Narod pod čizmom Sarkopoleona

Unatoč višetjednim prosvjedima i štrajkovima u kojima su sudjelovali milijuni ljudi, te većinskom protivljenju francuskih građana, mirovinska reforma predsjednika Nicolasa Sarkozyja ipak je izglasana u oba doma parlamenta.

Sada se čeka ratifikacija sredinom studenog, a ona bi, po svemu sudeći, mogla biti popraćena još jednim masovnim štrajkom.

Kako se ispostavilo, ni prosvjedi u preko 400 francuskih gradova, ni štrajk koji je zahvatio aerodrome, luke, ceste i željeznice, rafinerije, novine, škole i sveučilišta, a ni 70-postotno protivljenje predloženoj reformi, Sarkozyju i njegovoj vladi ne predstavljaju ništa. Štoviše, prezir koji je vlada iskazala prema građanima toliko je nesputan da je ministar policije Brice Hortefeux prosvjednike nazvao “huliganima, pljačkašima i gangsterima”. No, to i nije neka novost, s obzirom na ranije Sarkozyjeve ispade u kojima je mlade nazivao “smećem”, a sindikatima s podsmjehom poručivao da “kada oni štrajkaju nitko to ni ne primjećuje”.

Vladin argument za mirovinsku reformu je da godišnji deficit mirovinskog sustava iznosi 32 milijarde eura, te da će, ukoliko se reforma ne provede, do 2030. godine taj deficit doseći 80 milijardi eura, dok su, s druge strane, francuski radnici u odnosu na druge u europskim zemljama “privilegirani”, stanovništvo je sve starije, a prosječni životni vijek se produljio. Stoga se rješenje nameće samo po sebi: radnici će ubuduće morati raditi duže da bi što duže uplaćivali u omršavjeli mirovinski fond.

Kako bi isforsirao podršku parlamenta i potencijalnih birača, Sarkozy i njegovi pomagači iz svijeta politike, biznisa i medija služili su neoliberalnom propagandom koja je u dijelu svjetske javnosti učvrstila stereotip o Francuzima kao ljenčinama koji ne uviđaju realitet demografije i globalnih promjena, drže se zastarjelih privilegija i bune se jer će u mirovinu morati sa 62, umjesto sa 60 godina života.

Pošteđeni poslodavci

Istina je, međutim, da su Francuzi do sada u punu mirovinu mogli ići tek sa 65 godina života i 40,5 godina radnog staža, dok je dob od 60 godina donja granica za odlazak u prijevremenu mirovinu, pritom znatno nižu od pune, pod uvjetom da radnik ima 40 godina staža. Reforma, pak, donosi postupno povećanje uvjeta za punu mirovinu na 67 godina života i 41,5 godina radnog staža do 2020. godine, pa istraživanje Savjetodavnog odbora za mirovine (Conseil d’orientation des retraites) pokazuje ne samo da francuski mirovinski zakon nije jedan od “najvelikodušnijih”, već, dapače, da će nakon reforme biti jedan od najstrožih u industrijaliziranim zemljama. Tako će, primjerice, Njemačka novi zakonski minimum od 67 godina života za umirovljenje implementirati tek 2029. godine, a dužim će se rokom izbjeći neke nepravde koje donosi francuska mirovinska reforma. Također, istraživanja pokazuju da je prosječan minimalni radni staž za odlazak u mirovinu u Europi 35 godina, što je 5,5 godina manje nego u Francuskoj.

Osim reguliranja odlaska u mirovinu, reforma donosi i izjednačavanje davanja radnika u javnom i privatnom sektoru, restrikcije za prijevremene mirovine radnicima na opasnim zanimanjima i strože uvjete za invalidsku mirovinu. S druge strane, poslodavci će u ovoj reformi sudjelovati gotovo zanemarivo, pa će tako porez na najveće dohotke narasti s 40 na 41 posto, a isto toliko i porez na kapitalnu dobit i investicije.

Upravo u tome krije se i objašnjenje za tako masovnu i dugotrajnu pobunu Francuza, naime, u činjenici da je Sarkozyjeva mirovinska reforma izrazito socijalno nepravedna. Kako piše Phillippe Marliere, politolog i suradnik “Le Monde Diplomatiquea”, čak 84 posto od 30 milijardi eura koje će se investirati u mirovinski fond snosit će radnici, dok će samo sedam posto doći od poslodavaca. Marliere citira i neovisna istraživanja koja pokazuju da bi se povećanjem postojećih doprinosa radnika i poslodavaca od 15 posto do 2050. godine također mogao spasiti mirovinski fond, a to bi povećanje na godišnjoj razini iznosilo samo 0,37 posto. Isto tako, kaže Marliere, kada se već kao faktor uzima životni vijek stanovništva, onda bi trebalo uzimati u obzir ne “apstraktnu” dugovječnost, već onu u “dobrom zdravlju”, koja za Francuskinje prosječno iznosi 64,2, a za Francuze 63,1 godinu života, dakle manje od dobi do koje će morati raditi.

Mirovinska reforma neće riješiti ni problem visoke nezaposlenosti mladih i onih iznad 60 godina, koje iznose 23 odnosno 60 posto, što znači da će mladi akademski obrazovani građani i dalje prve poslove nalaziti tek u kasnim 20-ima, dok će nezaposleni iznad 60 godina još duže živjeti na socijalnoj pomoći i na kraju dobiti znatno nižu mirovinu. Reformom su penalizirani i radnici s izrazito dugim radnim stažem, a jedini ustupak koji je vlada učinila odnosi se na majke koje su zbog obiteljskih obaveza neko vrijeme bile nezaposlene ili su radile honorarne poslove. Sarkozyjeva je vlada pristala da za njih ostanu ista pravila, no to je ujedno i jedini prihvaćeni amandman opozicije, od njih ukupno 1200, pa su ovaj potez senatori iz redova socijalista proglasili “dimnom zavjesom” s ciljem da se prevare sindikati.

Predsjednik bogatih

Analitičari se stoga slažu da su građani koji su listopad proveli na ulicama pokušavali očuvati mnogo više od vlastitog prava na pristojnu starost, te da mirovinska reforma predstavlja i simboličko i realno dokidanje socijalnog ugovora za kojeg su se tamošnji radnici borili čitavo prošlo stoljeće; od radničkih prava izborenih u periodu između dva svjetska rata, preko prava na prijevremenu mirovinu sa 60 godina, koje je Francois Mitterand uveo 1983., pa do 35-satnog radnog tjedna koji je 2000. godine uvela socijalistička vlada Lionela Jospina.

Bunt predstavlja i protest protiv potpunog odsustva bilo kakve pregovaračke volje predsjednika Sarkozyja, čija je vlada predloženu reformu usvojila lani usred ljeta, bez ikakve javne rasprave, predstavila je kao nešto o čemu nema pregovora i isforsirala kroz parlament hitnim mjerama ne uvaživši nijedno mišljenje socijalnih partnera. Sarkozy je ovim autokratskim postupkom potpuno pogazio demokratsku praksu socijalnog dijaloga, prikazujući pritom sebe kao vizionara i spasitelja koji ima hrabrosti donijeti povijesno opravdan potez. Takav nastup, bilježe mediji, zaista mu je i donio 20-postotnu podršku među biračima stranke krajnje desnice Nacionalni front, no on je istovremeno s podrškom ispod 30 posto i najnepopularniji francuski predsjednik u posljednjih 30 godina.

Loš rejting nije izazvan tek mirovinskom reformom, već je rezultat činjenice da njegovu stranku UMP već duže vrijeme potresaju korupcijski skandali, a ministri provode huškačku politiku protiv raznih slojeva društva, uključujući mlade, emigrante, muslimane i Rome. Sarkozyjeva mirovinska reforma samo je zabetonirala njegovu reputaciju “predsjednika bogatih” koji je već proveo neoliberalnu reformu svoje zemlje, budući da je olabavio zakon o radu, uveo “fiskalni štit” za bogate i time im smanjio poreze i potpuno ih isključio iz sudjelovanja u spašavanju državnih financija, odbivši čak i sindikalni prijedlog da se državnim dužnosnicima smanje prihodi.

S druge strane, Sarkozy je mirovinsku reformu iskoristio kako bi objavio rat sindikatima, socijalistima i svim ostalim protivnicima, ali i milijunima građana koji su mu već počeli odbrojavati dane do idućih izbora za 18 mjeseci. Činjenica da je najveći francuski sindikat, Confédération Générale du Travail, osudio ljetošnje deportacije Roma pokazuje da je većina francuskih građana shvatila da Sarkozyjeva politika predstavlja opasnost ne samo za prava radnika, već i za širi spektar ljudskih prava svih građana, kao i za naslijeđe društvene solidarnosti za koju su se desetljećima borili.

Svi marš na ulice

Iako Francuzi imaju reputaciju naroda koji rado i često protestira i štrajka, istraživanja pokazuju da su ti štrajkovi, najčešće lokalni i kratkotrajni, u skladu s europskim prosjekom. Globalno, najviše se štrajka u sjevernoj Europi, gdje su i najmoćniji sindikati, dok su Francuzi, primjerice, manje masovno nego neki drugi europski narodi izašli na ulice kada se protestiralo protiv rata u Iraku.

Kako kaže povjesničar Stéphane Sirot, tradicija štrajkanja u Francuskoj povezana je s činjenicom da su tamošnji radnici pravo na štrajk dobili 20 godina prije nego pravo na sindikalno udruživanje, pa se uvriježio običaj da se štrajkom prvo “demonstrira moć”, a onda sjedne za pregovarački stol, dok je u zapadnoj Europi uglavnom obratno. Francuzi su tako 1936. štrajkom izborili pravo na udruživanje, kolektivno pregovaranje i 40-satni radni tjedan, jedinstveni socijalni ugovor koji sadašnja opozicija smatra ugroženim. Najveći socijalni protest u novijoj povijesti Francuske bio je onaj u svibnju 1968., a u njemu su sudjelovali svi sindikati i 10-ak milijuna ljudi. No analitičari objašnjavaju da je takav pregovarački sistem prekinut 2003., nakon prvog pokušaja provođenja mirovinske reforme. Vlada je tada promijenila strategiju, pa se sada umjesto za pregovaranje odlučuje za čekanje, kako bi se iscrpila volja građana i oslabila moć sindikata.