Metodološki nacionalizam

U napadima na Novosti, koje pošteno vidljivo nastavlja samo još marginalizirana Hrvatska čista stranka prava (HČSP), dok drugi subjekti civilnog društva i građanske države primjenjuju drugačije strategije, često se čula argumentacija da ove novine pišu protiv hrvatske države, a financirane su iz proračuna RH. Pravaši se pozivaju na Antu Starčevića, čiju su misao stavili kao slogan i na svoju web stranicu: “Tko se hrani kruhom naroda, ima narodu računa davati.” Šteta što ne vide da je to upravo ono što u ovim novinama i činimo. Samo što za razliku od onih koji imaju samo jedan svoj narod, mi imamo barem dva. A zdravlje počinje sa tri i više njih.

U denuncijacijama se često pisanje novina svodilo na stav izdavača – Srpskog narodnog vijeća (SNV), a ovaj na osobni stav njegova predsjednika Milorada Pupovca, kao da novinari nemaju nikakvu autonomiju. Teško je bilo ne primijetiti pravi hrvatski jal u nekih političara, pa onda i novinara, te aktivista civilnog društva na svoje kolege iz manjinskih novina. Samo što nisu zavapili kako za njih, koji već desetljećima vole državu koju vole, vrijede surovi kapitalistički zakoni medijske ponude i potražnje, dok drugovi Srbi kao da još uvijek žive u socijalizmu. Pa imaju status od države zaštićenih društveno-političkih radnika. A financiranje srpskog posla može doći na red samo kad i posljednji Hrvat u ovoj državi bude živio u blagostanju. Dakle – nikada. Ispada da su napadi na ove novine, uključivo sa njihovim paljenjem, dio orkestriranih napada na preostatke – recimo to sada drugačije – rubne socijalne države. Prava jugonostalgija na desnici. Za naš opstanak bitno pitanje zato je radi li se u našem slučaju o preostacima stare ili začecima nove socijalne svijesti? Koja je svjesna da treba tražiti alternativu privatnoj proizvodnji javnosti. Posljednji ljevičari susreću se sa prvima.

Nacionalno civilno društvo

Istina je da se u manjinskom getu više ne vrši pogrom, pa nekima izgleda kao da je Srbima prekomforno, pa se još i bahate. Istina je i da se tu mogu pronaći veći “ostaci“ nekada i hrvatskih ideologija – socijalne države, ali i tzv. duhovne obnove, koja nema cijenu. Dakle da je na djelu svojevrsno zakašnjenje u fazi, (za)ostalost u 90-ima. No, nije li državotvorno hrvatstvo zadnje koje bi se trebalo iščuđavati istim procesima u Srba? Kao da u geto još nije stigla vijest o globalizacijskim procesima, koje su hrvatski ideolozi, nakon orgija samobitnosti, bez pitanja o cijeni, otkrili ima tome 5 godina. Iako oni traju 5 stoljeća. A u kojima će sada vrijediti da, tko još uvijek hoće biti javno aktivan kao pripadnik srpske manjine mora znati, ne ćirilicu, već međunarodni engleski jezik. Da bi za svoju instituciju aplicirao na fondove EU i savladao vještinu proposal writinga. Sve ne bi li se, na tržištu međunarodnih civilnih projekata, pomoću effective grantsmanshipa izborio za neke financije. Pa da ne ovisi samo o dobroj volji po vlasti zastupanih građana Hrvatske hoće li i srpska kuna iz proračuna doći do srpskih potreba za nečim tako efemernim kao što je štampa. Ali ta situacija se rapidno mijenja. Jer, ako je, manje zbog globalizacijskih procesa po sebi, a više zbog guranja Hrvatske u EU, hrvatstvo u Hrvatskoj prehlađeno, Srbi imaju upalu pluća.

Nešto drugo je tu zanimljivo, a tiče se i ove redakcije, barem dok je naša novina i sama projekt među projektima civilnog društva. Za razumijevanje konteksta nužna je mala historizacija. Prije no što je civilno društvo ovdje postalo hrvatsko, bilo je ono jugoslavensko, pa i kozmopolitsko – anacionalno (na jedan način u Jugoslaviji, na drugi u tzv. samostalnoj Hrvatskoj). Jugoslavensko naslijeđe sigurno će još dugo biti predmet reinterpretacija, no zadržimo se ovdje na hrvatskom prijelomu. Insideri znaju da su mirotvorne, ženske, ekološke i druge grupe na civilnoj sceni u 90-ima žestoko polemizirale. Doduše, više u živo, malo u “svojim” medijima, kao što su bili na jedan način Arkzin, na drugi Feral, a najmanje u tzv. širokoj javnosti, tada u fazi dobrovoljnog ropstva za nacionalnu stvar. Pacifisti, feministkinje i ekolozi, svi odreda “Sorosevi plaćenici” rascijepili su se na one više državotvorne i one više “izdajničke”. A onda je i sama nacionalna država počela stvarati svoje nevladine organizacije. One “proizašle iz Domovinskog rata”, da bi parirale onima koji se ratu suprotstavljaju. Na to su “strani plaćenici” uveli razlikovanje između izvornih – grasroots civilnih pokreta i onih neautentičnih, državno/nedržavnih, hrvatujućih. No, to je slabo pomagalo, jer su i grasroots anarhističke grupe organizirale državotvorne tribine, npr. o tome je li ulazak Hrvatske u NATO dobar za Hrvatsku. Slijedeći bitan pomak u nacionalizaciji kao pohrvaćenju civilnog društva dogodio se u 00-ima, kada je osnovana i Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva. Tada su i veteranske i pseudo-stranačke udruge, poput naših obožavatelja iz HČSP, postale dijelom, često od insidera osporavane, oficijelne civilne scene. Cijela ideološka diskusija o tome tko spada, a tko ne u to društvo, svela se na pokušaj razlikovanja zastupa li pojedina organizacija neki interes koji se može podvesti pod pojam služenja općem dobru. No, veći problem od toga jesu li postupci npr. udruga za zaštitu životinja podvedivi pod neku društvenu općenitost, postalo je pitanje štite li oni samo hrvatske životinje? Vratimo li se ljudima, interesantno je da feministički interes za život žena pod Krajinom i danas spada u srpski, a ne u hrvatski feminizam. Poanta je da u civilnom društvu, kao i u građanskoj državi, postoji ono što neki sociolozi zovu metodološkim nacionalizmom. To znači da je rad nevladinih, ali naravno još više vladinih institucija, stranački političke secirati ćemo drugom prilikom, debelo ograničen nacionalno-državnim okvirima društva. Nacionalna država nadaje se kao prirodan i nužan oblik društva – kontejner društvenih odnosa. U konceptualizaciji teoretičara tekuće modernosti takva društva nisu u stanju sagledati “unutarnju globalizaciju“ nacionalnih društava. No, protuotrov koji oni nude, metodološki kozmopolitizam, naivno misli da može izbjeći društvene silnice koje nas okružuju. Zato se kultura nevladinog sektora, u koju još uvijek i nas guraju, može do mile volje sprdati sa američkim simbolima. No, kada dirne u hrvatske, a vjerojatno i u srpske, sve postaje, vidjeli smo, krajnje tricky.

Kritika identitetskog nasilja

U ovoj kratkoj historizaciji namjerno tek na kraju spominjemo civilne organizacije srpske manjine u Hrvatskoj. One poput našeg izdavača SNV-a ili SDF-a. Istina je da SNV sebe definira puno šire – od civilnog društva prema građanskoj državi. Sada se radi o tome da i legalizira svoj novi status – onaj “samouprave Srba u Hrvatskoj”. Kao izabrano političko, savjetodavno i koordinativno tijelo SNV se bavi pitanjima srpskih “neotuđivih ljudskih, građanskih i nacionalnih prava” (tumačenje ove podjele traži novi članak). No, osim “prava na srpstvo”, SNV se po vlastitoj definiciji bavi i “pitanjem njihova (interesantno, ne piše našeg) identiteta, njihove participacije i integracije u hrvatsko društvo. ” Tako preko analize metodološkog nacionalizma hrvatskog civilnog društva moramo otvoriti i pitanje nacionalizma ili identitetskog nasilja hrvatskog političkog društva i njegove države. Puko integriranje u zatečeno stanje bilo bi političko drveno željezo. Treba nam kritika.