) neutralizirana time što je ona njegova prva i  prelazna faza postepeno preuzeta kao cilj i terminološki smokvin list “socijalizma“. (Začudo, Staljin je slijedio potpuno istu putanju — tu mora da važi neka unutarnja zakonitost — samo što je diktaturu nasuprot starorimskoj ne samo shvatio doslovno, dakle policijski i zauvijek, nego je i imao sredstava moći da takav Termidor  krvavo primijeni.) U doba dok još pogubnost te denotacije prvog socijalizma nije bila jasna, istaknuta aktivistica najprije  poljske a zatim njemačke socijaldemokracije i veliki teoretičar tog pokreta, Rosa Luxemburg, skovala je parolu “socijalizam ili barbarizam“. Drugi, još veći teoretičar, Lenjin, usred sloma tog pokreta za vrijeme 1. Svjetskog rata vratio se Marxovom terminu “komunizma“ iz 1848, kao činu mentalne higijene.

Od g. 1945. nadalje postojala su dva glavna pojma političkog socijalizma. Prvi je ono što je Staljin pretendirao “izgraditi u jednoj zemlji” (pa u znatno poboljšanoj varijanti i ono čemu je trebalo težiti društveno samoupravljanje u SFRJ). No po Marxu niti se socijalizam  može izgraditi niti se k njemu može težiti: sve se to može samo u odnosu na besklasno društvo u kome će svatko dobiti prema potrebama, dakle može se izgraditi samo komunizam — uz razne prelazne oblike kompromisne postupnosti — i može se težiti samo komunizmu. Drugi je nešto kao Švedska 1950-90., Država blagostanja s velikim koncesijama srednjoj i radničkoj klasi ali s komandnim visovima ekonomije još uvijek u kapitalističkim rukama, a na račun eksploatacije kolonija i izvoza oružja. Danas vidimo da je ta ruzveltovsko-socijaldemokratska linija bila moguća samo kao strateško odstupanje monopolističkog kapitala da skrene vodu s mlina lenjinizma, te ju je kapitalizam likvidirao  uporedo s propasti službenog lenjinizma.

Maštati danas o socijalizmu bilo Titovog bilo socijaldemokratskog kova nema smisla. Među čimbenike propasti Titove Jugoslavije, uz ekonomski kao i politički pritisak izvana, ulazi i prihvaćanje ideje o “izgradnji socijalizma“ kao nekog dovršenog sustava a bez borbe klasa, koja je bila manje lažna od Staljina ali isto tako nejasna kao socijaldemokratska. Istina je da su oba sustava znatno olakšali život miliona u Evropi i Sjevernoj Americi, doprinijeli dekolonizaciji, i slično. Svakako su — ako isključimo staljinizam – za veliku većinu ljudi bili bolji od ovog mafiozno-spekulativnog kapitalizma danas. I svakako se za mnoga njihova poništena postignuća, napr. efikasno i opće dostupno obrazovanje te zdravstveno i penziono osiguranje, valja uporno boriti. Ali sve u svemu “to bijaše u drugoj zemlji, i cura je mrtva” (Marlowe).

Smatram da je danas stanje našeg svijeta mnogo sličnije onome iz 1. Svjetskog rata nego iz mirnog Sjevera 1871-1914, te da danas važi alternativa: komunizam ili barbarizam.  Moglo bi se reći da samo ime djeteta nije važno ako će dijete biti zdravo i rasti, te sam gore sugerirao simpatije prema ovakvom argumentu. No ovdje ga ne bih prihvatio, jer politički pokret nije biološki nego ideološki ili možda bolje epistemološki porođen: držim da je sama indikacija radikalne alternative i sasvim drugačijeg horizonta, nasuprot kako Staljinu tako socijaldemokraciji, danas presudna. U svijetu morskih pasa ne može se biti pristojna ribica.

Svakom “marksizmu” koji se (na svoj način) ne bavi ovom alternativom, odreknuo bih taj naziv.